U svakome od nas je puno imenovanih i neimenovanih osoba, likova, poraženih junaka, pobjednika… Marija Laptalo je uz svoje rodno ime, odabrala biti i Saara Lee, a za to postoji i razlog. Otkrila nam ga je. A otkrila je i još poneku istinu o sebi. Porazgovarat je lijepo uvijek, ali kad je s ovakvim povodom onda je i ljepše. Marija je predstavila prvu zbirke poezije “Tesla svome mraku”.
Kojim bi osjećajem opisala predstavljanje prve zbirke poezije?
ZAGRLJAJ prije svega. Osjećala sam se zagrljeno i to je najpredivniji osjećaj koji postoji.
I ponosno. Ne prepotentno ponosno, samo skromno i prihvaćeno ponosno.
U koji tvoj stih bi mogao stati cijeli tvoj život? Ili, koju pjesmu?
U sam naslov. TESLA SVOME MRAKU. U svim sam pjesmama i u kojoj god me želite vidjeti, pronaći i shvatit ima me. Ima me i u nenapisanim pjesmama, jer do sad sam zapisivala samo nedostajanja i tuge. A velikih radosti ima. Samo nisu zapisane. Ali naslov nosim kao ranu i orden. Jer, kakav god da je, uspjela sam disati. Nekad jako teško, ali jesam. Ima u naslovu i vedrine i tuge….tako da…to sam ja i to je moj život. Emocija i zagrljaj. I osmijeh, ali u ovoj zbirci nezapisan.
Što je ili tko Tesla u Marijinom svijetu?
Tesla se dogodio vrlo slučajno i nenamjerno. Samo je izašao iz mene. A sad mi je skoro zaštitni znak. Haha. Nakon ove zbirke neki mi prijatelji znaju reći, “Alo Tesla”. Bilo bi vrlo pretjerano uspoređivati se, to i ne radim….ali simbolično Tesla je svjetlost koja mi uspijeva i kad se čini nemoguća. Ima pomagača i puno im hvala, ali ipak na kraju biraš sam, upaliti svjetlo ili ugasiti ga. Dok god ti odlučuješ ili uspijevaš, dobro si.
Kad si napisala svoj prvi stih i može li sretan čovjek pribjeći pisanju poezije kao što to, uglavnom rade, kažimo tužni i hipersenzibilni ljudi?
Oduvijek pišem, samo što se sad početcima smijem. Tadašnji smakovi Svijeta su sad vrlo dječji. Ali tako je bilo. Nikad nisam pisala sretna. Zapravo jesam, ali čestitke prijateljima. Za to sam i dan danas zadužena. Ali što se pjesama i tekstova tiče, u njima su samo tuge i nedostajanja. Razočarenja i traženja. Poneki inat i bijes. Tražila me prijateljica jednom
da joj napišem tekst u kojem su svi sretni i zadovoljni. Nisam uspjela. Te pokušaje s nekim livadama, tratinčicama i ljuljačkama ne bi nikad nikome pokazala. Sreću živim, ne zapisujem je. A ako nemaš emocije i osjećaje, poeziju ne znaš ni čitat, a kamoli pisat. Bar ja tako mislim. Možda oni kojima je to poso mogu odglumit. Samo možda…U ovoj zbirci su svi događaji, emocije i ljudi stvarni i proživljeni. Sve je po istinitom događaju.
Prateći si glas s valova Radio Dubrovnika godinama – uvijek vesela, spremna na šalu… pritisneš li dolaskom na posao neku pucu raspoloženja ili je sve to profesionalizam … kako si to postigla?
Na radiju sam vrlo iskrena. Vedra jer ljudima vedrina treba. A i meni je ljepše. Uvijek imam osjećaj da razgovaram s prijateljima. Rečem ja i kad nisam od volje, kad padnem jer je klizavo, kad mi se spava….sve rečem. Ponekad se i rasplačem kad je nešto dirljivo. Nije isforsirano. Nekad možda počnem s osmijehom koji sam namjestila, ali vrlo brzo postane stvaran. Ne izmišljam. Iskrena sam uvijek. Možda ponekad i previše. Volim radio i ljude. Stalo mi je do smijeha i osmijeha.
Nedostaje li ti bend, gaže, koliko je trajala tvoja apstinencijska kriza… sigurno je postojala…
Pjevam oduvijek. Po kući, na prozoru. Pjevala sam u svim mogućim zborovima k’o dijete. U grupi Teatar sam pjevala 19 godina. Predivan dio mog života. Toliko lijepih uspomena. Puno zabave i dobrih ljudi. Ali umorilo me u jednom trenutku, a u istom se i puno toga razbilo u mom životu. Pokušala sam, ali nisam više imala snage za teške pjesme i za osmijeh koji ljudi vole. Tad je bilo pošteno priznati da ne mogu više. Bar ne onako kako sam mogla i željela prije. ‘Ko zna… možda zapjevam opet. Ponekad, ali vrlo rijetko mi fali bend. Nadoknadim s ekipom kad izađemo.
Tvoji su stihovi i uglazbljeni… kakav je osjećaj slušat ih u rock izdanju … postoji li razlika u pisanju?
Preponosna sam na tekstove koje je uglazbila Atlantida. Preponosna sam bila i što su im se svidjeli. Nije mi na kraj pameti bilo da bi rokeri uopće uzeli u obzir tekstove koje je pisala žena, a kamoli moje. Uvijek je posebno i drugačije čuti svoje tekstove u nekoj interpretaciji koja nije tvoja. Zvuči stvarno i ozbiljno. I kad ih netko drugi čita i pjeva. Uvijek pišem s nekom melodijom u glavi. Razlika je što sam ponekad pisala u muškom rodu i ispalo je da mi se to i sviđa. A i pokoja tema je bila po njihovoj želji. Iako nikad ne dam previše uplitanja. Kad su puno sugerirali, onda bi u meni proradio inat. Ono tipa “ti ćeš meni govorit”. Tako je i nastala pjesma Ja sam Tesla. Sreća da su me naljutili.
Jesi li jutarnji tip… imaš li problem s jutarnjim smjenama na radiju koje počinju raaano…. koji su tvoji jutarnji rituali?
Auuuuuh. Nisam nimalo jutarnji tip. Dočekat zoru mogu i volim, ali budit se u zoru baš i ne. Od jutarnjih rituala, kad sam u smjeni, izdvojila bi, stić na vrijeme…ahahaha. Prvo ponavljam 3 do 4 alarma, onda dajem otkaz 10tak minuta, uskočim pod tuš, obučem prvo što ugledam, a da je čisto (imam i ja neke kriterije :)) operem zube, nahranim mačke i trčim na autobus. Otprilike tako. Onda na poslu pijem kafu, izoštravam vid i pred kraj smjene se i probudim.
Koji je tvoj najdraži trenutak u danu?
Nemam najdraži trenutak u danu. Mir, potpuni mir kad je sve na svom mjestu i uređeno ako je kućni trenutak u pitanju. Ili akcija. Kad dan nema kraja, a sve se događa slučajno i u
dobrom društvu. Neki spontani momenti. Kao npr. kad u autu prijateljica raspali najdražu pjesmu ili nekoliko njih i onda urlamo. Ahahaha.
Iako izgledaš veoma otvorena i komunikativna… koliko ljudi istinski poznaje Mariju Laptalo?
Svak tko me želio upoznati, pozna me. Cijelu. Ne dajem se polovično. Sad možda samo manje govorim nego prije. Možda i ne. Otvorena sam vrlo. Bar mislim. Ali uvijek postoje ljudi koji te osjete i bez da rečeš i oni kojima možeš nacrtati, a jednostavno ili ih nije briga ili ne znaju.
Što te najviše može obradovati?
…a što rastužiti?
Opet se vraćam na zagrljaj. Zagrljaj me može najviše obradovati, stvarni i dobri ljudi. Stvarne emocije. I slučajne sitnice koje postaju najljepša imanja i uspomene. Najviše me mogu razočarati hladni i sebični ljudi koji ne osjećaju nikoga. Manjak empatije. Najstravičnije mi je gledati ljude koji uživaju dok netko iz bilo kojeg razloga gubi dostojanstvo.
Može li ikad presušiti potreba da se piše, zapisuje… dijeli iskustvo života?
Mislim da ne. To postane ritual.
Potreba. Čuvanje.
Život….
Dnevnik života.
Staneš, ali nastaviš.
Zapisuješ.
I ostavljaš za sjećanje.
Ne mene vama, nego mene meni.
Pa ako se dogodi, skupim i pokažem i svima.
Imaš li najdražu pjesmu?
Nemam najdražu pjesmu jer u svakoj sam dala sve, ali evo ako moram onda ova kojoj ni naslov nisam mogla smislit.
?
Kud odlaze i ostaju li igdje
Znaju li da su bili
I gdje su nas ostavili
Same
Imaju li ljeta i zime
S kime?
Uz Mariju Laptalo živi i Saara Lee… u kakvoj su one vezi?
Nisam htjela prijavit tekstove na ZAMP k’o Marija Laptalo, a Saara mi se uvijek sviđalo. Onda sam se tako i prijavila. A Lee … Alana (Lasića,op.a.) sam zvala Bruce Lee jer ga je jako volio, pa sam ja postala Saara Lee i ostala. Ispalo je na kraju da stvaram pod Saara Lee, a postojim k’o Marija Laptalo. Ima i pjesma.
SAARA I MARIJA
Poseban mi je datum
Moj
Posebno moj
Izabrano naš
Izabrano slučajno, a i to se može…
Ili ne…
20 godina sam Saara, 45 Marija.
Moja i svoja, ponekad i vaša.
Ali datum je moj…
Greza i mila, hladna i blaga, gruba i dobra,
Sunce i kiša.
Ponekad sve, ponekad ništa…
Suza i osmijeh, patnja i osjet.
Prekid i pogled.
Usne i šamar, uzdah i okret…
Sve ili ništa!!!
I Saara i Marija
I Božić i korizma…
I ožiljaka sam bezbroj…
I sebi i vama…
Ali nosim jedan
Oštar…
Preoštar…
Neumoljiv, nepreboljiv…
Nosim ga u plućima, gasim ga po noćima,
budim ga u jutrima, perem ga u kapima… u očima.
Nosim ga u džepovima, na ramenima i leđima.
Jednom ću ga možda nositi kao ogrlicu, broš je prelagan…
Ali podsjećat će me uvijek…
Saara će ga nositi kao trn,
a Marija, jednom možda, kao krunu od trnja.
I sve sam to ja i Saara i Marija.
Ponekad malo mlađa od godina…
Ponekad puno starija od postanka…
JA
Premalo jutra u nama sviće
Slana je muzika
Teške su strune, zidovi vlažni
Ključevi sjećanja
Dodiri teški na vratu se mrznu
Tijelo se savija
Žice sa željom u hvatu se bore
Berba je ponoćna
Gudalo puca, ruke se tresu
Već ura udara
Prsti od smole u štimu se lome
Počinje predstava
