Posebna nas sjećanja vežu uz djetinjstvo. Jaki su to sentimenti koji nas drže cijeli život. Tako i gospođa Aida Horvat, koja je cijeli život proživjela u Splitu, a nakon odlaska u mirovinu mir pronašla sa suprugom na Korčuli, čuva posebnu uspomenu na dane koje je kao djevojčica provela kod bake i đeda na Jagnjilu, u Stravči.
Među tim uspomenama, posebno se ističe ona na njenu baku Maru koju pamti po toplini, velikoj ljubavi i konavoskoj nošnji. Posebno se sjeća njene besprijekornu čiste bijele kape koju je i na polju nosila.
Upravo zbog te povezanosti s bakom, u gospođi Aidi dugo je rasla želja koju je ovih dana uspjela i ostvariti. Za svoje je unučice Sofiju, Hanu i Emu uspjela nabavit konavosku nošnju, koja je prevalila put od Jagnjila, Stravče, Pridvorja i Korčule, pa do Splita, a sve kako bi svaka od djevojčica imala, jednog dana kad nje više ne bude, uspomenu – fotografiju s bakom u konavoskoj nošnji.
– Baka je živjela na Jagnjilu, u Stravči, a mama nas je svako ljeto iz Splita vodila kod bake. U Dubrovniku su naš čekali dundo Pero, Miše i Niko, pa smo putovali Ćirom od Dubrovnika do Uskoplja, odakle bi nas oni nosili na leđima do kuće. Ispred kuće bi nas uvijek čekala naša dobra baka i pas Bubo. Kad je ona umrla imala sam osam godina, godinu nakon toga umro mi je i đedo Đuro. U tom kratkom vremenu upila sam sve mirise Konavla. Baku pamtim u konavoskoj nošnji koju je vazda nosila. I upravo me konavoska nošnja tijekom cijelog života povezivala s bakom. Ona je i sama vezla nošnju. Nakon njene smrti, pošto sam ja bila najstarija unuka, otac je za mene uzeo vezivo s bakine nošnje, a ja sam ga čuvala cijeli život.
Par godina prije početka rata, kao da je nešto slutila, gospođa Aida zamolila je tetku da joj po Konavlima pomogne pronaći starinsku konavosku nošnju.
– I tako sam ja komad po komad uspjela složiti sebi nošnju. Uvijek sam je imala kod sebe. Prvi put sam je obukla za očev 80. rođendan. To je bilo iznenađenje za njega. Svi su plakali od oduševljenja.
Danas brojna obitelj Kolić, rođaci gospođe Aide živi u Pridvorju i često ih posjećuje. Za jedno od velikih obiteljskih okupljanja gospođa Aida obukla je nošnju.
– Bilo je tu suza. Bio je to izrazito emotivan trenutak za svih i tad sam se odlučila slikati s unukama. I konačno mi se ta želja i ostvarila. Uz pomoć obitelji iz Konavala i obitelji Sukurica uspjela sam za njih nabaviti nošnje. Moram zahvaliti i članovima grupe Zavazda Konavle i gospođi Kati Bećir, koji su mi također pomogli pri nabavljanu nošnje i vodili me u svemu. Čak sam uspjela nabaviti i pošicu. Iz Pridvorja sam nošnje donijela doma na Korčuli, a potom smo otišli za Split gdje sam se i obukla i slikala s tri od četiri unuke. To mi je bila velika želja. Želim da svakoj od njih ostavim jednu zajedničku uvećanu sliku i sliku na kojoj sam ja sa svakom od njih, kako bi im to ostavila kao uspomenu na mene kad mene više ne bude.
I dok se u našem kratkom telefonskom razgovoru prisjeća trenutaka oblačenja nošnji s unukama, gospođi Aidi se u glasu čuju radost i ushićenje.
– One su bile oduševljene. Kad su one vidjele nošnje, kako su se one oblačile, kako smo se mi zamotavale. To vam je bio pravi show. Nas četiri smo bile same, bio je to jedan poseban i za mene emocijama ispunjen dan proveden s unukama, a nadam da će i njima ostati u dubokom sjećanju. Uskoro ću proslaviti 73. rođendan, iako se jako dobro držim, nisu to male godine, mislim da je ovo bio jedan od zadnjih trenutaka kad sam sve ovo mogla organizirati zbog čega sam neopisivo sretna.
