Oživljava naša stara rubrika “O piscima i knjigama” čiji autor želi biti anonimni zaljubljenik u književnost i literaturu. Njegovu želju poštujemo, a u čitanju i preporukama uživamo.
Osmi život (Za Brilku)
Fraktura, 2024.
U pravilu, kako godine prolaze, tako u svakome pothvatu čovjek postaje manje hrabar. Možda tu i nije riječ o hrabrosti u užem smislu, nego prije o strahu od nečega novog ili jednostavno o slabijoj potrebi za izazovima. S vremenom postajemo mirniji, oprezniji, a gubitak snage nastojimo nadomjestiti iskustvom i mudrošću. Kažem – u pravilu jer poznajem i mnoge starije ljude koji na nove izazove odgovaraju s lakoćom i znatiželjom, gotovo kao da su još uvijek u punom cvatu mladosti.
Međutim, ovo pravilo, barem kada je riječ o čitanju, za mene ne vrijedi. Naprotiv, kako godine prolaze, mene sve snažnije privlače knjige – i to sve zahtjevnija, opsežnija i slojevitija djela. Ono što bi se moglo smatrati suprotnim prirodnom tijeku stvari, kod mene se pokazalo kao neočekivani oblik čitalačke hrabrosti. Na nagovor dragog prijatelja posegnuo sam za romanom Osmi život (za Brilku), objavljenim u izdanju Frakture. Riječ je o monumentalnom romanu od gotovo tisuću stranica koji ni u jednom trenutku ne djeluje suvišno, razvučeno ili pretjerano ambiciozno.
Autorica, Nino Haratischwili (1983.), kroz sudbinu jedne gruzijske obitelji ispisuje pripovijest koja obuhvaća više generacija, ali i nadilazi granice klasične obiteljske kronike. Osmi život svojevrsni je presjek povijesti Gruzije i Sovjetskog Saveza, ali i snažna, potresna meditacija o ideologijama, diktaturama i ljudima koji su – htjeli to ili ne – sudjelovali u njihovoj izgradnji, trajanju i posljedicama.
Roman obiluje snažnim emocijama: strastima i zločinima, velikim ljubavima i bolnim lomovima, susretima koji oblikuju živote i rastancima koji ih nepovratno obilježe. Čitatelj putuje Europom – od Moskve i Tbilisija, preko Londona i Beča, sve do Pariza – i pritom neprestano svjedoči kako velike povijesne sile nemilosrdno prodiru u intimu pojedinca, razarajući i preobličujući njegove snove, strahove i nade. Haratischwili piše široko, ali precizno; njezin je stil istodobno raskošan i discipliniran, emocionalno snažan, ali nikada patetičan.
Ovo je knjiga koja čitatelja ne štedi, ali ga zato bogato nagrađuje. U jednom se trenutku zateknete kako svjesno usporavate čitanje jer želite da rečenice, likovi i sama priča još potraju, da se čitalačko iskustvo ne iscrpi prerano. Nije stoga nimalo iznenađujuće da je roman preveden na više od dvadeset jezika niti da se spominje moguća filmska adaptacija – riječ je o tekstu iznimne narativne i vizualne snage.
Zanimljivo, oni koji vole čokoladu još će se više oduševiti fabulom koja upravo zbog tog motiva mjestimice dodiruje granicu fikcije i simbolike. Međutim, nećemo više otkrivati kako budućim čitateljima ne bismo oduzeli radost otkrivanja. Ipak, valja napomenuti da su ukusi različiti, pa tako i moj čitateljski ukus možda neće svima odgovarati. Vjerujem da je mnogo bolje uroniti u zahtjevnu i bogatu knjigu nego neprestano skrolati po mobitelu i ondje tražiti isprazne teme koje rijetko obogaćuju ili poučavaju. Zato barem povremeno odbacimo ekrane i odvažimo se na čitalačke avanture.
Zaključno, Osmi život (za Brilku) zahtijeva posvećenog, strpljivog i otvorenog čitatelja, ali mu zauzvrat nudi rijetko, duboko i nezaboravno iskustvo. Stoga, dragi prijatelju, ne daj da te zaplaši njezina debljina ni broj stranica – budi čitalački hrabar.
