Jovanka Cvetinović, planinarka, turistička djelatnica, vodičica outdoor izleta, speleologinja, volonterka Hrvatske gorske službe spašavanja i majka trogodišnje Nike… nije lako ni nabrojati što sve stigne ova Dubrovkinja. Za njom je nekoliko velikih planinarskih ekspedicija osvojenih svjetskih vrhova, brojne volonterske akcije potrage i spašavanja, edukacije HGSS-a. Iako je godinama radi u turizmu sada se odlučila i za otvaranje svoje agencije u kojoj kombinira turizam i svoje hobije i interese vodeći turiste po brdima u okolici Dubrovnika.
Kako si se odlučila za rad u outdoor turizmu, i što te najviše inspirira u vođenju tura u prirodi?
Želja za otvaranjem svoje agencije koja bi se bavila outdoor aktivnostima je jako dugo tinjala u meni, ali sam čekala pravi trenutak. Prije nego sam rodila svoju kćer svaki svoj slobodan trenutak sam provodila u planini ili u aktivnostima vezano za to, prije ovoga sam radila u turističkoj agenciji koja mi je stvarno izlazila u susret i što se tiče mojih ekspedicija i ostalih aktivnosti. Nakon povratka sa porodiljnog vratila sam se na svoj stari posao, ali sam poželjela ipak više provoditi vremena sa svojim djetetom, barem u ovim prvim godinama njezinog života. Najteži korak je definitivno bio napuštanje sigurnog posla i dragih kolegica. Naravno ovu odluku je podržala i moja obitelj pa je sve skupa išlo lakše.
Kako idu pripreme za sezonu i ima li zanimanja za takve izlete? Istraživanja za 2026. velikih turističkih tražilica kažu da su originalne lokalne ture u prirodu ove godine u trendu?
Što se priprema tiče s obzirom na to da je agencija još nova, dosta se radi na dijelu marketinga, ostalo je više manje spremno i interesa ima dosta za takvu vrstu izleta.
Mislim da je ljudima pomalo dosta digitalnog i da sve više teže prirodi i mirnijem načinu života u skladu s njom. Postoji i jedna po meni negativna stvar a to je da su se i outdoor aktivnosti jako popularizirale nakon korone, a to je donijelo sa sobom i određeni broj ljudi koji možda i nisu za takvo nešto.
Kakve outdoor ture najčešće organiziraš i po čemu su drugačije od
klasičnih turističkih izleta? Tko su tvoji najčešći gosti i kuda idu
ture koje vodiš?
Ture koje vodim su pješačke ture na području naše Županije zasad, neke su lakše tipa Srđ ili uspon na Ronald Browna ili nešto malo teže Sniježnica, Neprobić i ostalo. Osim toga radimo i trailove i slične programe ovisno o željama klijenata. Ono što je nažalost posebno za naš grad je da gosti u prosjeku ostaju samo par dana pa većinom idu na lakše i kraće ture. Mi u Dubrovniku imamo već vodiče za outdoor ture koji obavljaju jako kvalitetan posao i teško je tu izmisliti toplu vodu, mislim da je najvažnije u svemu održati kvalitetu same usluge. Što se tiče profila gostiju ima svih dobnih skupina i profila 🙂
Plan je u budućnosti voditi i ture za naše ljude i djecu, tome se jako veselim.
Imaš li omiljenu lokaciju za vođenje tura i što je čini posebnom?
Moje omiljene ture se definitivno po Sniježnici, svim njezinim stazama. Sjećam se prije dosta godina kad smo čistili određene staze koje su bile zapuštene godinama da je meni to bilo kao da se otvara lunapark na samoj planini od mogućnosti za vidjeti različite terene, lakše, teže, stjenovite ili kroz šumu i ostalo. Mislim da bi definitivno cijeniti ono što imamo i sami više istraživati naše područje. Nekad imam dojam da u više godina ne bi obišao sve što nam se nudi, a da ne pričamo kako sve to izgleda različito u različitim godišnjim dobima. I definitivno se trebamo potruditi sve to sačuvati.
Što je za tebe ključ dobro organizirane outdoor ture – sigurnost,
doživljaj, edukacija ili nešto četvrto?
Definitivno kombinacija svega, jedno bez drugog ne ide.
Kako procjenjuješ fizičku spremnost gostiju? Koje su najčešće pogreške
koje primjećuješ kod ljudi u planinama ili na outdoor turama?
Ture koje ja vodim su većinom lakše i nisam imala skoro nikad problem sa nečijom kondicijom. Što se tiče nekih prijašnjih privatnih tura znalo je biti ljudi koji bi se precijenili što se kondicije tiče, ali onda usporiš, a drugi vodič preuzme ostatak grupe. Sve su to normalne stvari koje se događaju i nađe se rješenje na licu mjesta.
Članica si HGSS-a, smatraš li da se percepcija žena u spašavateljskim
službama promijenila posljednjih godina?
Mislim da je trenutno oko 20% žena u HGSS-u. Pokrivaju sva područja od suradnica do instruktorica tako da mislim da se ta razlika u spolovima sve manje vidi. Što se zadataka tiče isti su i za žene i muškarce. I sad ona klišej izjava uz dobro organizaciju sve se stigne, ali to je stvarno tako. Jako sam ponosna na svoje kolegice jer znam koliko truda ulažu u sve skupa. U HGSS-u je definitivno najvažnije da funkcioniramo kao tim neovisno o spolu.
Što bi poručila mladim ženama koje razmišljaju o pridruživanju HGSS-u?
Ovdje ću samo malo ispraviti da nisu samo mlade žene za HGSS nego i žene u svim životnim dobima. Godine donose iskustvu i znanju tako da ima mjesta za sve. Ženama bi poručila da definitivno nije lako, ali da ono što donese samo članstvo u HGSS-u se teško može mjeriti s ičim. Od samog ponosa da te netko prepoznao kao potencijalnog člana, do znanja i vještina koje dobiješ do samog osjećaja da si nekome pomogao na takav način koji je neprocjenjiv. U svim životnim fazama ima prostora za sudjelovati i pomoći kolegama. Čak i ako ne možeš ići na terene u nekom trenutku uvijek možeš pomoći sa edukacijama i sličnim stvarima.
Kako kćer reagira na to što mama „spašava ljude po planinama”?
Ona inače obožava sve hitne službe. Često se igramo doktora, pola plišanaca je zalijepljeno sa flasterima i zavojima (smijeh). šećemo do Hitne da vidi vozila, sudjeluje nekad i na samim sastancima naše stanice. Mislim da još nije svjesna toga svega, ali voli samu ideju da se nekome pomaže. Nedavno smo sudjelovali na prezentaciji HGSS-a u jednom vrtiću i kolegica je djeci smislila igru potrage za lutkom, pa prva pomoć i kasnije su je nosili kao transport i djeca su bila oduševljena.
Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan kada nisi na intervenciji?
Kao i bilo koje druge osobe, tijekom sezone radno i pozitivno kaotično, a zimi nešto opuštenije i imamo puno više vremena za nas, izlete i ostalo. Pokušavam makar svaki drugi dan poći s njom negdje u šumu ili u prirodu. Mislim da je bitno to i za djecu i nas odrasle a svi možemo odvojiti makar sat vremena za šetnju u prirodu. Također mala djeca ne traže nikakve spektakularne lokacije nego mjesta gdje su u miru, gdje mogu kopati zemlju i slično.
Kada bi morala opisati svoju misiju u jednoj rečenici – kao majka i kao spašavateljica – kako bi glasila?
Moja najveća životna misija je da odgojim svoje dijete u dobrog čovjeka, da kad god može pomogne i nikad nikome ne odmogne. Moje dijete je kao i svako drugo nekad super, nekad nemoguća, ali najvažnije mi je da zasad pokazuje znakove empatije i nadam se da će to ostati tako. Voljela bi da svijet iza mene ostane makar malo bolje mjesto i da ostavim pozitivan trag na ljude u mom životu.
Nekad ljudi ne razumiju da je hodanje po planini možda nešto više od samih koraka, da nekad netko tu pronađe i utjehu i sreću. Ja često znam reći da koraci “liječe” u raznim situacijama.
Koja ti je do sada bila najzahtjevnija situacija na terenu i što si iz
nje naučila?
Što se tiče samih izleta bilo je nekoliko padova, ali bez većih ozljeda.
A što se tiče HGSS-a to su definitivno potrage sa smrtnim ishodima, ali i tad treba biti svjestan da si svojim trudom pružio mir nečijoj obitelji.
Nažalost nesreće se događaju, ali kao vodič uvijek moraš biti spreman i za takve situacije.
Što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon tvoje ture – osim fotografija
i lijepih uspomena?
Definitivno neki unutarnji mir koji samo priroda može pružiti.
