Nije jednostavno otići iz bilo kojeg okruženja, ali promjenu s lakoćom prihvatiš kada na novom radnom mjestu upoznaš nove, divne ljude
Ovoga tjedna u rubrici Od A do Ž, ugostili smo Kristinu Filičić, bivšu televizijsku, radijsku i novinarku tiskanog medija, sadašnju zaposlenicu Umjetničke Galerije Dubrovnik. Iz novinarske branše ‘prebacila’ se u marketing i odnose s javnošću i to u sektoru kulture. Otkrila nam je kako se snašla u novoj zahtjevnoj profesionalnoj ulozi i što joj najviše nedostaje od ‘starog’ posla.
Je li bilo teško donijeti odluku o odlasku iz novinarstva, ipak je iza tebe višegodišnja karijera?
Jednostavno, došlo je vrijeme za promjenu. Svaki novi izazov pokrene čovjeka, izbaci ga iz rutine. I to je dobro! Javila sam se na natječaj za radno mjesto voditelja marketinga i odnosa s javnošću u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i tu sam tri tjedna. Zanimljivo je, izazovno, raduju me i motiviraju novi zadaci, zadovoljstvo je biti dijelom tima muzejske ustanove.
Jesi li dugo oklijevala? Je li razlog bio zasićenje novinarstvom ovakvim kakvo je danas, a uvelike se promijenilo od kada si počela raditi, ili je razlog bio nešto drugo?
Čovjek ne bi trebao oklijevati ako želi promjenu. Ne bih rekla da se novinarstvo promijenilo, samo se prilagodilo, promijenio se interes ljudi za vrstom medijskog sadržaja. Prije su ljudi bili željni svakodnevnih životnih priča, zanimale su ih gradske teme bilo koje vrste: društvene političke… Danas, s obzirom na tempo života, u điru su što kraće informacije. Brzina kojom se listaju objave na mobilnim uređajima vjerojatno ni oku nije shvatljiva. Novinari će razumjeti, nekada je uistinu smiješno objaviti primjerice što je javnosti poznatija osoba obukla, koju torbu je imala i obavezno koje marke, ali to ‘prolazi’!
Je li ti bilo teže otići svojedobno s radija, ili sada iz novina?
Radio je moj početak, tu sam (na)učila novinarstvo i zavoljela taj, tko god što mislio, jako odgovoran i stresan posao. Upoznala sam divnu ekipu koja je i danas dio mog života. Dubrovački vjesnik je moja novina, tu su moja čeljad s kojima sam provela 23 godine, dijelila i lijepe i teške trenutke, dio su mene i uvijek će biti. Nije jednostavno otići iz bilo kojeg okruženja, ali promjenu s lakoćom prihvatiš kada na novom radnom mjestu upoznaš nove, divne ljude.
Što ti je bilo draže raditi?
Svaki medij je priča za sebe. Radijski jutarnji programi, toliko zabavna ‘Dominovizija’, silne ankete koje je trebalo odraditi. S Nagrom od 10-ak kila preko ramena ‘hvataš’ sugovornike po Stradunu, a oni kad te ugledaju skrenu u ulicu. Na televiziji u Studiju Dubrovnik sam bila kratko, dvije godine, ali reportaže iz svih kutaka naše Županije su memorirane u sjećanju. I na kraju Dubrovački vjesnik, toliko ispisanih znakova i stranica. Drugačije, a tako posebno, zanimljivo. Svaki dan druge priče i ljudi, bilo teme, razgovori, reportaže… Iako, srcu su uvijek najdraže bile reportaže, priče s ljudima, netko će reći običnim, ja kažem izvanrednim.
Najdulje si živjela i pratila teme povijesne jezgre i njenih stanovnika, javljaju li ti se još bivši ‘suradnici’ sa svojim problemima? Nedostaje li ti taj kontakt s ‘našom čeljadi’?
Život u zidinama, u kvartu Sveta Marija, neprocjenjivo! I lijepo i zahtjevno u isto vrijeme. Možda sam zato, jer sam na svojoj koži osjećala život Grada, naginjala upravo tim temama. Kontakt s našom čeljadi ne prestaje kad promijeniš radno mjesto. Dapače!
Poznato je da novinari nemaju klasično radno vrijeme i često rade i 24 sata, kako je prijeći na radni dan od 8 do 16 sati?
Zahtjevno, treba odraditi osam sati u komadu, biti koncentriran. Opet, bez obzira na zadano radno vrijeme, posao ‘nosiš’ doma, prebireš u glavi što (ni)si dovršio, što te sutra čeka. Specifičnost rada u kulturnoj ustanovi je što su događanja izvan spomenutog radnog vremena. Nema ‘on’ ili ‘off’, kao ni u bilo kojem poslu.
Kako se snalaziš u marketinškom dijelu posla? Jesi li već uključena u pripreme za prvu izložbu?
Pripreme za izložbu su zahtjevne i traju, stručni djelatnici Galerije to najbolje znaju. Tek sada mogu sagledati jasnije koliko predanog rada stoji iza realizacije jedne izložbe, koliko je detalja potrebno da se ostvari izložbeni projekt, da sve štima, a sve to traži vrijeme, angažman i sinergiju cijelog tima ljudi. Umjetnička galerija Dubrovnik, svoju obljetničku godinu, impresivnih 80 godina aktivnog djelovanja, završila je retrospektivnom izložbom akademskog slikara Josipa Škerlja. Tek malenim dijelom sam se priključila cijelom projektu, kroz kontakt s medijima i javnosti. Iskoristit ću priliku i pozvati naše sugrađane da dođu do Galerije, izložba Josipa Škerlja je otvorena do 1. ožujka 2026.. Moram spomenuti, među zadnjim tekstovima u Dubrovačkom vjesniku bio je upravo tekst s Josipom Škerljem. Izgleda da me naš dragi slikar otpratio s bivšeg i dočekao na novom radnom mjestu. Što se tiče marketinškog dijela posla, to je još jedan izazov kojeg odgovorno treba savladati.
Što bi poručila bivšim kolegama?
Ne bih koristila riječ bivši, jer to nisu. I dalje ćemo surađivati, kroz kulturna događanja. Kolegama želim što manje stresa, što više dobrih, pozitivnih priča kojih nedostaje u medijskom prostoru jer, znamo, nisu dovoljno ‘klikane’.
