Lana Nana Matić. Voli Grad. Gradi zajednicu. Uči. Primjerom podučava.
Ovaj se razgovor može pročitati s užitkom!
Nisi rođena u Gradu, ali kao da jesi, osim ljubavi prema svom dragom mužu, što te je u Dubrovniku zadržalo već 26 godina?
– Uz sve moje moguće i dane odgovore već izrečene u javnim razgovorima – ovaj put mi je prva misao bila – NEBO! Jednog sam se jutra te zime 1999. vraćala autobusom na studij (ACMT/R.I.T.) u Dubrovnik i bilo mi je jako teško u srcu. Bila sam sama u dragom i voljenom Gradu, a teško sam prihvaćala dolazak na studij i odvajanje od mojih dragih ljudi i mog psa. Pogled iz autobusa na izlazak sunca iznad Elafita i oblaci koji su kao nacrtani u nekoj bajci – to je bio moj doček toga jutra jedne zime 1999. Pogledala sam to nebo i rekla/pomislila:” Bože molim te da moj dolazak u Dubrovnik ima smisla i da će sve biti dobro!”- jer moje je srce bilo jako tužno. Tužno zbog sjaja koji se skoro ugasio u ovom Gradu i kojem sam ja svjedočila.
Dubrovnik sam prvi put vidjela na fotografijama kojima su bili ukrašeni trajekti do Hvara..Nikako nismo južnije nastavili i uvijek je mama Snježana govorila da ima vremena za posjetu. Kao i svi – plakala sam kada sam gledala vijesti da se Dubrovnik ruši i otad maštam o moranju dolaska u ovaj omiljeni grad.
Udivljujem se Gradu u svakom ulasku kroz Pile i drago mi je da svoju obitelj odgajamo upravo ovdje!
I koliko se promijenio grad do danas – kako te promjene utječu na tebe?
– Bijela zastava je bila dio identiteta Republike – riječima koje izražavaju slobodu od gramzljivosti – podsjetnik na morale građanima…Ali malo se latinskog danas uči po školama..
Dobro je što se u građane vratio mir, spokoj na razini vrlo elementarne zahvalnosti i materijalne sigurnost – Grad koji se toliko napatio i skoro njegova bogatstva bila srušena ratom – sada on svojim građanima nudi mogućnost za ugodan život.
Koliko ovisimo o turizmu i prodaji Staroga grada- pokazala je pandemija; kao šamar svima u glavu!
Dubrovnik ne proizvodi hranu, Dubrovnik nema proizvodne obrte, … Dubrovnik samo nudi sebe kao dio pejsažnog, kulturnog turizma – nedavno okaljanog promocijom fantasy priče koju nekako prešutno godinama promoviramo kao dio baštine ovoga lokaliteta i ponovno se sramimo – sebe i svoje prave povijesti i ponosa! Najbolje butige po gradu su suvenirnice sa zmajevim jajima – lako da je to privatna imovina koja se iznajmljuje ali državni lokali bi trebali imati kulturne prioritete pri izdavanju prostora unutar zaštićenog kulturnog dobra.. Oduvijek mi bude žao što su zatvorili onu predivnu umjetničku galeriju ispod Županije (preko puta Kneževog) – kada sam došla u Dubrovnik – to je bilo mjesto koje je predstavljalo umjetnike Hrvatske i moje je profesionalno i osobno mišljenje da se taj županijski prostor treba vratiti predstavljanju Hrvatske profesionalne umjetničke scene!! Onaj izlog je ruglo za arhitekturu koja ga časno okružuje!
Najveći prostor samostana na Lokrumu je scenografija za plastični tron; koji se toliko izlizao dodirima halapljivih turista da na rukohvatima viri prozirna plastika – pa ako netko vodi tu promociju serije – ima u Marinkolora zlatne piture pa nek’ malo obnovi- jer nije od mesinga učinjeno pa da se dodirom zasjaji kao nos Marinov… Jako loše izgleda taj postav i sramota je da je Dubrovnik prodan za pare, a maše bijelom zastavom slobode od gramzivosti…Ukinula bih veličanje te serije na javnim i kulturnim prostorima Grada.
Neki dan mi je neki gospar Englez od kojih 70+godina rekao (prevedeno):”Blago Vam se što živite u King’s landingu…!” Nakon što sam mu ja niz ulicu prepričala priču „a la reels” na temu povijest Dubrovnika… Jako me frustrira zatomljivanje identiteta Dubrovnika.
Ono što nedostaje građanima/djeci Dubrovnika je centralna kulturna institucija koja educira mladež u renesansne vrline koje su i izgradile ovaj Grad. Prostor koji bi na jednom mjestu nudio dramsku kulturu/pedagogiju, klase renesansnog i modernog plesa, scenski govor,…nedostaje dječje/lutkarsko kazalište u kojem je dozvoljeno plesat i pjevat uz predstavu…
Takav prostor je ono što je mom djetinjstvu u Zagrebu dalo snagu i smisao dana izvan televizije ili gameboya (još ga imam!!) .
Pohađala sam svakodnevno razne programe u „Zagrebačkom Kazalištu Mladih” (ZeKaEM), dramska kultura i moderni ples/jazz dance su bile odluke života i da nije bilo rata – ja bih završila bila na nekoj plesnoj akademiji…
Rat se dogodio, planovi su se mijenjali, ali ne i inspiracija i ples koje su meni donijele puno dobra kroz život…Nakon fakulteta moj je plan u nekom trenutku bio nastaviti edukaciju na diplomatskoj akademiji u Beču, ali – umjetnost je bila puno jači dio mene i na kraju i ljubav, kako prema Mirku tako i Gradu. Profesionalnu karijeru menadžera koristimo kako u privatnom poslovanju obrta „Aeterna” tako i u radu u udruzi roditelja koju smo prije 6+godina osnovali nas nekoliko obitelji.
Društvene promjene koje se NE događaju oko nas – pozivaju za drugačijim osobnim djelovanjem – nude se tada ljudima mogućnosti djelovanja kroz razne institucije i građanske udruge.
Ja sam osobno taj trenutak frustracije osjetila kao mogućnost da moji snovi i planovi mog daljnjeg profesionalnog educiranja u specijalizaciji „menadžmenta kulture” zaživim sama- kroz živi projekt udruge umjesto da studiram i učim negdje tamo daleko prazne teorije i statistike procjena!
Poznato je da si bila inicijatorica za pokretanje waldorfske škole i vrtića u Dubrovniku – u kojoj je to fazi i zašto smatraš da je to pedagogija koja najviše razvija sve potencijala djeteta?
-Moj Dekan, Don Hudspeth i R.I.T. ,su od početka moje ideje samog osnivanja „Inicijative waldorfske pedagogije u Dubrovniku” bili od velike podrške – prve sastanke i javna predavanja sam održala upravo u prostorima R.I.T.-a!
Nastavljamo tu podršku i u daljnjem razvijanju ciljeva – tako sam se nedavno ove zime susrela sa kolegom allumni – gospodinom Matom Frankovićem kojem sam predstavila sve djelatnosti Inicijative i naše ciljeve! Planirali smo radne susrete i organiziranje radnih skupina koje bi se u narednom periodu bavile realizacijom ciljeva na višoj razini državnih institucija.
Osobno mi je drago da će se nastaviti njegov mandat na poziciji Gradonačelnika jer smo započeli našu suradnju u jako ugodnom razgovoru i razumijevanju problema.
Uživamo iskrenu podršku gospodina Mata i jako mi je drago da je na poziciji gradonačelnika osoba koja ima razumijevanje kako organizirati uspješan projekt i dovesti ga do realizacije – jer upravo to je ono što smo na R.I.T.- u oboje studirali!
Ono što za sada mogu reći je da smo u zadnjih par godina nas nekoliko aktivnih članova udruge obavili jako puno razgovora, seminara, susreta, sastanaka i prezentacija po raznim institucijama Grada i organizacija waldorfske pedagogije. Od osnivanja je prošlo 6 godina i par mjeseci i u tom periodu su naše dvije pedagogice studirale, rodila su se nova djeca i novi brakovi u udruzi, neki su se odselili u Zagreb ali svi i dalje podržavaju naše zadane snove. Marko Marković i ja smo izgurali većinu sastanaka koji su bili nužan dio početka ovakvog pedagoškog rada u javnoj zajednici – dobili smo pisanu podršku od svih potrebnih ureda i sada mirno možemo dalje!
Ove jeseni/zime u Dubrovnik se seli Daniel Grčević. Citirat ću dio njegove biografije kako bih ga predstavila.
„Diplomirao na seminaru za Waldorfsku pedagogiju, učiteljski smjer 1997. godine u Zagrebu. Obrazovanje nastavlja na Školi govora i drame, “Peredur Centre for the Arts” u Engeskoj. Diplomirao je 2001. Prva pedagoška iskustva stekao je radeći kao terenski učitelj za vrijeme izbjegličke krize 90 ih.
Nakon toga se sa obitelji seli u Republiku Irsku gdje radi u integrativnoj Waldorfskoj školi u okviru socijalno terapijske zajednice “Ballytoben” te jednu godinu u Kildare Steiner school. Dugogodišnji je član Zagrebačkog euritmijskog ansambla “IONA” te osnivač i protagonista socijalno – umjetničke skupine “VIDAR”. Aktivan je na postdiplomskom studiju Antropozofskog terapijskog govora. To je disciplina koja na moderan način ujedinjuje znanstveni i umjetnički pristup u cilju razumijevanja ljudske konstitucije i principa djelotvornosti u terapijskom radu.”
Sa dolaskom Daniela u Dubrovnik – dobivamo pedagošku bazu oko koje ćemo razvijati waldorfski vrtić, waldorfsku osnovnu školu i izviđače. Kako je Daniel iskusan u umjetničkom radu i dramaturgiji, plan nam je osnivanje dramske dječje scene, lutkarsko kazalište – ono za djecu i ono u kojem djeca glume sa lutkama.
Izrađivat ćemo zajedno sa djecom scenografije, stvarat muziku za predstave, izrađivati instrumente ; kako za djecu tako i za lutke…Djeci treba iskustvo realizacije početne inspiracije i ideje do konačnog pljeska publike/okoline. Takav pristup životu donosi mir i samouvjerenost koju pedagoške institucije imaju dužnost pružati.
Naglašavam da je naš rad potpuno inkluzivan i u tome radu izuzetno uspješan. No ta tema zaslužuje odvojenu reportažu za koju ćemo imati prilike uskoro jer Danijel dolazi u posjet na par dana pa ćemo onda predstaviti široj javnosti naš rad umjetničkog inkluzivnog terapijskog rada; pogotovo je naglasak na radu sa djecom u autističnom spektru! Udrugama „Poseban prijatelj”, „Rina Mašera” i „Dva skalina” smo predstavili naše planove rada i razvoja jer sve što radimo radimo za djecu koji su njihovi članovi i plan inkuzivne terapijske farme* je okrilje i za njihove štićenike i roditelje!
Iza zadnjih mjeseci i godina stoji puno predanog rada dragovoljaca naše udruge i naših snova da djeci ove regije omogućimo malo drugačije djetinjstvo i pedagoški pristup koji poštuje njihov razvoj, kako fizički – tako onaj emotivan i duhovan razvoj u zdrav karakter izgrađen na vlastitom uspjehu i pobjeđenim izazovima!
*Još jedan smjer koji razvijamo kao udruga je pokazna ekološka terapijska farma koja bi na jednom mjestu nudila posjetu domaćim životinjama i bila „živo” edukativna kroz razne serije predavanja o ekološkoj poljoprivredi i kompostiranju. Planiramo proizvodnju koja bi financirala i održavala živom rad na njoj! Sanjarim farmu koja ima razne stanovnike, magarce, ovce, koke, obitelj zamoraca (djeca hoće!!), patke da nam puže golače jedu na farmi, malo jezerce sa kornjačama, ribama… slobodan prostor u prirodi posvećen samo tome – miru i posjeti djece. Sanjarim veliki glorijet na farmi koji bi nudio mogućnost proslave rođendana i to onih pravih-dugih zabava, a ne da traju samo 2-3 sata koliko si mogu roditelji danas priuštit po lokalnim igraonicama. Želimo oazu mira i ljepote za svu djecu regije i mjesto gdje su uvijek dobrodošli svi na odmor. Imamo već dobrovoljce za rad od veterinara do čuvara farme koji je voljan živjeti i čuvati cijelu farmu! Sanjarimo i dobro je znati da je moj allumni dio odlučne institucije ovoga Grada i razumije važnost ovakvog projekta za stratešku pozicioniranje Dubrovnika na političkoj mapi.
Ono za što ja navijam kao nužan razvoj Dubrovnika na svjetskoj sceni je konačno otvaranje UNESCO – vog Ureda za kulturu upravo u Dubrovniku. Waldorfska pedagogija koja je pod okriljem UNESCA je dio tog programa i Dubrovnik svojom poviješću zaslužuje to političko mjesto u ovom dijelu Europe.
Uz realizaciju projekata i ciljeva naše Inicijative – Dubrovnik gradi temelje i osnove kako bi se taj časni status „Ureda za kulturu” i osvojio!
Drago mi je da ćemo taj cilj zajedno graditi sa kolegom allumni g. Matom Frankovićem koji će svojim angažmanom i podrškom dati temelje da se i ostvare svi zadani ciljevi!
Mirko i Ti živite malo posebnijim načinom života – okruženi zelenilom, vrtom, neobičnim biljčicama, promatrajući prirodu i život oko sebe, o čemu često napišeš i poetske zapise na svom fb-u – jesi li ikad u roditeljskoj dvojbi – kako odgajati dijete za današnji svijet?
-Kod mene i Mirka ništa nije slučajno – odavno smo isplanirali život koji danas živimo, uz pokoje trikove u rukavu koje ti život iskaže kad ne očekuješ – mi smo život podredili obitelji i naši poslovi su svi bili vezani uz obiteljsku kuću i zajedničke objede sa djecom. Kako s proizvodnjom suvenira s kojoj smo započeli naš obiteljski obrt 2005. godine „Aeterna” tako i danas sa mojim nakitom i proizvodnjom mikrobilja i jestivog cvijeća. Djeca su kao mala mislila da ništa ne radimo jer smo uvijek doma- i to je najbolja odluka života. Svaki problem, svaku radost i tugu oni nama s vrata govore i ne prestaju prepričavati svoj život i svoje ideje i to je ono što nas ispunjava više nego etikete koje mnogi za sebe žele.
Svatko se nada odgajati dijete na najbolji način koji zna, makar je ponekad i ono dobro u djetetu gledano kao negativna slabost pred djecom. Naučila sam preko knjiga i loših iskustava kako se nositi sa bully kulturom jer sam i ja odrasla u pogrdi od mnoge djece. Kao odrasla osoba sada vrlo hrabro istupam protiv odraslih osoba koje svojim ponašanjem iznova vrijeđaju okolinu i znam da postoji par osoba koje za mene imaju lošu riječ u ovome Gradu – jer sam čak i javno istupila protiv njihovih izgreda i uvrede a to njima nije dobar osjećaj!
Djeda Franju su mi uhapsili kao mladića i izbatinali zbog pjevanja „Vile velebite” na Tomislavovom trgu u Zagrebu i on se iznova vraćao pjevat i bio batinan i zatvaran konačno zbog prkosa i ponosa i na doživotnu robiju zatvoren u Novoj Gradiški. Takvi uzori hrabrosti i prkosa u istini su vrijedni korijeni za naraštaje koje odgajamo i drago mi je da su i moja djeca hrabra.
Djeca se na kraju odgajaju samo i po primjeru roditelja, ekspresija radosti i slobode se često poklopa u našem društvu lopatom podruge i nadam se da će moja djeca uspjeti izboriti sebe u današnjem društvu koje slavi loše i krive uzdiže!
Na društvenim mrežama si aktivna, tvoji komentari su uvijek pozitivni, osvjetljavaju priču s neke druge strane… no, koliko ih treba izbjegavati zbog ogromne količine netrpeljivosti i govora mržnje koji se njima šire…imaju li tvoja djeca ograničenja na mobitelu?
– Dana nam je sloboda izbora, sloboda izbora naših misli, sloboda izbora naše namjere djelovanja i konačno izbor u riječi koje izgovaramo/tipkamo! Vrijeđaju oni koji zabavljaju svoj ego i par gledatelja koji se slože suditi i brundati i vrijeđati. I to mnogi jako hrabro javno čine. Ja biram govoriti samo potrebno!
Odgojile su me ponosne žene koje su bile oličenje dostojanstva i ponosa. Moja baka Milka i mama Snježana su se borile da mene dovedu u slobodu koju diploma na fakultetu donosi i cijelo vrijeme su pobožno bile dobre i poštene prema svima oko sebe. Svjedok sam kako se ta njihova dobrota često puta ugrožavala pogrdom i prevarom okoline i kao dijete sam često bila tužna zbog njihovog razočaranja u ljude koji su im životima prolazili. Te lekcije su mjera da i ja nastavim samo dobru riječ govoriti i uglavnom se naša mala obitelj vodi riječima: Ako nije pohvalno, ako nije istina i ako vrijeđa- ona nije ni potrebno da se izgovori. Tako svima uvijek govorim a tako i nepoznatima na društvenim mrežama..
Naša djeca imaju ograničenja – Miko (13) je dobila smartphone sa 12 godina, može ga koristiti oko 3 sata na dan (imamo Familylink kojim sve kontroliramo na mobitelu) do tada je imala kao Marki (9) sada Nokiu na tipke. Slušaju uvrede i ismijavanja od ekipe djece – ali to im nisu prijatelji koji ih zezaju pa ih onda to i ne dira. Igrice igraju vikendom petak -nedjelja po pola sata. Zarade više minuta ako odrade neki zadatak. Ako su neposlušni ili ne obave obaveze – ukidaju se prvo igrice!
Što ti misliš na koji i kakav način bi ljudi trebali više brinuti i doprinositi zajednici u kojoj žive?
– Ljudi jako puno brinu, ali virtualno. Malo ih mete ispred kuće! Zajednica ljudi koji zajedno grade uspjehe – je budućnost svake male zajednice ljudi pa tako i ove naše dubrovačke! Mi nudimo zajedničke radne akcije u izgradnji parka Slobode na Srđu, rad na inkluzivnoj terapijskoj farmi koju planiramo, izgradnja dječjeg kazališta, organizacija Izviđača – imamo puno mogućnosti za profesionalno volontiranje pa ovom prilikom zovem sve buduće članove Udruge da nam se pridruže u volontiranju za bolji svijet – ovaj mali oko nas!
Na koji način ti postižeš ravnotežu, mir unutar sebe? Jer iz nemira ne može izlaziti mir kojim zračiš?
-Odmalena molim svaku večer! Anđela čuvara milog” i „Očenaš” kao što sam s bakom Milkom molila svaku večer – to je moja baza mira i svaki kraj dana.
Sa 12 godina sam prvi puta uzela neku skriptu o budizmu i tu je započelo moje istraživanje ove vrijedne filozofije duhovnih praksa. U tim sam knjigama našla svoju namjeru, osjetila svoj cilj i svoje duhovno predanje radosti.
Danas uglavnom radim tri meditacije; meditaciju vode (smirivanje emocija i oluje tijela- zamisliš da si čaša vode i smiruješ vir u sebi u mirno jezero), meditaciju zvona (meditacija tišine uma i samo pratiš dah koji odzvanja prazninom tijela i udisaja-kao zvono!) te meditaciju sa svijećom koju učim djecu – potrebno je vizualizirati sebe kao plamen svijeće koje neprekidno i mirno gori bez uznemiravanja plamena ili njegovog gašenja. Mnogi na našem putu nam žele ugasiti svjetlost „puhajući riječi koje nas gase” i moramo se izboriti za svoj mir!
Osjetljiva si i reagiraš na silne ratne strahote u svijetu, na stanje u Gazi… kako se nositi s ravnodušnošću svijeta prema patnjama i uništavanju cijelog jednog naroda i zemlje, deprimira li te nemoć nas kao pojedinaca na toliku nepravdu i nepravičnost?
– I za nas je svijet šutio – sad smo mi dio svijeta koji šuti za Gazu. Lekcije licemjerja koje nas Bog uči su jako teško breme!
Nemoć ne osjećam jer smo moćni gdje možemo djelovati; upravo to i radim cijelo ovo vrijeme – ostalo je sve iluzija ovoga svijeta.
Sramota me da su predstavnici moje Države digli ruku „u znak podrške” genocida nad Palestinom i Bog im jedino može suditi za takvu prodaju!
Može li pojedinac mijenjati svijet? I na koji način ti to radiš?
– Baka na Pilama koja prodaje čarapice svojim osmjehom mijenja ovaj svijet, Mirso sa svojim nepokolebanim duhom radosti i ponosa – mijenja ovaj svijet! Draga blagajnica u Konzumu na Pilama – mijenja dan ljudima svojim forama i brigom za starije susjede – ona najviše djeluje u danu da promjeni svijet nabolje!
A ja – ja se trudim u svemu što radim- da dam najbolje od sebe svima na putu! I da pravično pohvalim ili pokudim ako treba!
Sve što naši članovi u Inicijativi waldorf pedagogije Dubrovnik žele promijeniti naš mali svijet na bolje i nadam se da ćete nam se pridružiti i pomoći nam – tko može kako može i koliko želi!
U čemu je tajna dobrog odnosa među ljudima, braka?
– Hahaha – ispada da je u rečenici „Ako nije pohvalno, ako nije istina i ako vrijeđa – onda nije ni potrebno da se izgovori” skrivena sva mudrost odnosa među ljudima u zajednici!
Ja bih također prva ukinula demokraciju koja već godinama razdire ovaj skladan narod nas malo milijuna Hrvata… Amerika muku muči sa demokracijom i rezultatima glasanja naroda. Države bih vodila kao uspješne kompanije sa stručno postavljenim institucijama koje imaju stručne zaposlenike! Također bi uvela debate u svake škole. Iz istih poriva sam osnovala na ACMT-u debatni klub koji je živio par godina pa nestao zbog malog interesa:(
Misliš li da Dubrovnik dovoljno ozelenjava svoje površine, imamo li dovoljno parkova, koliko u njima boravimo, je li previše betona oko nas? I jesi li optimistična budućnosti što se tiče u tim omjerima?
– Bunimo se mi, sijeku oni, pa sade, pa sijeku i tako još od Talijana kad su nam Velebit potaracali za temelje svoga grada…Stajala sam oko platana na Pilama one davne zime kad smo stajali u krug sa svijećama i pjevali kolendu time zaštitili rezanje tog vrlog drveta! Doveli smo ga do zaštite i eto ga zeleni radosno od tada svako proljeće! Taj platan je moj osobni simbol borbe za razum zaštite velikana prirode – a to je svako veliko drvo oko nas. Opametit će nas ove vrućine- ugodnije je u hladu parkirat pa će se zazelenit uskoro sve što može!
Što ti znači rad rukama – svojedobno si izrađivala nakit – sada?
– Nakit čeka poliranje i slaganje u kolekciju. Ozljeda vratne kralježnice i non stop rad u vrijeme pandemije su me odvojili od rada sa srebrom i primorali me na fizikalnu terapiju. Nastavila sam zadnjih godina pomagati Mirku u razvoju njegovog mikrobilja i ponude jestivog cvijeća koje proizvodimo zadnjih već 7 godina!! Volim raditi bosa u vrtu i golih ruku i to me jako veseli. Ja svakodnevno vozim naš dostavni auto na lokacije kuhinja, hotela i restorana, a Mirko istrčava i raznosi bilje. Veseli me ta naša promjena poslovanja! Ja se uskoro oporavljene kičme vraćam za radni zlatarski stol ali ga moram podići toliko da mogu za njim raditi stojećki – jer više ne smijem sjediti i raditi i ta me promjena veseli jako!
Koja stečena znanja su te u životu najviše oplemenila a koja koristila?
– „Sve što imam sa sobom nosim”(znanje/mudrosti/vještine) i tu vrlinu me naučila baka Milka koja je u životu puno imala i puno joj je oduzeto, ali samu sebe i svoju blagost nikad nije izgubila!
Znanje da uvijek postoji netko uz tebe tko te može nećemu naučiti i da je potrebno puno šutjeti u životu i slušati da bi konačno mogao nešto i izreći je znanje koje me je najviše oplemenilo! Koristim puno stečenih znanja u svakome danu, od kuhanja do popravljanja rupa na koljenima djeci, slikanja, metalurgije, pedagogije…Učim jako puno svaki dan, kupujem knjige i investiramo u online dokumentarne programe koje danas zamjenjuju tradicionalno školovanje!
Svijest i znanje da je ispred mene u životu toliko toga nenaučenog je vrlo uzbudljiva! Naučila sam od nedavno i raditi dobre kolače – ponosna sam na to jer je bilo kritično ponekad čekat da rernu otvorim! Sljedeće što trebam je naučiti varit…
