S poznatim dubrovačkim turističkim radnikom i zaljubljenikom u sportske izazove Danijelom Marušiće, porazgovarali smo o maratonima i triatlonima, pripremama za iste i nošenju s krizama kako se kilometrima na utrkama akumuliraju. Podijelio je s nama Marušić svoje mišljenje o dobrim i lošim stranama dubrovačkog turizma i kako bi osnažio dubrovački sportski turizam. Otkrio nam je kako sam bira destinacije za putovanja i koji bi se grad preselio.
U društvu ste “elitnih” svjetskih maratonaca sa sedam istrčanih utrka iz Major klase… koji je bio najteži, koji Vas je najviše dojmio, koji Vam je donio najveću krizu?
– Lijepo je biti u društvu svjetskih maratonaca, nešto što nisam mogao ni zamisliti prije 10 godina kad sam se počeo ozbiljnije baviti sportovima izdržljivosti. Na prvom mjestu triatloni ,a zatim je nastala i ljubav prema maratonima, a kruna izazova su bili svjetski maratoni, World Majors Marathons serija, Boston, Tokio, New York, Chicago, London, Berlin. Najteži mi je bio New York, prejako sam krenuo u počeku pa sam platio to u drugom dijelu maratona. Tu u New Yorku sam imao i najveće krize. Boston definitivno mi je najdraži bio, ja sam bio na 125 godišnjici, i tamo shvatio čemu tolika pompa oko Bostona. Najmanji od svih majora a definitivno maraton s najviše duha, cijeli Grad cijela Amerika i svijet prate Boston Maraton.
Koji su kriteriji da se postane sudionikom maratona – postoje li specifičnosti za svaki?
– Kriterija nema jer svi su maratoni otvoreni za javnost. Za amatere. Postoje maratoni u sklopu olimpijskih igara i svjetskih natjecanja ali ta su samo za elitne sportaše. Serija WMM je dostupna i amaterima. U Hrvatskoj imate manje poznate Split, Zagreb, Rijeka maratone itd. Sudionikom maratona se postaje kad ostvarite pravo na startninu, i naravno treningom! Na World Major Maratone nije lako ući, postoje više načina, svaki za sebe ima neke kriterije, ali može se na neke ući i preko specijaliziranih agencija, a na neke samo uz kvalifikacije.
Postoji li neki kilometar koji Vam donosi najveću fizičku krizu i koliko u tim trenucima igra ulogu psihička snaga i um?
– Sve krize je najbolje istrenirati tako da se mentalno postane otporan na krize tijekom maratona. Ako ih ne doživite u treningu teško će biti na utrci gdje obično dajete više od sebe, ako vas sustigne kriza, a više se ne znate boriti da je prebrodite teško će ići do kraja. Zato vidite mnoge na zadnjim kilometrima maratona kako šetaju ili odustaju. Ja sam mnogo trenirao i pored trčanja idem u teretanu, nastojim spavati kvalitetno i redovno, te jesti što čistije i pametnije. Također tijekom maratona potrebno je unositi u sebe energiju – ja preferiram energetske gelove, cca 80g na sat. Uz vodu ili iso napitke na okrepnim stanicama. Iso napitak je bolji je sadrži i elektrolite koji su potrebni jer ih tijekom maratona trebate nadopunjavati ili kroz iso napitke , ili kroz posebne tablete s elektrolitima , soli itd. Svakako najveće krize se doživljavaju u drugom dijelu maratona , iza 20.-25. kilometra, a najčešće i najiskusniji imaju krizu obično zadnjih 10 km – kako kažu maraton počinje iza 21. kilometra, to jest na polovici ukupne dužine od 42,2km.
Imate li istu strast prema Ironman natjecanjima i maratonima – koliko ste uspjeli “obuzdati” onu ambiciju koja se povremeno javlja, a odnosi se na stalnu želju za pomicanjem granica fizičke izdržljivosti?
– Ironman sam imao više strasti jer je potrebna za nešto takvo ekstremno, to vam je kao drugi posao. Treninzi su oko 20h tjedno , plivanje, bicikla, trčanje, teretana, istezanja itd. Triatlon meni je najljepši sport na svijetu. Više nisam natjecateljski nabrijan u triatlonu ali ljubav prema plivanju prema biciklizmu i naravno trčanju je ostala. Covid mi je donio višak vremena pa sam ga usmjerio bio na treninge za Ironman. Međutim danas uz posao sve obaveze obitelj itd mi je nemoguće sebe zamisliti da opet treniram za još jedan Ironman. Mislim da jedan maraton godišnje je moja mjera. A evo za motivaciju koristim razne druge utrke polumaratone, desetke, petice da me održe u formi i motiviranim. Npr za Sydney sam sebi zadao zadatak da u 10 mjeseci prije Sydney Maratona istrčim 21 polumaraton, sam sam ga nazvao 21 x 21 challenge (izazov) jer je polumaraton 21,2km pa je to ispalo više logistički loše promišljena odluka, jer sam morao ići na 21 polumaraton u regiji – što je značilo dosta putovanja. Neću drugi put opet nešto tako, ali moram priznat bilo je jako zabavno! Do sada sam odradio bezbroj polumaratona u životu, jedan Ironman, 20 polu-Ironmana, bezbroj polumaratona – i ukupno deset velikih maratona.
Da vam se daju posve otvorene ruke i da ste u poziciji izrealizirati svoje ideje – što biste u Dubrovniku prvo napravili za jačanje sportskog turizma, izvan glavne sezone osobito?
– Prvenstveno bi infrastrukturu trebalo prilagoditi 2025. godini, s naglaskom na potrebama i prilagoditi se amaterskim sportašima rekreativcima kao i građanima. Potreban je još jedan bazen, otvoreni i zatvoreni minimalno. Potreban je bolji nogometni stadion. Ne treba graditi mega stadione već ovaj postojeći obnoviti, dodati mu sadržaje, kafić, bistro, wc, fontanu, tuševe, noćnu rasvjetu. Potrebna je naravno moderna multifunkcionalna sportska dvorana. Također ne samo Dubrovnik, već Župa, Konavle, Primorje imaju tu također svoju priliku. Zimi kod nas su uvjeti kao da je proljeće na Sjeveru, kod nas je po 10C-20C toplije nego negdje u Europi plus imamo više sunca tijekom zime, a znači to puno u aktivnom smislu. Biciklizam npr je brzo rastući segment aktivnih odmora, a kod nas ništa ozbiljno po tom pitanju. Imate lokalne ljude koji su bijesni na “bicikliste” – a nisu bijesni kad zaglave u gužvi sa 100 automobila, tj limenih kanti, već mu smetaju slučajna 2 biciklista usput taj dan i tako dalje.
Svakako taj oblik turizam je isto van sezonski, nitko ne trenira ljeti na putovanju jer doma ima te uvjete. Ali zimi zapadna sjeverna Europa ide traži destinacije za aktivni odmor zimi jesen proljeće, a mi tu ništa ne radimo ozbiljno po tom pitanju. S druge strane kad pogledate koliko lokalnih ljudi u nas se uopće bavi nekim amaterskim sportovima nakon što se zaposli, jako malo – ne samo to već se do jučer smatralo ako si se bavio malo nekim sportom u kasnijem dobu života – da su razlozi više zdravstveni – težina, pušenje, masnoća, tlak…. to nema danas veze, sve veća populacija aktivnija je u svojim 40-im 50-im čak 60-im godinama nego populacija u 20-im 30-im…. a ljudi u 40-im 50-im 60-im vole i putovati, i bolje stoje financijski.
Vidite li kamo ide “ovaj brod” kad je o turističkom Dubrovniku riječ?
– Dobro je, izgubljeno malo, ima loših strana, ima dobrih. Teško je reći odjednom sve, ali evo iz tri perspektive. Prva, osobno kao građanin mislim da puno još posla ima i da su se neke stvari mogle bolje odraditi – te da danas Dubrovnik ima mnogo propusta, a ima tako velike šanse. Druga, kao turistički radnik dojam najviše dobijem od strane klijenata, a isti je često da je ovdje sigurno, lijepo, jedinstveno – ali i da je skupo, da nedostaje sadržaja, da je ponuda ograničena, jednolična, dosadna. Treće, živio sam dugo u inozemstvu prije rata – a danas kao čest putnik u razne krajeve Svijeta i Europe, uz to što imam velik broj poslovnih i privatnih poznanstava, vidim i znam koliko druge manje poznate destinacije su daleko naprednije od mog Dubrovnika. To mi je jako žao da je tako. I to nije samo turizam. Školstvo, zdravstvo, socijalna pitanja – općenito ta zaostala (ne)briga o društvu me boli. To se onda preljeva na turizam itd. Možda je u Dubrovniku danas malo bolje nego što je u Dubrovniku bilo prije 10, 20 godina, ali to samo Dubrovnik i za one koji ne znaju što se događa u svijetu ali su “stručnjaci za sve”. Kad usporedite to s drugim naprednijim, manje poznatim gradovima – onda vidimo da smo u biti više zaostali nego napredni.
Jedan ste od najutjecajnijih proglašenih ljudi u kongresnom turizmu – s tim iskustvom i priznanjem za Vaš rad – je li se u Dubrovniku dogodio pad broja kvalitetnih i imućnijih turista – koliko su tome “kumovale” niskotarifne kompanije?
– Dubrovnik je uvijek imao image “skuplje destinacije” želja je svih da tako i ostane ali kvaliteta proizvoda usluge ne prati cijenu. Pa time gubimo postepeno imućnije goste. Nemamo nimalo atraktivan shopping. Par restorana je visoke kategorije, dobar dio srednje, ali je najveći porast u fast food segmentu. Par hotela je zaista 5*, ostalo nije ni blizu. Niskotarifne kompanije su dovele veći broj sigurno putnika i s nižom kupovnom moći, ali i sve druge kategorije turista putuju njima. Ne mislim da su one najveći razlog. Ponuda destinacije je pala na ispitu a laka brza zarada je bila najbitnija. Osjetilo se to ove godine, izmjene tek dolaze. Mnogi će morati ili spustit cijene ili povećat i održat kvalitetu usluge. Dubrovnik nije destinacija ekskluzivnog turizma, čast nekolicini iznimno dobrih objekata, ali u prosjeku smo jedna skuplja destinacija niskotarifnih putnika koji će ostati dan dva kod nas i onda idu dalje gdje je zanimljivije ili jeftinije. Kongresni turizam je idealan za Dubrovnik van sezone ali u zadnje vrijeme dobijemo često komentare kako je sve skupo pa se odlučuju za druge gradove. Skupi sui m hoteli, skup im je ručak, skupa je večera, skupo je vino, skupe su ulaznice itd
što kažete na stav da i imućni putuju jeftinijim prijevozom jer žele više trošiti na druge stvari u odredištu? Birate li ih i Vi za putovanja?
– Često putujem s obitelji gdje god ima direkt let bez obzira na kompaniju, a naravno da ću izabrati jeftiniju opciju ako sve drugo mi je OK – za putovanje. Pa vjerujem da tako putuju više manje svi. Ne mislim da imućniji gosti putuju nisko tarifnim kompanijama da bi trošili više u destinaciji, jednostavno su te kompanije stekle povjerenje sve vrste klijentele pa se ukrcate takoreći na prvi let i briga vas koja je kompanije, pa evo mi imamo Croatia Airlines koja nikad nije na vrijeme, skupa je, preusmjere vam let, nije ih briga, kompanija koja bi propala da je ja iz moje osobne zarade kao građanin RH prisilno nw plaćam – sramota! Više ljudi vjeruju Ryanairu nego Croatia Airlines.
Kad putujete za smještaj birate – privatni ili hotelski smještaj?
– Češće hotel jer poslovno češće putujem, ali volim privatno odsjesti tu po Europi često je dobro lijepo ugodno povoljno i često biram dobru lokaciju.
Kad birate odredište za obiteljsko putovanje – što prvo “guglate” od sadržaja?
– Obično putujemo prema preporukama ili kad zajedno imamo cilj ili želju, tek onda “guglamo” što tamo sve ima za raditi, koje atrakcije posjetiti, povijest mjesta itd . Danas uz ChatGPT možete sami sebi skrojiti itinerer prema vašim interesima pa čak i budžetu.
Koji biste trenutačno grad u Europi usporedili s Dubrovnikom na turističkoj mapi?
– Dubrovnik je mediteranski Grad, ali jako specifičan. Opet Dubrovnik je jako mali grad, prema broju stanovnika, ali ima “veliko ime” jer je nekad bio povijesno velik! Teško ga je usporediti s ovim stvarnim velikim destinacijama na Mediteranu. Sevilla me je, nekoliko sam puta bio,podsjetila na Dubrovnik, iako nije na moru. Ali je danas mnogo naprednija, samo u 5 godina razlike , pošli su 20 godina ispred nas.
Sluša li politika struku – u turizmu?
– Dijalog je uvijek u tijeku, što je dobro, neke stvari idu naprijed, neke stoje, za neke mi nije jasno koji sistem ili kako je zamišljeno, pa se involviramo često htjeli ili ne htjeli, nekad tu struka ima riječ pa se i korigiraju stvari ili naprave, a nekad nije tako.
Koji biste grad izabrali za život kad biste se odlučili za preseljenje iz Dubrovnika?
– Teško danas ikoji drugi u mojim godinama. Ali da ponovno mogu birati kao mlad bi vjerojatno birao veće metropole radi karijere, London mi se čini najbližim što se toga tiče, ne samo poslovno već je multikulturan i zabavan veliki grad. Zagreb ne bi da mi plaćaju, nažalost taj grad je svake godine sve gori. Sad sam nedavno bio u Sydneyu, taj grad šteta da je tako daleko. Sydney je nevjerojatno lijep, moderan, siguran pun sadržaja, grad s nekom pozitivnom dušom.
Što je za Vas najljepši odmor?
– Što manje stresa oko putovanja, priroda, more, dobra hrana, bez gužve…. uvjeti su jedini koji moraju biti 100%. Lokacija nije bitna!
Čega Vam se najteže odreći u načinu života kakav morate voditi da biste ostali tako sportski aktivni i uspješni?
– Sve se može izbalansirati, ali kada imate ciljeve ako ste ozbiljni onda maknete sve što vam smeta da postignete ciljeve, ako ste zaista ozbiljni. Nije isto npr. istrčati maraton samo da bi se istrčao s bilo kojim rezultatom, i trčati maraton da bi se kvalificirao na jedan od svjetskih maratona gdje morate imati što bolji rezultat za svoju dobnu skupinu. To su dva različita cilja. Najviše sam se odricao kasnonoćnih druženja, i naravno maknuo iz prehrane svu hranu koja je štetna. Danas i kad ne treniram, kad nisam u ozbiljnim fazama priprema i dalje pazi što jedem, koliko spavam, te izbjegavam veću konzumaciju alkohola.
Dok slušate vijesti o situaciji u svijetu, nemirima, ratovima – o čemu prvo razmišljate?
– Uh, najradije ne bi to slušao ali moramo svi pratiti,, to je nekako neizbježno. A loše je stanje u svijetu, iskreno se nadam da neće biti gore, samo se nadam da će sve jedna dan se smiriti, da će ratovi prestati jer i sami smo prošli rat, pa znamo da je to dno civilizacije. Nepojmljivo mi je da se u 2025. se konflikti ne rješavaju dijalozima. A kad vidite da politika nije poštena, da je korupcija ogromna, da su korporacije zle do te razine – i da stradaju djeca ,nevini, tisuće gladuju, sramota, velika sramota za svijet. Najviše mi je žao mlade generacije sva djeca današnjice nadam se da će imati više razumijevanja te da će odvest svijet u mirnije pute, ovo sve danas od naše vlade RH pa do EU to je sve jadno, tužno.
