Doris Kosović nedavno je s mamom Dešom iz publike bodrila svoju nećakinju Nešu na natjecanju The Voice kid’s i sigurno joj nije bilo lako gledati erupciju osjećaja i suza koje je s lica brisala kći njenog prerano preminulog brata Borisa. No, nikome nije bilo nikakvo iznenađenje što se Neša htjela okušati u tom izvrsnom show-u, jer je imala od koga naslijediti vrhunski glazbeni talent – i od tate i od tetke. Doris Kosović je, nakon napuštanja benda Silente krenula samostalnim glazbenim putom, no novo poglavlje u životu je pokrenula i otvaranjem Love bara u TUP-u koji sve više prerasta u mjesto zajedništva i ostvarenja kreativnih ideja.
S kakvim ste emocijama pratili svoju nećakinju na njenim nastupima u The Voice kid’s obzirom da i sami dijelite iskustvo i “tremu” kakve sa sobom donosi scena?
Jasno da smo bili svi uzbuđeni, ali pošto joj je bila velika želja da nastupi, zapravo sam jedva čekala da izađe na pozornicu i da upije cijeli taj doživljaj. Smatram da trema uvijek treba postojati i da nas ona tjera da damo sve od sebe u određenom trenutku.
Jeste li joj dali kakav savjet pred nastup i nije li cijelo to iskustvo za mlade ljude poput njih pretraumatično, činilo se da Neša u sebi suzbija erupciju osjećaja?
Uopće mi koncept nekog natjecanja u glazbi nije drag ni blizak. Pogotovo kad su djeca u pitanju. Svi mi nosimo razne emocije, ali većina nas nema hrabrosti da ih iznesemo i pustimo vani, pogotovo tako javno. Djeca su takva da je kod njih sve na površini i zato su predivna. Savjet je uvijek isti za sve, pratiti svoje srce.
Vi ste na glazbenoj hrvatskoj sceni zasjali kao ženski vokal dubrovačkog benda Silente … nedostaju li vam turneje, svirke uživo pred publikom?
Upravo to, nedostaju mi koncerti i kontakt sa publikom. To je nezamjenjiva energija i ništa nije poput toga – kada davaš sve od sebe, a vrati ti se nezamislivo puno više.
Što Vas je u trenutku napuštanja lijepe glazbene karijere bilo najviše umorilo? Sve to izgleda glamurozno na sceni, ali je iza scene to “mukotrpan” rad, zar ne?
Nemamo svi istu definiciju uspjeha. Pošla sam kad sam vidjela da se glazbeno više ne razvijam. Na meni je bilo da se povučem, a da kolege iz benda nastave istim putem. Za glamuroznost ne znam, ali znam da kada u nešto vjeruješ i voliš, tada ništa nije teško.
Love bar koji ste pokrenuli u prostoru TUP-a fino se razvija, napreduje, raste kao mjesto za zajednicu i raznolike aktivnosti… s kakvim idejama ste prostor otvorili, a kako ga planirate dalje graditi?
Napravili smo jedinstven prostor koji iznosi veoma šarolik program i manifestacije. Otvoreni smo za suradnje sa svim pojedincima kreativnih ideja kao i sa institucijama s kojima smo i do sada imali predivnih suradnji. Prvenstveno je bar otvoren 2018. kada TUP još nikome nije bio na mapi interesa. Otvorili smo ga u pomanjkanju ponude i osobne želje za prostorom u kojem se smisleno druži, stvara muzika, umjetnost, oživljava kultura življenja.
Što vas najviše veseli u tom poslu?
Opet, najviše me veseli kontakt sa ljudima. Mi svi kakvi god da jesmo, svi smo socijalna bića i svi čeznemo za zajedništvom i pripadanjem. Stvarno, tako malo treba da se nekoga razveseli. Pa da se podsjetimo da svi budemo ljubazniji jedni prema drugima.
Iznenade li se posjetitelji kad dođu u Love bar i posluži ih jedan od najljepših glasova hrvatske glazbene scene?
Iako je to sve rjeđe da se dogodi, bude svakakvih reakcija. Neki se posrame, pa onda moram to razbiti nekom, uglavnom, lošom šalom. Bude dugačkih zagrljaja, suza radosnica, pravih suza, naručivanje kafe u stihovima…
Prepoznaju li Vas ljudi na ulici i je li Vam to (ne)ugodno ili ste navikli na to?
Nakon niza godina sam se navikla i zavoljela to. Neki dan mi je prišla jedna divna djevojka koja se ispričavala i nije željela biti nametljiva, ali to je poanta i bit muzike – da nas poveže na sve načine. Mišljenja sam da i inače, ako nešto lijepo mislite o nekome da to treba reći toj osobi. Svi će se osjećati ljepše i vidljivije.
Možete li izdvojiti neki glazbeni trenutak koji Vam se posebno usjekao u srce… meni osobno, kad gledam video s Orsule Vašem bratu Borisu na spomen, uvijek suze počivaju u očima….
Ne bi mogla izdvojiti jedan posebno, jer ih je stvarno puno. Ali Full Circle koji smo snimali za Borisa na Orsuli je sigurno bilo nešto najemotivnije u čemu sam sudjelovala. Jako sam ponosna na cijeli Gruhak i sve koji su tada sudjelovali i pomogli da to uspijemo. Neponovljiv trenutak, osjećaj i prostor.
foto: Vedran Levi, privatni album
