Nakon 204 dana na bicikli po Europi, kroz dvadesetak zemalja i 10 800 km ispod dva kotača, “vratija” se Ante. Kovačić.
I zaustavivši biciklu iznad Grada – na putu prema doma – zapisuje na svom fb profilu koji ga je tijekom svog tog vremena povezivao sa zajednicom ljudi koji su ga pratili, sljedeće: Nekad kad imaš previše toga za reći, možda je najbolje ne počinjati ništa.
Nije nam “vrag dao mira”, malo smo ga pustili da udahne i odahne pa smo poželjeli razmijeniti koju “od A do Ž”.
Ante Kovačić!
Dragi Ante, eto tebe natrag…dobro došao!
… i, jesi već spreman za neki daleki put?
-Haha, polako, tek sam stigao. Mislim da je važan balans u životu, pa jednako kako mi život traži periode i jake aktivnosti, isto tako treba mi i period mirovanja i procesuiranja svega skupa. Smatram da su ta dva stanja neodvojiva, ako ne bi zastao i pustio sve da odleži, osjećao bi kao da je sve bilo samo puko trošenje energije. Tako da trenutno uživam u ovom drugom dijelu, koji mi je možda i draži i smisleniji, a koji je također na neki način dio putovanja. Neke ideje imam u glavi, ali trenutno ne planiram.
Nije te doma bilo dugo, pisao si i o nostalgiji… nedostajanju doma… zavičaja… kakve si osjećaje imao povratkom, vjerojatno neki mix … je li se nešto promijenilo, u ozračju, izgledu…?
-Da, zanimljivo je to sa nostalgijom, kako u mislima uvijek vidimo u ljepšem izdanju ono što nam nedostaje, pa tako kad na putu razmišljam o gradu i svemu što mi u njemu fali, onda mislim samo na sve pozitivno i prelijepo čega je ovdje na pretek. Tada možda i najviše volim grad. Dolazak doma je uvijek i jedna vrsta otriježnjenja, pa nakon kratkog
perioda euforije, vrlo brzo na vidjelo izađe i ona druga strana Dubrovnika, koja je jednako tako izražena. Ne bih rekao da se grad može promijeniti u godinu dana, izuzev fasade, koja
je ionako sporadična. Grad su ljudi i energija koju oni zrače, a tu bih rekao da je Dubrovnik starac koji se teško mijenja.
U jednom svom poetskom napisu si poželio da te se ne pita, ali, ali, ipak – što te tjera da lutaš?
-Uh, mislim da odgovor na ovako teško pitanje, da bi imao težinu, mora ići u duboku filozofiju, a bojim se da bi nam za to i jedan cijeli razgovor bio premalo. Ali ako bi ga prilagodio formatu i onome tko će ovo čitati, možda bi rekao da je to svojevrsni izraz bunta prema samom životu i onome kako nas sve navodi da ga živimo. Valjda bijeg od nekih utabanih staza ugode koje su jako privlačne. Kad osjetim da upadam u takvo stanje , a to se događa čim se zadržim dugo na jednom mjestu, tada znam da je vrijeme za pokret i ponovno lutanje.
Na cijelom, dugom putu i bicikliranju, što je, možda, najveća spoznaja s kojom si se vratio?
– Možda to pamtim jer mi je najsvježije, pa ću izdvojiti. Sad pred sami kraj, vozeći posljednjih tisuću km preko Balkana, osjetio sam da sam baš umoran od svega. Prirodne ljepote, predivni ljudi, super vrijeme, naš jezik, jeftino, sve je napokon bilo idealno, ali ja sam samo htio što prije završiti sa svime i stići doma u nešto skroz drukčije. Pri tom, možda sam prvi put u životu osjetio takav vid umora koji je sa sobom donosio neki
spokoj i zadovoljstvo. Razmišljao sam da je taj osjećaj bio potaknut spoznajom da je jedan put išao kraju, onako prirodno, ugodno, baš kako treba biti i da sam ga odradio najbolje što sam mogao, uživajući u svemu što je on donio. Promislio sam onda da je to sjajna metafora i preslika života, baš tako bi se želio osjećati u starosti, umoran od puta, ali i
uzbuđen, jedva čekajući neko novo poglavlje.
Što daje najveći smisao ljudskom životu?
-Mislim da bi bilo pogrešno odgovarati na ovo pitanje na taj način, kao na univerzalno pitanje, pa ću odgovoriti jedino kako mogu pričati, a to je što daje najveći smisao mome životu. Ja život shvaćam sve manje ozbiljno kako sazrijevam, a sve mi više izgleda poput igre u koju smo ubačeni. Shodno tome, meni je smisao slušati onaj neki unutrašnji glas, pratiti svoje strasti, naravno, pritom ne čineći loše drugim bićima, i na taj način ispunjavati svoju, ajmo reći misiju, u ovom životu, zbog koje vjerujem da sam tu. I na kraju, najbitnije od svega, prihvaćati sa osmijehom i bez ikakvih očekivanja sve što mi se na tom putu događa.
Svoje si putovanje obojao i dozom humanitarnosti i prikupljanju sredstava za neke akcije hvale vrijedne… daje li to veći smisao tvom putovanju, da se ne čini samo da imaš višak slobodnog vremena?
-Pa rekao bi da je to baš jedna takva situacija o kakvoj sam pisao u odgovoru iznad. Jednostavno sam slijedio neke male znakove i te akcije su se zapravo samo pojavile kao savršeno logične, rekao bi čak i bez previše moga razmišljanja ili neke moje velike zasluge. Nakon što mi je ukradena bicikla, ljudi su mi se putem mreža krenuli javljati sa željom da mi uplate novce kako bih kupio novu. Ja sam novaca za svoj put imao dovoljno, tako da
mi nisu bili potrebni, pa sam samo te novce kojima je netko želio pomoći, preusmjerio onima kojima su potrebnije. Moj put bi i bez toga imao smisao, ali ja razmišljam da ako imaš tako laganu priliku, sa malo napora napraviti neku dobru stvar, onda je valjda normalno da je i napraviš.
Može li se putovanjem pobjeći … i ako si ikad o tome razmišljao na taj način, od čega se najčešće bježi?
-Može, apsolutno. Ja bježim od poznatih ljudi i poznatog okruženja, bježim na neki način od identiteta koji sam izgradio, od tih obrambenih oklopa i maski sa kojima svi mi živimo na neki način i koje su nam prirodne i potrebne. Doma smo ipak svi mi nečija djeca, muževi, prijatelji, zaposlenici i to su uloge koje moramo igrati, ako ne zbog sebe, onda zbog drugih. Napustiti ih značilo bi i izolirati se od društva, tako da je bijeg bolja opcija. Ali isto tako potrebno nam je i maknuti se, odmoriti i skinuti sav taj višak, prodisati i osvijestiti da smo mi zapravo baš ono što se nalazi ispod njih.
Međutim, ne bih rekao da se od toga najčešće bježi, baš naprotiv, ljudi to malo kad i osvijeste, a onda nije lako živjeti konstantno pod tim teretom identiteta i uloga koje ljudi igraju, očekivanja koja sami sebi nameću. Rekao bih da tada turističkim putovanjima prepunim hedonizma, onako kako većina putuje, ljudi bježe od svakodnevnice i površinskih problema koje im život servira, pa u nedostatku pravih alata kojima bi rješavali situaciju u
korijenu, u dubini sebe, posežu za bijegom kojim na neki način svjesno zatvaraju oči. Vjerujem da je to i jedan od razloga ovakve pomame modernog čovjeka za turizmom, koja je usko povezana sa udaljavanjem čovjeka od svojeg istinskog bića.
Zasigurno bi bilo pojedinaca koji bi htjeli biti toliko odvažni poput tebe…ali uvijek pitanje, kako sve to isfinancirati i kako preživjeti?
-Ja sam se i sam pitao to pitanje zadnjih 4-5 godina, dok sam sanjao o ovom putovanju i tražio načine kako posložiti život da to bude moguće. Može se reći da se meni potrefilo da mi je jedna ideja, nekadašnji hobi i strast, a to je osnivanje i vođenje dubrovačkog kviza, postala ozbiljan posao koji sam onda mogao, naposljetku i morao raditi sa puta, preko laptopa. Tako da nisam baš samo besposličario posljednjih 8 mjeseci, već također i radio
putujući. Sa druge strane, gledajući iz materijalističkog poimanja svijeta, sve to možda zvuči blesavo, ali ja ne mislim da se ništa potrefilo, već da samo treba dovoljno jako i dugo nešto iskreno željeti, kretati se u tom željenom smjeru, pa će se onda okolnosti nekako i posložiti da to bude moguće. Meni se baš to dogodilo, kako da onda ne vjerujem u to.
Ali, čak i bez previše filozofiranja, gdje ima volje ima i načina, sve što vam treba je par slobodnih mjeseci i zaista ne previše novca za putovati ovako kako sam ja putovao. U današnje doba, sa obiljem poslova koji se nude, zaista ne mislim da je problem posložiti život na taj način i uštediti nešto novca. Naravno, ako se ne želite pritom ničega odreći i ništa ne mijenjati, a onda je ionako sve problem.
Prije nekoliko dana si imao odličan status što bi bilo i koliko bi lijepo bilo vratiti se na neke postavke života i funkcioniranja društva i zajednice bez masovke turističke … proputovao si pola Europe … u nekim usporedbama, gdje smo mi i griješimo li u nečemu više od ostalih?
-Jedna od stvari koju izbjegavam je sada govoriti iz pozicije nekoga tko je kao nešto vidio, pa sada dolazi prosipati pamet. Moje mišljenje o dubrovačkom turizmu koji je ovdje monokultura je kritičko već godinama, i mislim da ne treba biti previše pametan kako bi se vidjele sve negativnosti koje nam on donosi uz materijalni benefit. Ne mislim pritom da je Dubrovnik posebno specifičan po tom pitanju, mislim da sve probleme koje turizam
donosi danas imaju manje više sve popularne “destinacije”, ali to su njihovi problemi i nema smisla se uspoređivati.
Opet je po meni jedino pitanje koliko dubok odgovor želimo davati, ali ako ćemo ići do same srži problema, onda mislim da je ključ svega neosvještenost ljudi uopće o njima samima i svojim potrebama, iz čega onda proizlazi i pohlepa i ta grabež za materijalnim kao nečim što će donijeti sreću. Takva većina onda bira i takvu vlast, pa tom kombinacijom stižemo tu gdje jesmo.
A, čime se tebe ljudi mogu dojmiti?
-Tako što će biti autentični, svoji, hrabri za reći ono što misle pa makar i stajali sami, iskrenošću, tako što se ne boje pokazati emocije, osvješćenošću…
Što ćeš dalje… što bi volio raditi a da se osjećaš osobno zadovoljan sobom i kao dijelom zajednice kojoj pridonosiš?
-Mislim da što god čovjek radi, a da ga čini sretnim, time već pridonosi zajednici, jer ako je pojedinac ispunjen s onim što radi, tek tada može biti i dobar prema svojim bližnjima. Ne moramo svi činiti velike vidljive stvari, dovoljno je pridonositi svojim malim dijelom i ne odmagati. Ja ću nastaviti organizirati kvizove, pripremati novu sezonu, smišljati nove ideje, raditi, putovati, komentirati, dijeliti, uživati u životu; sve ono što i trenutno i radim.
Tvoje je putovanje praćeno putem društvenih mreža i kroz medije… bi li mogao krenuti na neki put ili putovanje, “izoliran” od, na takav način nazočne javnosti?
-Mogao bih, naravno, ali ne znam bi li u njemu uživao kao ovako. Smatram da je sve ljepše kada se dijeli, te da je izražavanje, u kojem god obliku, jedna od temeljnih čovjekovih i potreba i vrlina. Naravno, ako bih vidio da mi ovakav način praćenja u bilo kojem smislu čini loše, ili me više ne veseli, prestao bih s time.
Svaka grupacija zaljubljenika u neku specifičnu aktivnost ima svoje karakteristike, planinari imaju svoje, jedriličari svoje… što je karakteristično za biciklističku zajednicu?
-Ja se baš i ne smatram biciklistom i jako malo znam o tome, tako da sve što znam o tim ljudima je putem onih koji su me ugošćavali. Ja bih sve aktivnosti koje ste naveli svrstao u neku skupinu ljudi koje vole outdoor sportove, jer mislim da oni imaju puno zajedničkih crta, poput ljubavi prema prirodi, izraženoj ekologiji, miroljubivost, druželjubivost…
Što je bilo najružnije, a što najljepše doživljeno iskustvo?
-Najružnije je svakako krađa bicikla i opreme, a najljepši su bili neki sitni teško objašnjivi trenutci kada bi me preplavile emocije, a koji naizgled nisu imali neki poseban uzrok ni povod.
Kako sada trenutačno izgledaju tvoji dani?
-Preko tjedna uglavnom uživam u samoći i knjigama, električnim biciklom se krećem uglavnom do plaže ili do kafića, pripremam kvizove za jesen, krećem također raditi na jednom novom projektu vezanom uz kviz, subotom imam svoj mali posao opskrbe charter brodica koji radim već godinama, tu i tamo neko druženje sa prijateljima i obitelji, odradim trening…
Hoće li se ovo tvoje putovanje i iskustvo naći ukoričeno, razmišljaš li o izdavanju knjige?
-Razmišljam, pokušati ću sigurno, ali nisam siguran hoću li je ikada izdati iz barem dva razloga. Jedan je što mi se ne sviđa prostituiranje književnosti kojemu svjedočim, gdje mi se čini da pojedinci više knjiga izdaju nego što pročitaju.
Ne želim biti jedan od tih, stoga bih jednom kada budem imao tekst, dobro razmislio da li je to uopće vrijedno izdavanja. Drugi je razlog taj što ne znam uopće jesam li sposoban napisati knjigu. To je nešto što još nisam radio i o čemu ne znam mnogo, a siguran sam da
napisati nešto što bi imalo vrijednost zasigurno nije lagan posao.
Koliko su ljudi hrabri i odvaži prihvatiti život kao biranje između mnogobrojnih izbora, rukavaca, a ne samo nastavak plivanja u koritu rijeke života u kojemu si rođen…
-Zasigurno velika većina nije, no ne mislim da ih zato treba osuđivati niti govoriti ikome što bi bilo bolje. Dapače, mislim da je i potrebno i nužno da mase plivaju koritom, s razlogom je tu najšire i to ostavlja prostor da oni hrabri mogu skrenuti u rukavce i tamo mirno uživati u svojem izboru.
