Nova knjiga Nika Kapetanića, plodonosnog istraživača konavoske prošlosti nosi naziv “Župa Konavle prije uspostave dubrovačke uprave” nedavno je izašla iz tiska u nakladi Općine Konavle, a kao recenzenti se navode Slavica Stojan i Josip Vrandečić.
–Prvotna namjera bila je obraditi osobna imena od 12. do 14. stoljeća, s naglaskom na 14. stoljeće, na uzorku više od tisuću muških i ženskih imena, no istražujući osobna imena došlo se i do drugih važnih podataka kada je povijest Konavala u pitanju. To se primarno odnosi na nova saznanja o imenima konavoskih naselja koja su pomaknuta stotinjak godina unatrag. Najveći broj naziva naselja i zaselaka patronimskog je podrijetla. Imena su dobili po feudalcima koji su bili vlasnici zemlje i kmetova. Mnogi od njih rođeni su u 13. ili 14. stoljeću. A, knjiga donosi i novootkrivena imena više konavoskih župana i kefalija do sada uglavnom nepoznatih – pojašnjava Kapetanić svoja produbljena otkrića o povijesti imena, ali i grana gospodarstva po kojima su se Konavle odlikovale prije nekoliko stoljeća.
O temi kojoj se Niko Kapetanić posvetio u svojoj najnovijoj knjizi, autorica predgovora Slavica Stojan, između ostalog, zapisuje:
–Popis srednjovjekovnih muških i ženskih konavoskih imena omogućio je autoru nova i važna otkrića iz konavoske prošlosti. Pronašao je imena dosad nepoznatih konavoskih poglavara, kefalija i župana. Riješio je više nepoznanica u svezi s nazivima do sada nepoznatih sela i zaselaka, dok je prvi spomen većine sela njegovim pronalascima pomaknut dublje u prošlost. Kapetanić donosi nazive pojedinih sela i zaselaka dosad nepoznatih u literaturi, koji su nazivani prema svojim feudalnim gospodarima. Nestankom pojedinih gospodara i dolaskom drugih oni su mijenjali svoja imena. Autor ih je klasificirao prema sadašnjim naseljima. Zahvaljujući drevnim imenima došao je i do novih spoznaja iz crkvene povijesti. Prvi podatak o nekom konavoskom crkvenom dostojanstveniku potječe iz 1164., kada se u darovnici Deveša gospodara Konavala i Žrnovnice među svjedocima spominje Dražilo arhiprezbiter Konavala. Autor ističe da su u to vrijeme Konavle neprijeporno katoličke pod utjecajem biskupskih središta od Kotora do Bara s jedne te Dubrovnika s druge strane, premda se krajem 12. stoljeća širenjem raške vlasti na primorske krajeve od Duklje i Konavala do Travunije i Zahumlja pojavljuje pravoslavlje. U tom pogledu autor donosi cijeli niz do sada nepoznatih podataka o vjerskom životu u Konavlima u to rano doba. Iz sačuvanih izvora, odnosno ugovora koji se odnose na Konavljane, bio je u prilici rekonstruirati značajan dio konavoskoga gospodarstva u 14. stoljeću – stoji u njenom predgovoru.
U ZAKLJUČKU knjige niz je veoma zanimljivih podataka koji su podatno i dragocjeno polazište za buduće znanstvenike koji se žele baviti ovim krajem samostalno ili kao dijelom šireg geografskog ustroja, no svakako je i izuzetno interesantno štivo za sve stanovnike i žitelje, te “starosjedioce” u Konavlima. Prenosimo ga iz knjige u cijelosti:
U ovom sam radu nastojao prikazati svakodnevnicu Konavala od 12. do 14. stoljeća, odnosno do konačne uspostave dubrovačke uprave 1427. godine. Prvotna namjera bila je obraditi osobna imena u navedenom razdoblju, s naglaskom na 14. stoljeće, na uzorku više od tisuću muških i ženskih imena.
Uočena je dominacija slavenskog utjecaja s primjesama vlaških i kršćanskih elemenata. U 12. stoljeću nema spomena kršćanskim imenima, dok je kasnije, sve do kraja prve četvrti 15. stoljeća, njihov broj stalan te iznosi oko 6,5%. Dubrovačke vlasti nastoje smanjiti udio slavenskih u korist kršćanskih imena, tako da je njihov broj već krajem 15. stoljeća pao ispod 10%. Stalna je promjena imenskog fonda i među slavenskim imenima. U 13. stoljeću ne pojavljuje se veći broj imena iz 12. stoljeća. To se ponovilo u 14. u odnosu na 13. stoljeće, kao i u sljedećim stoljećima.
Istražujući osobna imena došlo se i do drugih važnih podataka kada je povijest Konavala u pitanju. Najveći broj naziva naselja i zaselaka patronimskog je podrijetla. Imena su dobili po feudalcima koji su bili vlasnici zemlje i kmetova. Mnogi od njih rođeni su u 13. ili 14. stoljeću.
Tako je po potomcima Komaje, rođenog krajem 13. Stoljeća, zaselak Komaje dobio ime koje se do danas proširilo na cijelo selo. Po potomcima vlastelina Nartice danas se zove zaselak Nartice u Pridvorju. Slično je s potomcima Čilipe, kada je naselje gdje je imao posjede dobilo po njemu ime te se kasnije proširilo na cijelu kaznačinu Čilipi. Svjedočimo promjeni imena naselja kada noviji patronim istisne stariji. Tako Takmići prvo po Ogreji
Petroviću rođenom oko 1320. postaju Takmići Ogrejića, zatim Ogrejići (Ogruči). Dobar primjer je Šujevina koja na isti način preko Šujevine Radovčića dobiva ime Radovčići. Prvotno se ime odnosilo samo na današnje Srednje Selo, zatim na čitavo naselje. Zaključimo, znanje o imenima konavoskih naselja pomaknuto je stotinjak godina unatrag.
Otkrivena su imena više konavoskih župana i kefalija do sada uglavnom nepoznatih. Tako se kefalija Krajina 1366. spominje punim imenom kao Krajiša Miroslavić. Godine 1376. saznajemo da je kefaliji Radiću puno ime Radić Đurđević. Konavoskog župana Pribila Karana prvi put susrećemo 1379. godine.
U razdoblju 1379. – 1380. župan je Tvrtko Vlađević, a od 1381. do 1383. više puta se spominje konavoski župan Grubač. Saznajemo i za posljednjeg konavoskog župana prije uspostave dubrovačke uprave. Bio je to Ostoja Diničić iz Dinjišta (danas: Masješe u Čilipima), župan Pavlovićevog dijela Konavala. Spominje se 19. lipnja 1426. kada mu Veliko Vijeće odobrava izvoz vina u Ston i na Pelješac.
Sokolarstvo u Konavlima
Arhivski izvori pokazuju koliko je stočarstvo bilo razvijeno u Konavlima 14. stoljeća. Uzgajaju se krave, volovi, magarci, konji, magarci, koze, ovce i svinje. Najvažnije tržište gdje Konavljani prodavaju višak uzgojenih životinja jest Dubrovnik, odnosno područje čitave Komune. Pritom Dubrovčani s Konavljanima ugovaraju uzgoj i tov svih vrsta stoke, od krava i koza do ovaca i svinja, što uzgajivačima omogućuje dodatnu zaradu. Ne treba
zanemariti proizvodnju žitarica koje se značajnim dijelom izvoze u Grad.
Dubrovčani pritom aktivno sudjeluju ugovarajući uzgoj i dresuru oraćih volova, pritom dijeleći zaradu od proizvedenog žita. Dostatan broj konja za trgovačke karavane osiguravao se njihovom ispašom i čuvanjem u Konavlima.
Gnoj za vrtove i okućnice Dubrovčani najvećim dijelom uvoze iz Konavala, točnije iz Oboda. Ne treba podcijeniti niti uvoz drvene građe, rujevine i druge robe. Poslovnu suradnju zaključimo zajedničkom proizvodnjom meda i voska, što je posljedica razvijenog pčelarstva u Konavlima. Kada je u pitanju sokolarstvo, to jest uzgoj i dresura sokolova i drugih ptica za lov, konavoski sokolari prednjače pozicionirajući Konavle u središte sokolarstva u široj regiji. Potvrđuju to i prizori na stećcima koji prikazuju lov na sokole.
U Konavlima ih je najmanje šest, od ukupno četrnaest na čitavom području rasprostranjenosti stećaka. S obzirom na to da se radi o prestižnoj vrsti lova kojom bogata vlastela dokazuje svoj status, i ovaj podatak ukazuje na snagu i moć konavoske vlastele u odnosu na sve druge u širem okruženju. Svi gore navedeni zaključci vrijede i za 13. stoljeće. To nam dokazuju rijetki izvori s kraja 13. stoljeća u kojima se navode sporovi oko krava, goveda, volova, pčela ili ugovori o ispaši stoke.
Sve do uspostave dubrovačke uprave u Konavlima traje razdoblje razvijenog feudalizma. Tako je za vrijeme bosanske uprave na čelu feudalne piramide bosanski kralj. Njegovi vazali su veliki vojvode Radoslav Pavlović i Sandalj Hranić. Konavosko plemstvo je od 1391. podijeljeno pa su polovica od njih vazali (ljudi) Pavlovića, a druga polovica Sandalja Hranića. Najmoćniji od Sandaljeve vlastele, ujedno i posljednji župan do 1419. bio je ogeta Rugić iz Zastolja, dok je posljednji iz Pavlovićeva dijela do kraja 1426. bio župan Ostoja Dinjičić iz Čilipa. Vlastela su se međusobno razlikovala po veličini feuda, prihodima ili po broju njihovih ljudi (kmetova). Na dnu su piramide neslobodni ljudi koji se po pravima međusobno razlikuju. Prethodno smo već vidjeli više primjera gdje se uz vlastelu navode i njihovi ljudi.
Vlastela bez zemlje
Potrebito je nešto reći o širenju Dubrovačke komune na okolna područja. Nakon stjecanja Lastova 1252. i Mljeta 1345., lokalno stanovništvo je zadržalo svoje posjede i privilegije. Na Elafitima najvećim dijelom oduvijek žive slobodni seljaci, a slični su odnosi i na prvotnom dijelu Astareje. Za to vrijeme dubrovačko plemstvo, osim nešto imanja u neposrednoj okolici grada, nema značajnije zemljišne posjede. Uglavnom se bave trgovinom, pomorstvom i upravljanjem Gradom. Može se pojednostavljeno reći kako se radilo o vlasteli bez zemlje.
Stekavši 1333. Pelješac, 1357. gornje dijelove Župe Žrnovnice, 1399. Župu Primorje te 1419./26. Župu Konavle, dubrovačke vlasti, koliko mi je poznato, povlače potez do tada neviđen i nezabilježen na istočnoj i zapadnoj obali Jadrana. Stanovnicima navedenih područja otimaju svu imovinu, kuće, zemlje i kmetove. Sva vlastela trenutno je pretvorena u kmetove. Zahvaljujući gramzljivosti i sebičnosti konačno su se dočepali zemlje i postali “prava” vlastela. Zbog takvog postupanja ostali su 1417. bez već stečene Korčule, Hvara i Brača, te 1431. Trebinjske župe s Vrmom.
U dosadašnjoj literaturi za konavosku vlastelu ustalio se naziv vlasteličići. Takav naziv koristio je neko vrijeme i autor ovih redaka. Potječe iz druge polovice 19. stoljeća, od ljudi koji su se identificirali sa dubrovačkom vlastelom, pridodavši sebi retro titule knez i konte, a odnos prema Konavlima pokazali pogrdnom umanjenicom vlasteličić za vlastelu uništenu više od pet stoljeća ranije.
Sami Dubrovčani u 14. stoljeću iskazuju poštovanje prema Konavljanima, ne praveći razliku između sebe i njih kad im se obraćaju. To potvrđuje događaj od 19. ožujka 1379. kada je Senat dao dozvolu šestorici vlastele iz najuglednijih kuća u Dubrovniku da idu na dva dana u Konavle na veselje.
