Bio je novinar. Znatiželja ga karakterizira. Planinari. Istražuje povijest. Intrigira ga politika. Voli pisati i iza njega je popriličan broj tiskanih izdanja. Pridaje mu se veliki značaj u kampanjama koje je vodio zajedno ili za aktualnog gradonačelnika. I sad su mu u rukopisu četiri drame koje čekaju završnu fazu – tiskanje. Posve dovoljan i povod i razloga za razgovor s Goranom Cvjetinovićem.
Dakle, četiri drame čekaju ukoričenje, a potom i izvedbe… koliko si na njima radio, opiši mi kratke radnje iz kojih su iznjedreni naslovi – iako i oni sami upućuju o čemu je riječ u njima….
-Nakon romana „Nono Raguseo“ odlučio sam u obliku drame poigrati se s nekim situacijama kojima, dobrim dijelom nažalost, obiluje naša svakodnevnica. Ne mislim pritom samo na Grad nego na ovaj širi prostor koji je doživio sve i svašta u posljednja tri i po desetljeća. Forma drame mi je mnogo prihvatljivija za prikazati te neke pojave odnosno nuspojave. Zato sam po zavreštku pisanja četvrte drame i napisao da su se muze komedije i tragedije zaigrale i da je rezultat bio ova zbirka drama. Jer je tragikomedija možda najpreciznija riječ za opisati ono što se događa oko nas. Prije dvije godine sam napisao „Njorgetala“, komediju za koju mi je ideju nabacio glumac Edi Jertec. Ideja je bila da našeg zajedničkog prijatelja, 87-godišnjeg Blaženka Lulića, „stavimo na daske“. I da ga Edi glumi u monodrami. No, kad sam počeo pisati, muze su krenule svojim putem i nastala je ova komedija. Prošle godine sam napisao „Onaj koji se (nije) vratio“, dramu o jednom „zločestom“ novinaru Mariu i povratniku Marojici Bona, kojega vlast ide prevariti oko nekretnina koje je naslijedio, a ovo ljeto sam napisao drame „Kurta i Murta“ te „Đevojka i đetić“. Kurta i Murta su oko političkih izbora, a „Đevojka i Đetić“ o vezi Dubrovčanina i cure sa Cetinja, a kroz prizmu njihovih jako zamršenih nacionalnih pitanja i potpitanja, ideologija i političkih pokreta. U toj „prekograničnoj“ predstavi Melpomena, muza tragedije, je imala najviše utjecaja.
Uključuju li drame i ljude koji žive oko tebe i s tobom, bi li se netko mogao i naljutiti ukoliko ih pročita?
-Teatar je provokacija. Drama je prilika da se neke teme, ma koliko one bile kontroverzne, otvore. Zajednica bi trebala takve situacije iskoristiti za svoj progres. Ono. Raspravljamo, posvađamo se, ako treba, i nakon svega izvučemo pouke i krenemo dalje. Kada pišem na pameti su mi pojave o kojima pišem, a ne baš neki određeni pojedinci. Kao sporedne likove ponekad ubacim nekoga tko je poznat, kao Dominka koji je u dvije drame spomenut, ali to je neka naša zafrkancija. Ili lik „profesora Miodraga“ u ovoj „crnogorskoj“ drami. To je uspomena na jednu zaista zanimljivu raspravu na festi u Gornjoj Lastvi. Neke situacije mogu biti ljudima poznate, pa ih mogu pripisati ovome ili onome, ali te pojave imaju svoje likove i u drugim sredinama. Možda je poneka anegdota nekome poznata, možda i neka situacija. Ali, kako ono navedu na filmu- svaka veza sa stvarnim osobama je slučajna. Tako da, nema se tko što ljutiti. Komedije su ovo, prošarane tragedijom. Fikcija, mašta…Iako, u nas se u zadnje vrijeme pojavljuje sve više kritičara koji veze s teatrom ni umjetnošću nemaju, pa se ne bih začudio da se netko naljuti jer sam čudno pogledao na neku „svetu kravu“, za čije su se zaštitnike oni samoproglasili. No, to je na neki način i dobar PR- date nekome da čita (ili ne trebaju ni čitati nego im samo sažeto kažete o čemu se radi) tko će se naljutiti radi toga što pišete i onda, kada oni okupiraju medije prosvjedima, privučete pažnju onih koji čitaju s razumijevanjem.
Kako se nosiš s kritikama na svoj literarni opus?
-Kritike su dobar znak. Kad nitko ne reagira na ono što pišete onda negdje griješite. Pogotovo u ovim našim društvima. Na Nona je bilo dosta svakakvih komentara. Velikom većinom su bili pozitivni, ali bilo je i onih koji su svašta govorili o meni osobno. Zapravo su se prikazali kao neki od likova o kojima i taj roman, ali i ove drame, govore. Dođu mi kao inspiracija za neka nova djela. Nisam fasciniran uvredama te i takve publike, a koja uglavnom ima problema s gramatikom i nisu odveć dobro s razmišljanjem.
Koliko su drame odraz suvremenog trenutka u kojemu svi zajedno živimo? Koliko je unutra ljudi koji su te inspirirali u tvom svakodnevnom životu i susretima… čime te ljudi mogu impresionirati, tj. nadahnuti da ih uključiš u svoje romane i uratke?
–Drame ne mogu biti suvremenije. Događaju se sada, u trenutku dok živimo. One su kao neko zrcalo našoj svakodnevnici. A to što netko ne može gledati u zrcalo, ni sebe ni pojave koje nas okružuju, to ipak nije moj problem. Okružen sam ljudima, i stalno se krećem među ljudima. Volim pričati s raznim ljudima – od čistača, mornara, ribara, trgovaca, konobara, kuhara, vozača i penzionera do političara, intelektualaca i umjetnika. Od svakoga se nešto može naučiti, svatko od njih može poslužiti kao inspiracija. Njihove životne priče ili situacije u kojima su se našli, uvijek mogu biti sličica u romanu ili drami.
Ima li u kojoj drami i tvog “šefa”, gradonačelnika – radi li kod tebe autocenzura?
–S gradonačelnikom se poznajem skoro 20 godina. Zajedno smo radili kampanje, pa onda je on ozbiljnije ušao u politiku i – eto nas već treći mandat zajedno. Mislim da je to dovoljno dugo razdoblje da jedan drugoga jako dobro znamo. I da poštujemo jedan drugome različitosti, a kojih nije malo. Tako on zna da sam ja svih tih godina isti – kažem što mislim, pa ma koliko mi to moglo nekada napraviti problema. Ili, bolje je reći, koliko to njemu može napraviti problem. Znam ja da me neki „jastrebovi“ nikako ne vole, a pogotovo ne tu đe jesam, ali to me baš ne brine. Tako da autocenzure nema niti je on, znajući me svih ovih godina, očekuje. Svakako zna da one najsočnije priče čuvam za neku njegovu biografiju ili za svoju autobiografiju. Ha-ha. I, da. Ima nekih situacija u kojima se on našao, kao meta kritika nekih nezadovoljnika, a koje opisujem u dramama. Najviše u „Njorgetalu“ jer glavni lik kritizira turiste, gužve, rad kafića do dugo u noć, paletare i kufere na rotama. A ima i jedna poznata anegdota oko javnih površina koju sam iskoristio da glavni ženski lik ospe paljbu po tom nekom imaginarnom gradonačelniku.
Očekuješ li da netko tko ih bude postavljao na pozornicu (bi li to želio?) mora imati hrabrosti za to – bi li volio da ih vidimo na daskama KMD – je li riječ o univerzalnom ili i pomalo specifičnom mentalitetu u dramama? Čini mi se da bi mogao to biti raspon – od Grada do Konavala…
-Moj neput Đino, kojemu pošaljem svaku dramu kad je napišem, ovako komentira drame – „Dundo, ovo ti ni’ko neće izvest u teatru!“. Jasno, govori to radi osjetljivosti tema o kojima se progovara u dramama. Dakle, kao što treba beskompromisno pisati, progovarati o nekim pojavama u društvu, tako treba imati čvrst stav i takve pojave staviti i na daske od teatra. Jasno je meni da u teatru prevladavaju oni koji radije vlasti, onima koji ih mogu angažirati za kojekakve kvazispektakle, idu niz dlaku. Radije će na nekom festivalu, pa i na Igrama, imati „spektakl“ o svađi par ribara u Veneciji, ljubavnu priču iz renesanse ili iznova postavljati neki klasični komad čija izvedba neće nikoga uznemiriti, nego da riskiraju postavljanjem nečega što je propitujuće i samim time „kontroverzno“. Tako je, nažalost, i u većini teatara. Naravno da bih volio da moj neput Đino ne bude u pravu odnosno da se neka od ovih drama i uprizori. A to će se dogoditi kad netko od, kako vi kažete, hrabrijih redatelja pročita drame. Mentalitet u dramama uglavnom jest lokalni, šire dubrovački, ako vidimo jezik i neke od problema o kojima se govori. No, istovremeno su to teme i problemi s kojima se suočavaju i ljudi bilo gdje drugo. Od položaja novinarstva (toga ima dosta u „Onaj koji s e(nije) vratio“), njegovog odnosa s politikom, preko regionalne i svjetske politike, krize političkih sustava upravljanja, nacionalizama i fanatizma….Ima tu zaista svega. A posebna je priča drama „Đevojka i đetić“ koja zapravo secira poprilično oštro ono što se u Crnoj Gori upravo događa. Pa je tu i moje viđenje tog spektra njihovih različitosti i njihov mentalitet.
Tko su tvoji prvi čitatelji i koliko ti je bitna njihova ocjena i ohrabrenje?
-„Njogetala“ je pročitalo najviše ljudi. I ta britka komedija se svidjela svima. Onaj koji se (nije) vratio je čitalo, dobilo na čitanje, malo ljudi. Tu su već neki zakolutali očima obzirom na ono o čemu se radi u drami. Ne radi toga jer im se ne sviđa nego zato što su teme, po njima, nekako osjetljive. Pa kao da misle da će me neki kamion pregaziti, ako to netko drugi pročita ili uprizori. Ha-ha. Kurtu i Murtu je čitao samo Đino, a „Đevojku i đetića“, koju sam završio pisati prošli vikend, još nije nitko čitao. To ću prvo dati na čitanje mojim prijateljima u Crnoj Gori. Dakle, na čitanje dok pišem ne dajem nikako ili rijetko, a kad se objavi onda mi je drago da što više ljudi to pročita i komentira..
Tražiš li i pomoć nekog urednika, osobe koja će isfiltrirati tekst kao “drugo oko”?
-Ne. Sam sve to pripremam. Druge oči dolaze kad je sve gotovo. Tako sam se navikao raditi.
Zašto te intrigiraju političke zavrzlame, kako s pogledom iznutra doživljavaš gradsku i hrvatsku politiku – bez nje, analiza, predviđanja, čini se, ne možeš…
–Političke zavrzlame, koliko god ponekad izgledale očajne, bezidejne ili predvidljive, neiscrpan su izvor za satiričare, analitičare i pisce. Volim znati što se događa u Gradu, u državi, regiji, na planeti na kojoj živim. Ne pratim baš sport, selebritije ni estradu, pa radije čitam o povijesti i politici. Kako onoj prošloj tako i onoj koja nam sada kreira svakodnevnicu ili o projekcijama narednog razdoblja. A najviše me zanima međunarodna politika. Tek je ona nepresušan izvor za sve i svašta. A kako sam i povjesničar s disertacijom koja, preko priče o dubrovačkoj špijunskoj mreži, govori o međunarodnim odnosima u 17. i 18. stoljeću, onda mogu pratiti poprilično dug kontinuitet nekih međunarodnih sukoba ili tendencija. A našu politiku, obzirom da radim đe radim, poprillično izbliza mogu gledati. I nije baš da sam oduševljen. Dapače. Kao društvo smo se vratili gotovo stoljeće unatrag. Takav dojam imam obzirom na podjele i teme kojima javni prostor obiluje. Svijet se razvija sve brže i brže, a mi smo uporni u tavorenju u dobu iz kojega gotovo pa i nema više živih svjedoka. I kao da ne želimo od tamo izaći. Norvežani grade tunel koji „visi“ u moru, Španjolci grade tunel do Maroka, a mi ne znamo kako bi povezali Grad i 20 kilometara udaljeni aerodrom. Ali navodno znamo tko je koga više ubijao prije 80 i kusur godina i kome je bila loša ’45-ta. Ili bulaznimo kako vratiti žene „na početne postavke“ jer su one „drugotne“. Pregazit će nas vrijeme i zateći će nas svjetski događaji koje nećemo ni razumjeti. A kamoli naći odgovora na njih.
Može li čovjek kao fikciju smislit sve ono što vidi oko sebe, ukoliko je blizak politici ili kao promatrač ili kao sudionik?
-Ovisi kolika mu je i kakva mašta. Kao osoba koja je na razne načine bliska politici možda imam prednost temeljitije vidjeti neke pojave, čuti sočnije detalje o nekim događajima, imati više informacija o većinu toga što se događa. Kod pisanja te sve informacije se nekako provlače kroz fikciju, makar kao grubi okvir za pojave o kojima se govori. Ipak, fikcija dominira. Na početku pisanja samo znam što hoću ispričati i onda zamislim par glavnih likova. I kad krene pisanje – ode to svojim putem. Pojave se neki novi likovi, oni glavni promijene rutu kretanja. Mašta je ta koja ih, koja me, vodi. Pisanje mi je na neki način bijeg od te real-politike. Tako da mi fikcija pomaže. Da nije tako pisao bih publicistiku, radio dokumentarce…
