Djetinjstvo na Lopudu, Klasična gimnazija, Studij restauracije, Grad, kulturna baština, rad u drvu, obiteljsko zajedništvo, HNK Osijek i balet, balet, balet…komponente su od kojih je, poput finog mozaika, izgrađena naša ovotjedna gošća u rubrici “Ljudi nazbilj”.
Petra Macan!
Nakon Klasične gimnazije, upisuješ Restauraciju u Dubrovniku – iako ti je srednjoškolsko obrazovanje pružilo i širom otvorilo vrata svih fakulteta, odabireš taj smjer…zašto…
-Moja priča oko odabira fakulteta zapravo seže malo dalje u prošlost. Po završetku osnovne baletne škole željela sam nastaviti i srednju baletnu, ali tada je u Dubrovniku nije bilo. Postojala je samo u Zagrebu, a moji me, razumljivo, nisu htjeli tako mladu pustiti samu u veliki grad. Danas to shvaćam, a tada sam se bila odlučila okrenuti školi koja mi je otvarala vrata za što god se kasnije odlučila. Tako sam kroz klasično obrazovanje otkrila da me umjetnost definitivno najviše privlači i da je to područje u kojem se osjećam najviše ispunjena. I prije mature sam znala da želim spojiti umjetnost s dozom znanosti, pa je restauracija bila logičan izbor. I ono što je možda bilo presudno – taj se studij nalazi baš u Dubrovniku. Nisam imala potrebu otići negdje drugdje samo da bih otišla. Grad me odmalena oblikovao, a ljubav prema njegovoj kulturnoj baštini bila je dodatna motivacija. Sada već, skoro pa stručno, mogu reći da Dubrovnik ima prostora za napredovanje – svjesna sam da postoje brojni izazovi vezani uz očuvanje kulturne baštine i identiteta. Ali ono što ga čini posebnim je njegova duša, ona nit koja povezuje povijest, umjetnost i ljude.
U nekim medijskim istupima spominješ drvo kao izbor u tom dijelu svog poziva, ali i zanimljivu priču o restauraciji vrata na Kneževom dvoru … molim te da nam je dovršiš…
-Meni, kao djetetu s otoka, drvo je bilo logičan izbor. Znate i sami kako je na otok sve teže dovesti radi prirodne izoliranosti, tako sam ja od malena, kad god je nešto falilo, osmišljavala, improvizirala i radila zamjenske predmete od drva. Od karića, ormara, polica do stiliziranih praćaka i pušaka. Mislim da je to odlično jer osim što razvija kreativnost, uči vas snaći se, a i upotrebljavati alat. Nema bušilice, čekića i pile koju ja kao dijete u magazinu ne bih koristila, i iako nikad nije bilo vraćeno na svoje mjesto, svima je to bilo simpatično. Tako sam odlučila studij iskoristiti kako bih to neko svoje praktično znanje ipak malo usavršila i podigla na viši nivo.
U cijeloj toj priči na zadnjoj godini preddiplomskog studija na red je došao projekt vrata Kneževa dvora. Nekad, kao glavno mjesto vlasti Dubrovačke Republike, Knežev dvor predstavljao je palaču u kojoj se odlučivalo o sudbini grada. Njegova ljepota je i u slojevitosti: stradavao je u eksplozijama, požarima i potresima, pa su ga obnavljali vrhunski majstori. Sama vrata, isto kao i cijeli dvor, više su se puta obnavljala. Zanimljivost iza njih stoji u skrivenoj poruci zadnjeg majstora, koji je želio da pronalazač za njega uplati misu zadušnicu. Taj veliki pronalazak star je sada već više od desetljeća, a mi smo ga htjeli obraditi na jedan nov način. Kao projekt suradnje studija Povijesti Jadrana i Mediterana i Restauracije, mene je dopala izrada umanjene replike vrata. O tehničkim detaljima ću samo kratko, prednja strana od lipe zbog pogodnosti za rezbarenje, ostatak konstrukcije od smreke. Ornamenti preneseni u mjerilu i detaljno rezbareni. Površina bajcana kako bi se dobio izgled oraha i dodatno istaknula ornamentika. Na vratima su i ukrasni elementi – kucalo (od epoksida i žice) i rozeta s lavom – retuširani da izgledaju autentično. Sve u svemu jedan jako zanimljiv projekt i nadam se da će ih u budućnosti biti još.
Tvoja multitalentiranost se čitavo vrijeme proteže i kroz njegovanje ljubavi i strasti prema baletu… kad je rođena ta ljubav i kad si spoznala da su plesne papučice tvoj životni put…
-Još jedna zanimljiva priča. Mene su moji s jedno 3 godine odveli na sat baleta – kako sam bila mršavo dijete, ali meni je to tada bilo dosadno, jednostavno nije bilo pravo vrijeme. Sve je kliknulo kada smo negdje u nižim razredima osnovne išli gledati završnu produkciju baletne škole Luke Sorkočevića u kazalište. Meni je to bilo to. I tako sam ja došla entuzijastično doma, moji me odveli na iduću audiciju i sve ostalo se onda zapravo slagalo samo od sebe. Kraj osnovne baletne škole naizgled je bio zatvorio vrata stručnog usavršavanja, kako – kao što sam već spomenula – srednje u Gradu nije bilo. Tako sam se bacila u instruktorske vode. Veliki iskorak mojoj baletnoj priči bila je prilika pridružiti se baletnom asamblu Osiječkog HNK. Sada sam tamo već odradila jednu plesnu sezonu; Orašara, prvi hrvatski nacionalni balet Jelu, operu Travijatu, i veselim se povratku nakon ljeta. Uistinu jedinstvena prilika na kojoj sam jako zahvalna svima koji su mi ukazali povjerenje i pomogli pri realizaciji.
Otvorila si u Dubrovniku malu baletnu školu, na Lopudu već godinama priređuješ male baletne čarolije… uživaš u pedagoškom radu?
-Plesni studio Baletissimo otvorila sam službeno 2023.g., kako sam do tada radila po ostalim studijima u Gradu kao trener, htjela sam imati nešto svoje gdje bih djecu gradila u plesače po nekim osobnim nahođenjima. Na Lopudu ta priča traje nešto duže. 2020te godine prvi sam put napravila mali baletni seminar, na nagovor jedne none čiju sam unuku trenirala u Gradu. Ta je prva godina bila više eksperimentalna, da vidim koliko otok uopće sluha ima za moje ideje, i prošlo je fantastično. Djeci je to taman zanimacija preko ljeta, da slobodno vrijeme između kupanja i izlaska uvečer potroše na nešto konstruktivno i lijepo. Taj seminar održava se evo šestu godinu za redom, preko ljeta, i traje oko dva mjeseca. Kroz otočki je balet tako prošlo sad već četrdesetak otočke djece, ali i manji broj djece iz Grada. Prvu je godinu na repertoaru bila otočka verzija Labuđeg jezera, a druge dvije su bile najpoznatije varijacije i koreografije iz svjetskih baleta. 2023. godine na redu je bila izvedba djela Miho Pracat – prvoga puta postavljenog kao plesno – baletni komad, isto kao i 2024. godine s predstavom Lopudska sirotica. Ovog smo ljeta predstavu posložili u dva dijela – prvi posvećen Đelu Jusiću, a drugi je bio Bolero. Ovi seminari spajaju klasični i suvremeni balet s legendama i pričama iz dubrovačke prošlosti, tako da djeca ne uče samo plesne tehnike, već ulaskom u povijest postaju aktivni sudionici vlastite kulture.
Moj pedagoški put tako stalno isprepliće ples i baštinu. Ove sam zime dodatno obogatila to iskustvo polaganjem pedagoških predmeta na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Znanja nikad dosta haha.
Čini se da si nevjerojatnim sponama vezana uz Lopud – izolirana otočka sredina nije tebi frustracija… već, čini se, inspiracija…
-Po majčinoj strani sam Lopujka, i kada odrastete na otoku drugačije ga doživljavate. To je jedan potpuno drugačiji svijet koji ljudima ili jako odgovara ili se nikako ne mogu prilagoditi. Poseban je to osjećaj kada se ukrcate na brod popodne, nakon stresnog ili napornog dana u Gradu. Čim stanete na brod totalno ste u nekom drugom filmu. Jedan dio srednje škole sam svaki dan putovala, i iako se treba dizati baš rano ujutro, ta prva kava i dnevna doza novosti u salonu su neprocjenjivi. Pogotovo što nam je tada bila Postira, koja osim što ima salon kao kafić i što je zadovoljavala sve potrebe otočana, je stvarno bila brod sa dušom, i baš nam fali. Zadnje sam tri godine radila i na kulturnom ljetu, tako da je Lopud, nakon duže pauze, imao bogat zabavni program. Od većih izvođača istaknula bih genijalnu Alku Vuicu, kultni bend Denis&Denis, Gustafe i Vannu, a imali smo i gostovanja Kolarina te popularne Maru i Katu. Klape i ostali dalmatinski štih se naravno podrazumijevaju.
Kad razmišljaš o budućnosti, gdje se vidiš…što bi smatrala uspjehom, ispunjenjem sna, imaš li cilj kojemu stremiš?
-Komplicirano pitanje haha. Nemam točnu viziju života, znam da bih voljela graditi svoju priču tu lokalno, u Gradu. Da će ona biti koncipirana od umjetnosti sam sigurna, a sad u kojem točno smjeru ćemo vidjeti – balet, restauracija, naša baština, pa i scenografija koja me u zadnje vrijeme nešto posebno drži, svakako će biti baza. Generalno me jako privlači kazalište, tako da sam otvorena za sve suradnje na „daskama koje život znače“.
Koliko je u pozivu – biti balerina – potrebna izuzetna posvećenost, upornost, naglašavaš uvijek tehniku i perfekcionizam u tehnici što zahtijeva puno puno rada… koliko sati dnevno provedeš “na prstima”, kako izgledaju tvoji dani u Osijeku?
-Jako sam alergična na traljav pristup rada kod plesa, a u baletu se to pogotovo vidi. Naravno postići perfekciju u tehnici gotovo je nemoguće, ali dobra baza i upornost uvijek daju rezultate. Zato treba biti temeljit i redovan. Nama su u HNKu probe svakodnevno i pretežno u večernjem terminu, no class i koreografije su samo službeni dio cijele te priče, prethodna zagrijavanja, razgibavanja su neophodni, isto kao i dodatni samostalni satovi u slobodno vrijeme. Pred predstave su probe naravno nešto duže i češće, ali sve je to s razlogom tako da se tomu svi veselimo. Što se života u Osijeku tiče, situacija mi se odlično posložila. Preko dana sam u Hrvatskom restauratorskom zavodu i tu obavljam praksu od diplomskog studija, a kasnije popodne i uvečer sam u kazalištu. Moram priznati da volim kada imam cijeli dan ispunjen zanimacijama ovoga tipa.
Svaki umjetnički poziv znači i jako puno rada na sebi, znači disciplinu, ali brigu o zdravlju, tijelu… koliko je strog “režim” života da bi uspjela sačuvati se od povreda, zadržati se u formi, je li naporno održavati kila i vitalnost? (iako si ti jako mlada, ali ako je životni odabir to, onda u sve treba uključivati i misao da nam se sat vrti naprijed…).
-Svaka umjetost, kao i zanimanje, nosi nešto svoje. Kod baleta je specifično što vas to što radite hrani iznutra, koliko god vas fizički trošilo. Generalno je jako bitno imati konstantu, bez velikih pauza, jer svaku dužu pauzu je teško nadoknaditi i onda pri naglom forsiranju lako dođe do ozlijede. Ja svoje tijelo sada već jako dobro poznajem tako da znam kada mogu koliko forsirati. To se s godinama sve mijenja, ali ako slušate svoje tijelo samo se prilagodite i onda opet funkcionira. Što se kilaže tiče – to sam genetski obdarena, ali naravno da svu hranu koju unosite osjetite. Svakako se s pravilnom prehranom ima više energije i bolji je osjećaj upustiti se u neke fizičke napore. Za sada sam zadovoljna full day rasporedom, iako zna biti naporno, a s vremenom ću se prilagođavati. Tko zna što nam budućnost sve nosi.
Jesi li imala uvijek podršku obitelji u svojim izborima, koliko si morala biti “svojeglava” da bi bila i ostala sretno “svoja”?
-Što se podrške obitelji tiče moram reći da sam baš blagoslovljena. Stvarno smo svi tu jedni za druge i bezuvjetna podrška. Pa i na primjeru ovih ljetnih seminara na Lopudu – svi uskoče kada treba, none je tu za šivanje i prilagođavanje kostima, na predstavama tata je ton-majstor, a mama i sestra upravljaju rasvjetom. Centralna mjesta u prvim redovima uvijek su rezervirana za moju nonu i nona i to mi je predivno. Velika je to stvar kada znate da iza vas uvijek netko stoji, puno se lakše onda upuštate u sve izazove. Na tome ću mojima uvijek biti zahvalna.
