Iz radionice maštovite i neumorne Jelice Kmetović Hercigonje u kojoj pulsira nezaustavljivo vrelo volje, snage i vještine, te umjetničkog izričaja, proteklih nekoliko mjeseci izlaze – novi anđeli. Iako nas je već razmazila malim veselim glasnicima radosti izrađenima od marcipana i slatkih podatnih materijala, ovoga puta nam stižu u nešto čvršćem materijalu. Od drva. No ni na koji način nisu zbog toga manje ljupki.
Muški ili ženski, razlikuju ih tek odjelca i frizurice u kojima izlaze “u svijet”, očaravaju svakoga tko ih vidi i pri tome uopće nije bitno je li riječ o djeci ili odraslima. Jer svaki od njih donosi u svojim rukama ili boketić cvijeća ili golubicu ili ribicu, grančicu masline ili trešnju. I izaziva neopisiv osjećaj radosti, one čiste radosti koja se gubi kako djetinjstvo gledamo u retrovizoru života iz sve veće udaljenosti.
Ja se samo igram i ne želim prestati – jednostavno će Jelica opisati svoju nepresušnu potrebu da bude kreativna, s kistom ili ticino masom između prstiju. A zadivljeni tom njenom igrom su i u “Drvenoj bajci” koja joj dostavlja drvene figure kojima ona udahnjuje život svojom maštom.
I koliko god raznolike bile ljepote koje izlaze iz njene radionice, jednog se načela ne odriče. A to je da ništa od toga što napravi, ne prodaje. Jer, posve je jasno. Za tu i takvu ljubav iz koje sve nastaje, cijena ne – postoji.
