Kazališna družina Kolarin slavi svoj veliki, 15. rođendan. Iza ove dubrovačke kazališne družine je 15 godina ispunjenih smijehom, suzama, aplauzima i nebrojenim trenucima zajedništva — 17 predstava, 20 nagrada, više od 300 manifestacija i čak 38 000 gledatelja koji su s njima dijelili njihovu kazališnu priču.
Svaka naša izvedba ostavlja pečat naših članova, koji, unatoč svakodnevnim obavezama i različitim životima, nesebično daruju svoje vrijeme, energiju i srce za scenu – jedna je od rečenica kojom se najavljuje prigodni program kojim će proslaviti svoj rođendan.
U našoj rubrici Od A do Ž predstavljamo jednu od njih.
Kolarinku Marinku Metković koju smo susretali godinama iza šaltera jedne banke, a koliko je iznenađenje bila za neke svoje klijente kada bi je ugledali na pozornici najbolje svjedoči jedna situacija koje se i danas prisjeća uz smijeh.
Jesu li se prijatelji, poznanici, sugrađani koji su te susretali na šalteru banke iznenađivali kad bi te ugledali na “daskama koje život znače”?
-Da, većina ih je bila iznenađena, nisu očekivali da ću se pojaviti na pozornici, znali su me iz jedne vrlo ozbiljne „bankarske“ uloge, bilo im je zanimljivo vidjeti me u potpuno drugačijem izdanju, ali reakcije su bile pozitivne i pune podrške. Dogodilo mi se da je klijent sutradan nakon predstave došao u banku samo da se uvjeri jesam li sinoć na sceni zaista bila ja.
Kad si u sebi prepoznala tu ljubav prema glumi i je li ti trebalo neko vrijeme da se odlučiš i skupiš hrabrost pa da počneš “karijeru” kazališnog amatera?
-Ljubav prema glumi prisutna je još od školskih dana. U gruškoj školi sudjelovala sam u školskim priredbama i bila član dramske grupe kao slobodne aktivnosti. Kad živiš u Dubrovniku, gradu koji diše kazalište i ljepotu, bilo je prirodno da se ta ljubav još više razbudi.
Kazališnom amaterizmu posvetila sam se kad se život malo smirio i kad su moja djeca postala samostalnija, tj. kada sam imala malo više vremena za sebe.
Radila si u jednoj banci dugi niz godina, je li ustvari, idealni bijeg od brojki i bankarskog posla upravo nešto suprotno – kao što je igra na pozornici?
-Kazalište i gluma bili su mi suprotnost rutini i strogo zadanim procedurama svakodnevnog posla. Posao u banci zahtijeva preciznost i odgovornost dok scena pruža slobodu, igru, emociju i kreativnost.
Jesi imala podršku najbližih, tko te je najviše ohrabrivao da ideš tim putom?
-Imala sam podršku i to najvažniju, od moje djece. Kćer i sin me podržavaju od samog početka, gledaju naše predstave i po nekoliko puta, ponosni su i drago im je što se bavim onim što volim.
Što ti znače Kolarini, koliko je bitno naći neki slični hobi koji uravnotežuje življenje i stres svagdašnjice?
-Kolarini su šarolika družina. Različiti smo po godinama, zanimanjima, iskustvima, ali svi dijelimo istu ljubav prema kazalištu i druženju i kad se okupimo sve te razlike postaju naša snaga. Kod nas uvijek netko nešto zna, netko nešto napravi, svi rado uskačemo kad treba pomoći, bilo da se radi o predstavi, organizaciji gostovanja ili kad nekome treba podrška. Imamo jako dobra druženja i putovanja prepuna uspomena.
Kolarin je za mene više od hobija, to je prijateljstvo, zajedništvo, kreativni prostor i emocionalno ispunjenje. Kad dođem na probu, sve brige ostavim iza sebe. Mislim da svatko treba pronaći nešto što ga veseli i opušta, to nije luksuz, to je nužnost da bismo ostali zdravi i sretni.
Radila si i u pomorskoj agenciji, a sada u Studentskom centru… otkud kod tebe tolika hrabrost i odvažnost u mijenjanju poslova – netko cijeli život “gudi” po istome iako je i nezadovoljan i frustriran?
-Nisam baš tip koji može stati na mjestu i gledati kako dani prolaze. Promjena posla za mene je bila izlazak iz komfor zone, svojevrsna avantura, malo straha, malo uzbuđenja, ali puno naučenih stvari. Ne bih rekla da je to hrabrost, više potreba da budem mirna sama sa sobom. Promjene uvijek malo plaše, ali kad ih proživiš donose osjećaj zadovoljstva.
Jesi ikad otkad sudjeluješ u izvedbama Kolarina imala problem s “pokazivanjem” na sceni ili se to jednostavno o tome, na pozornici, ne razmišlja?
-Naravno da ima malo treme na početku, to je prirodno, ali kad si na sceni, uđeš u lik, zaboraviš na publiku i jednostavno živiš tu ulogu.
Posebno pamtim savjete naše drage Žuže Egrenyi. Bilo je fascinantno gledati kako s lakoćom ulazi u svaki lik, s puno strpljenja „brusila“ nam je izgovor dubrovačkog govora i prenosila svoje bogato znanje i iskustvo.
Probe smo imali u njenom malom stanu, sjedili gdje tko stigne, najviše na podu. Uvijek je bilo veselo, pogotovo kad bi nas prekidala njena papiga Pakićka, koju je Žuža naučila govoriti. Od Žuže smo puno naučili o glumi, scenskom pokretu i o ljubavi prema onome što radiš. Druženja s njom nisu bila samo lekcije glume, nego i sati životne mudrosti.
Što je najljepši kompliment koji su dobila za svoju ulogu?
-Kad mi netko priđe nakon predstave i kaže da sam ga nasmijala, dirnula ili podsjetila na nešto iz vlastitog života – to je najveći kompliment.
Završila si i tečaj za vodiča… kakav bi savjet dala ljudima čiji se duh uljeni, kako pokrenuti sebe i isplanirati dan u kojemu će prevladavati dobro raspoloženje?
-Završila sam tečaj za vodiča kao ispunjenje jedne davne želje. Volim svoj grad i zanimaju me njegova povijest i ljudi. Dubrovnik je poseban, svaki kutak ima svoju priču, i želja mi je tu ljepotu i zanimljive priče prenijeti drugima. Gluma u tome puno pomaže, naučiš kako priču oživjeti, kako prenijeti emociju i držati pažnju publike.
Što se tiče savjeta, rekla bih da je najvažnije krenuti, makar s malim stvarima. Biti zahvalan i ne čekati bolje vrijeme ili idealan trenutak, jer u svakom danu možemo pronaći nešto što nas veseli. Kad se pokreneš i daš volju za nevolju, stvari se nekako same poslože na svoje mjesto, a dobro raspoloženje dođe kao nagrada.
Bi li za sebe rekla da si oduvijek bila vedra duha i vesela, nesklona depri i lošim raspoloženjima?
-Vjerujem da jesam, barem većinom. Naravno, svi imamo teže dane, ali kad dođu nastojim ih prihvatiti s vjerom i osmijehom. Vjera, osmijeh i dobra energija su moj način da se nosim sa svime što mi život donese.
