Petra Jelača se već niz godina bavi kazališnom kritikom, te za stručne časopise piše i književnopovijesne i teatrološke članke i eseje, pa je obzirom da su ndavno započele 76. Dubrovačke ljetne igre, bilo posve i prirodno i logično da je ugostimo u našoj rubrici Od A do Ž. A, drago nam je i što će dubrovačka festivalska publika na našem portalu moći redovito čitati njene kazališne kritike do kraja Igara.
- Petra, evo nas u još jednom festivalskom, 76. po redu ljetu, Igrama… pripremate li se za Igre na neki poseban način, proučavajući repertoar, ponovno iščitavajući komade koji će se uprizoriti, obzirom da pišete kazališne kritike?
Odgovor je da, uvijek pročitam komad prije gledanja predstave, informiram se o povijesti i kontekstu izvođenja. To ponekad podrazumijeva i pravo malo istraživanje, što mi je jako zanimljiv dio posla. Puno toga i naučim što možda do tada nisam znala. Naročito je to važno za Igre, jer je repertoar specifičan, odnosno trebao bi biti takav.
Evo, primjerice, za prvu ovosezonsku premijeru Ribarskih svađa, željela sam pročitati komad, misleći da ću ga sigurno naći, jer je naslov poznat i dosta igran. I onda sam saznala da nije nigdje objavljen, i da je jedini do sada postojeći, a neobjavljeni prijevod odnosno lokalizacija i adaptacija na srednjedalmatinsku čakavštinu ona Ive Tijardovića, rađena još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Privatnim putem sam je nabavila, s obzirom da je Goldonijev izvornik pisan na venetskom i nema ga previše smisla prevoditi na hrvatski standard, zapravo jedino ima smisla u lokalizaciji i jezičnoj adaptaciji na lokalni dijalekt odnosno govor.
Saznala sam i da Ribarske svađe nisu toliko često bile igrane na Dubrovačkim ljetnim igrama, svega tri puta postavljene su u Gradskoj luci tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, jednom na poljani Mrtvo zvono kao gostovanje KMD-a 1991., te jednom kao gostovanje HNK Split 1993. godine. Ribarske svađe u režiji Joška Juvančića koje su bile hit predstava postavljene su u zagrebačkom GDK Gavella, igrale su od 1996. do 2007. i doživjele čak 159 izvedbi.
Svi ovi teatrografski podaci dio su pripreme za pisanje osvrta.
- S kolikom odgovornošću posjećujete predstave na Igrama i poželite li se otići u teatar bez “tereta” procjene rada redatelja, glumaca i svih ostalih sudionika?
Ima dosta odgovornosti. I ne samo vezano uz Igre, uopće, odgovornost prema javno objavljenoj riječi, potpisanome tekstu uvijek postoji. U Dubrovniku ljeti je na neki način ta odgovornost fokusiranija, jer kazališnih kritičara koji prate Igre nema puno. Dapače, nema ih, kronično ih nedostaje, pa je važno što se piše. Moja je odgovornost tim veća.
Poželim, naravno, otići na izvedbe bez radne obaveze pisanja i stručne procjene. Stjecaj okolnosti moga profesionalnog života htio je da se ljeti nalazim u Dubrovniku, i pišem o dramskim predstavama Igara još od svojih studentskih dana, pa sam se na taj teret već dobrano i navikla.
- Danas je sve manje kritičara u svim segmentima umjetnosti – obzirom na iskustvo, koliko se kritika doživljava kao objektivna i dobronamjerna, a koliko se shvaća kao napad na osobnoj razini? Jeste li imala problema?
To dosta zavisi od sredine. Većinu godine, osim ljetne sezone, provodim u Zagrebu gdje ipak ima puno više kazališta i puno više kritičara pa su ljudi iz kazališnog miljea na kritiku jednostavno navikli. U Dubrovniku, a govorim o ljetu i ljetnoj sezoni, vjerujem da se sve puno više uzima k srcu, jer je festival jedan, a i ja sam jedina koja u Dubrovniku pišem, koliko mi je poznato, od stručne kritike.
Naravno da je profesionalno napisana kritika dobronamjerna. Svaka bi takva trebala biti. Što je oštrija i direktnija, trebala bi autorima biti korisnija za daljnji razvoj pod uvjetom da je sve napisano adekvatno argumentirano. To je i svrha kritike, vanjsko oko koje upućuje na mjesta koja treba poboljšati, i na ono što se nikako ne bi trebalo ponavljati.
Ne mogu reći da sam imala znatnijih problema. Ponekad se dogode određena zahlađenja u odnosima, jednostavno si osoba s druge strane kazališne rampe, ali sve je to dio posla.
Nešto starije generacije su odrastale uz i na Igrama uz kritike Dalibora Foretića, Anatolija Kudravcjeva, Petra Brečića… koliko puta ste ih “uzeli u ruke” i tko su vaši uzori u pisanju i promišljanju kazališta?
Spomenute autore često uzimam u ruke kada je riječ o pisanju osvrta na predstave Dubrovačkih ljetnih igara. Radi se o festivalu čija je prošlost iznimno važna i za suvremene izvedbe, upravo iz razloga što, otkad se bavim kazališnom kritikom, a počela sam još 2002. pisati osvrte za emisiju Festivalska panorama Hrvatskog Radija Radio Dubrovnika, njihov identitet izmiče. Stalno izmiče i nikako da se oformi u novome ruhu. Zato, kao i u slučajevima kada pojedinac ima problema s vlastitim identitetom i samoodređenjem, prvo poniremo u podsvijest i prošlost da bismo došli do uzroka problema, a onda ga pokušavamo riješiti.
Zato je silno važno znati i naučiti što su Igre bile da bismo mogli ustanoviti što su danas i kako bi ih repertoarno, ambijentalno i produkcijski trebalo redizajnirati. To je, kako svi svjedočimo u posljednjih 20 godina, više nego potrebno. Zato je postojanje kritičara kao stručnih kroničara iznimno važno, i iz ovih razloga koje sam navela.
U današnjem promišljanju kazališta vezano za dubrovački kontekst nezaobilazan autor svakako je Hrvoje Ivanković, dok u širem hrvatskom okviru iznimno cijenim kritičarski i teatrološki rad Nataše Govedić.
Danas su PR i marketinški članci koji se “kuju” u samim kazališnim kućama zamijenili objektivne osvrte koji daju uvida u neki kazališni čin, ne samo potencijalnim gledateljima, već i akterima… kolika bi trebala biti odgovornost medija u tom segmentu? Bi li se, naime, mogli barem suzdržati u objavljivanju naslova prema kojemu je sve izvedeno vrijedno ovacija, oduševljenja, sve sami panegirici….
Naravno da bi se od toga trebalo suzdržati. Ali, i da se kazališne kuće ne suzdržavaju, ako s druge strane ima nekoliko kritičarskih imena koja pišu za određene medije, onda ona publika koju stvarno zanima predstava, kao i njezini autori, pročita njihove kritike. U većim sredinama poput Zagreba oni postoje. Nema ih puno koji su objektivni, mjerodavni i relevantni, svega nekoliko imena koja većinom ne pišu za dnevne novine, ali ipak postoje. U Dubrovniku ih jednostavno nema. Ja jedna, ljeti, nisam dovoljna. Više mišljenja i više autora nužni su za stvaranje cjelovite slike. Jedini kritičar izvan Dubrovnika koji posjećuje dramske premijere kazališni je kritičar Jutarnjeg lista, medijskog pokrovitelja Dubrovačkih ljetnih igara.
Još prije 15-ak godina u okviru kritičkog praćenja dramskih premijera Dubrovačkih ljetnih igara Hrvatskog radija, dolazili su, osim dubrovačkih kritičara koji su tada bili zaposleni kao urednici, i zagrebački urednici emisija o kazalištu. Radilo se o zaista relevantnim kritičarskim imenima. Moji zagrebački kolege, urednici emisija ‘Theatralia’ na Trećem programu Hrvatskog radija i ‘Lica i sjene’ na Prvom programu nisu bili u Dubrovniku već više od 10 godina, a svakako su važna imena hrvatske kazališne kritike.
Što nas dovodi do vrlo prozaičnog, ali važnog pitanja – načina poslovanja današnjih medijskih kuća, ne samo onih u privatnom vlasništvu, nego i javnih servisa, kao što je HRT. Dovodi nas i do slike današnjeg Dubrovnika, do njegove ekonomije i načina svakodnevnog funkcioniranja. Do sustava vrijednosti koje je preuzeo od suvremenog neoliberalnog načina života. Koja to medijska kuća danas može poslati na put u Dubrovnik kazališnog kritičara, i platiti mu smještaj, u svrhe potpuno neisplativog teksta kao što je stručna kazališna kritika? Lišena mogućnosti klikova zbog vijesti o tome tko je bio na premijeri?
Nitko osim medijskih pokrovitelja festivala. I to odgovara mislim, na pitanja koja sam i sama sebi postavila.
Spomenuti bardovi kazališne kritike, Foretić, Brečić, Kudrjavcev, ostali su zapamćeni u Dubrovniku jer su funkcionirali unutar sustava koji je podržavao specifično kazalište koje je u Dubrovniku tada nastajalo. Oni su svi bili zaposlenici medijskih kuća koje su ih slale po zadatku, i nije bilo upitno da je važno da im podmire sve troškove boravka, puta i rada. Socioekonomski sustav bio je prije rata sasvim drugačiji, nije bilo privatnog vlasništva, profit i ekonomiju je u potpunosti kontrolirala država. Živjeli smo u drugačijem društvenom i državnom uređenju. To su dva bitno drugačija univerzuma s posve različitim sustavima vrijednosti i načinim funkcioniranja, a bitno su određivali odnosno bitno određuju kako programe i mogućnosti Dubrovačkih ljetnih igara, tako i postojanje kazališne kritike, a nadasve upravljaju načinom funkcioniranja medija. U Dubrovniku se to često zaboravlja kada se lamentira i žali za boljom prošlošću.
Bavite su sustavno s fenomenom ambijentalnosti na Dubrovačkim ljetnim igrama – zašto smatrate da je to važno?
Smatram da je važno iz razloga što u Europi niti jedan od većih festivala ne njeguje ambijentalnost dramskih izvedbi na način kako su to nekada činile Dubrovačke ljetne igre. Jedna od važnih komponenti te ambijentalnosti svakako je nekadašnji suživot grada i festivala. Mislim da se radi o unikumu u dvadesetostoljetnoj kazališnoj povijesti koji treba sustavno stručno, teatrološki valorizirati i naći načina ne da bude kakav je nekada bio, jer se to ne može ponoviti na sličan način, nego da se izrade nove ambijentalne i repertoarne smjernice festivala Dubrovačke ljetne igre, prilagođene novome načinu života u gradu Dubrovniku. Taj život se, od početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća na ovamo, stubokom izmijenio.
Kada je krenuo vaš ozbiljni interes za tim i na koji način se danas tim fenomenom bavite, kakve imate planove u budućnosti?
Prije nekoliko godina kroz jedan sam se dramaturški projekt počela baviti mogućnostima novih, suvremenih ambijentalnosti u Dubrovniku. Ozbiljniji interes za ovom temom odveo me više u smjeru teatrološkog istraživanja. Naročito ga je potaknulo prošlogodišnje predavanje koje sam održala u okviru obljetničkih 75. Dubrovačkih ljetnih igara jer sam za pripreme tog, naizgled, vrlo jednostavnog povijesnog presjeka uronila u materiju i otkrila koliko toga je ostalo nenapisano, odnosno nedovoljno sustavno teatrološki valorizirano što se tiče povijesti dubrovačke ambijentalnosti u europskom i svjetskom kontekstu, a poglavito u teatrološkoj obradi posljednjih, vrlo problematičnih 25 godina festivala. Taj me interes potaknuo da na stručnim i znanstvenim skupovima prijavljujem teme iz povijesti dubrovačke ambijentalnosti. Jako me razveselilo i ugodno iznenadilo kad sam vidjela koliki je interes akademske zajednice za tu temu i kolika je potreba da se ona teatrološki obradi u suvremenom kontekstu, te koliku mi podršku pružaju kolege u nastavku rada. Stvorio se dakle dodatni poticaj da se nastavim istraživački i znanstveno tom temom baviti.
U kontekstu razmišljanja o ambijentalnosti, kako gledati na koprodukcije i “prijenos” predstava u zatvorene kazališne kutije? Je li Vam poznat projekt K-HNK i koliko bi Igre trebale ustrajati na ideji da se zadrži autentičnost izvedbi… osim toga, poriče li mogućnost “seljenja” predstava ideju ambijentalnosti?
Poznat mi je projekt K-HNK i u produkcijskom smislu ga potpuno razumijem. Ne znam hoće li to smanjiti troškove programskim sredstvima festivala Dubrovačke ljetne igre, ali ideja da i ljudi izvan Dubrovnika mogu vidjeti predstave svakako je dobra jer se zaista ogromna sredstva utroše za 4-5 izvedbi godišnje. I tu dolazimo do ključnog pitanja. Da, to u potpunosti potire ideju dubrovačke ambijentalnosti i činjenice da su predstave repertoarno i ambijentalno mišljenje za dubrovačke prostore. Naglašava i problematiku opstanka festivala u suvremenom Dubrovniku. Zato toliko naglašavam i opet ću ponoviti nužnost redizajniranja kako repertoarnih tako i ambijentalnih smjernica. Sve se okrenulo. Paradigma Dubrovnika kakva se utkala u kolektivnu memoriju Dubrovčana kroz povijest izvedbi Dubrovačkih ljetnih igara prije početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća i one nakon tog razdoblja dijametralno su suprotne. Nekada su ljudi dolazili u Dubrovnik da bi vidjeli predstave. Danas je, ne samo prosječnom, nego gotovo i svakom Hrvatu financijski nemoguće doći u Dubrovnik i pogledati predstave Dubrovačkih ljetnih igara, ma koliko obrazovan, zainteresiran i revan u pohađanju kazališta bio.
Što se titlova na engleskome jeziku tiče, dosta predstava ih ima, i kada su u pitanju naročito dramski klasici, pa i svi naslovi zapravo, objektivno nema razloga da ih ne pogleda i strana publika, no, tu susrećemo drugi problem grada Dubrovnika – strukturu gostiju koja nije zainteresirana za kulturna zbivanja. Nema kulturnog turizma. Pa jednim dijelom razumijem produkcijsku ideju K-HNK i sudjelovanje Dubrovačkih ljetnih igara u tom projektu. No onda se nikako ne smije govoriti o ambijentalnim izvedbama. Ne odnosi se to na predstave poput prošlogodišnjeg Ekvinocija, no ne smiju se producirati naslovi za kazalište na otvorenome koji će se onda jednostavno preseliti u zatvorene kazališne kutije koproducenta.
Ogromna je razlika između kazališta na otvorenome i ambijentalnog kazališta. To dramsku povijest Dubrovačkih ljetnih igara čini specifičnom u odnosu na primjerice, povijest festivala u Avignonu. Ne u smislu kvalitete izvedbi, nego njihovog ambijentalnog karaktera. U Papinskoj palači u Avignonu izvode se vrhunske izvedbe, ali to je kazalište na otvorenome.
Koprodukcije su više nego poželjne i danas su vrlo prisutne u kazališnom svijetu, ali ukoliko svaka od tih predstava ne bude imala dvije inačice – jednu ambijentalnu, a drugu prilagođenu kazališnoj kutiji, onda se osnovna komponenta ambijentalnosti u svakome smislu nepovratno gubi. Pa čak i da se rade dva koncepta, da redatelji dobiju dva honorara da bi publika izvan Dubrovnika te predstave mogla vidjeti, to opet nije trajno rješenje, nego premosnica. Jasna programska koncepcija i temeljito redizajniranje repertoarnih i ambijentalnih odrednica jedino je što dugoročno može održati dramski program Dubrovačkih ljetnih igara na iole kvalitetnom životu.
Nedavno je u produkciji DLJI krenuo serijal razgovora s našim nešto starijim sugrađanima koji imaju što za reći o povijesti Igara i svemu onome što ih je izgradilo u manifestaciju kojom se danas dičimo, kako ste pronašli sugovornike?
Jako mi je drago da se ti razgovori emitiraju jer su izvorno rađeni ne kao intervjui, nego kao dokumentiranje iskaza građana za potrebe arhive Dubrovačkih ljetnih igara. Povezani su s mojim teatrološkim istraživanjem kojemu je cilj dokumentirati i tu sastavnicu nekadašnje dubrovačke ambijentalnosti, koja bilježi suživot grada i festivala. Zato sam birala naše nešto starije sugrađane koji su bili stalna i odana publika Igara, one čiji su domovi ljeti postajali pozornica Igara, sve s ciljem dokumentiranja ambijentalnosti kakva više nije moguća u prostorima o kojima oni govore.
Ovom prilikom bih htjela zahvaliti donedavnoj ravnateljici javne ustanove u kulturi DLJI Ivani Medo Bogdanović, koja je pružila snažnu podršku produkciji razgovora za arhivu, a njezina je ideja da se serija razgovora i javno emitira. Razgovor s gosparom Đurom Marketom, doajenom dubrovačkog turizma, emitiran je na službenoj stranici Dubrovačkih ljetnih igara i na društvenim mrežama DLJI krajem lipnja, dok kroz rujan i listopad slijede ostali naši stariji sugrađani koji će govoriti o istoj temi, ali svatko iz kuta svoga doma i svoga sjećanja.
foto: Barbara Horvat; Dominik Miljak
