Kad motor pozove, kilometri se ne broje. Četvorica prijatelja brzo su se dogovorila gdje će ih u kolovozu povesti njihovi ljubimci na dvije rote. I krenuli su na put od Jadrana (skoro) do Baltika, Marko Milardović, Zoran Cvitan, Ante Stojan i Zoran Ivanković koji ujedno potpisuje putopis koji slijedi:
Od Jadrana do Baltika (nedostajalo samo 350 km).
Ovogodišnje opcije bile su Poljska i Turska. Dogovor je pao brzo, kako i biva među onima kojima ceste nisu nepoznanica. Zaključak – jug je u ovo doba godine prevruć, ali nismo računali da će sjever biti iole hladan. Preporuka je bila ponijeti zimsku garderobu, što nam je zvučalo nevjerojatno za kolovoz… no, pokazalo se točnim.
Druga sugestija bila je izbjegavati poljske restorane, navodno zbog čudne kombinacije slatkog i slanog, te umjesto njih tražiti talijanske i španjolske. Kao i svaka predrasuda – potpuno netočno.
U Zenici se okupila trojka. Miris svježe robe na tržnici, žamor kupaca i vedro nebo iznad Bosne. Posjetili i opjevani KPD. Ja sam došao iz Zagreba, a sastanak smo dogovorili kod Osijeka. Plan za ručak bio je — riba. Najbolja na svijetu „kod Baranjca“ u Bilju. No, zatvoreno. Ima i on pravo na godišnji. Utješna opcija bio je restoran Crna svinja na imanju Dobro, Čepin kraj Osijeka — lijepo uređen prostor i okoliš, hrana dobra, usluga s dozom prepotencije mladih konobara. Za gladne i ljubitelje svinjetine — sasvim solidno. Po preporuci prijatelja tražimo Villány, mađarsku vinsku prijestolnicu.
Iako kasno ljetno poslijepodne, kafići su svi uređeni kao restorani, svečano, spremno za neki sajam vina. Degustiramo mađarske Pinote i Chardonnaye, potom crna vina — sve domaća proizvodnja. Kafić/podrum Maczkó oduševio je vinom i bogatom paletom sireva. Mađari znaju to složiti, ali motor nas zove dalje.
Pečuh – pješačka zona i „moto-sudoku“
Ulazak u Mađarsku donosi zlatna polja i ravnice do horizonta, široko nebo. Dolazak u Pečuh bio je mala navigacijska avantura — hotel Palatinus smješten je u pješačkoj zoni, a Google Maps nas je vrtio u krug. Umorni, vidimo ga pred nosom, ali ne i kako do njega. Garaža spašava stvar. Smještaj dobar, doručak još bolji. Grad živ, čist, pun ljudi.
Balaton i Esztergom – mir vode i moć kamena Kratka pauza na mirnoj površini Balatona, potom pejzaži za fotografske albume. Esztergom nas dočekuje monumentalnom bazilikom, najvećom u ovom dijelu Europe. Sve u skelama zbog rekonstrukcije, a ispred ulaza netipično malen prostor. Pogled na Dunav i željeznički most vrijedan je svake forinte (uključujući i rijetko plaćeni parking za motore). Ručak u Csülök Csárdi nije za pamćenje osim po dobrom Syrahu. Mađari — zatvoreni, jezik i forinta čine ih još daljima.
Banska Bistrica – tišina podno Tatri
Slovačka dočekuje skromnije — kuće umornije, ceste lošije. Banska Bistrica, međutim, uredna i mirna, gotovo prazna u večernjim satima. Ljudi vedri i gostoljubivi, za razliku od Mađara. Na trgu stoji veliki spomenik Crvenoj armiji iz 1945., a mini dvorac Matije Korvina djelomično je pretvoren u lokal.
Tatre i put do Krakova
Prolazak kroz Tatre otvara pogled na Oravski dvorac, filmsku srednjovjekovnu utvrdu na stijeni. Jedino mjesto na ruti gdje smo platili parking za motore. Marko i Ante penju se u dvorac, Cvitan i ja ostajemo na kavi. Krakov nas dočekuje prepun turista, mladosti i povijesti. Večer završava u restoranu Miod Malina, prema AI-preporuci.
Pokazalo se da je „napredna“ verzija AI-a vrijedna svake nadoplate — savršena hrana, besprijekorna posluga, španjolski Syrah nalik našoj Teuti. Spavanje u Q hotelu — uredno, čisto, s neviđeno udobnim krevetom. Ujutro — čavao u Markovoj gumi.
Varšava – siva povijest, blještava sadašnjost
Dan bez vožnje. Ustajemo na 16 °C i hladnom sjevercu. Grad moderan, prostran, ali srce mu je stari dio. Slučajno svjedočimo inauguraciji predsjednika — more crveno-bijelih zastava, nacionalni ponos na svakom koraku. Pitanje koje ostaje: zašto mi tako ne slavimo državu?
Najviša zgrada još uvijek je socijalistički dar iz 1956., sada dom kazališta i kulturnih ustanova. Oko nje — poslovni neboderi svjetske klase. Poljska je očito pet koraka ispred nas. Ručak u Stary Domu još jedna AI-pogodak: tatarski biftek pred stolom, jelenov odrezak, vrhunski Syrah.
Put natrag
Posjet rudniku soli propada zbog ispunjene kvote. Doznajemo da Varšavom taksiraju uglavnom Uzbeci, a konobare gotovo isključivo Ukrajinci. Poljska je, čini se, izbjegličku krizu pretvorila u radnu snagu.
Częstochowa i svetište Jasna Gora ostavljaju snažan dojam — raskošan interijer, mir i odsustvo komercijalizacije. Brno nas vraća u Češku: živi centar, pivo, tartar i kobasice, tipična pivnica. Hotel LORD dobar, iako 2,5 km od centra, a doručak od 15 € ostavlja gorak okus.
Usporedbe i dojmovi
Valute — svaka zemlja ima svoju, euri vrijede samo u Slovačkoj. Plaćanje u domaćoj valuti isplativije nego u eurima. Ceste — poljske izvrsne, mađarske i slovačke prosječne. Prometna kultura prema motoristima — za primjer. Ljudi — Mađarska, Slovačka i Poljska nisu pretjerano bogate ljepotom (ili su moji kriteriji previsoki), Češka — posve druga priča. Tetovaže svuda, i na licu.
Ekipa i zaključak
Dogovori se ne ponavljaju, vremena se poštuju, nema kašnjenja ni kukanja. Tema razgovora od geopolitike do povijesnih dilema, a humora ne manjka. Plan posjeta Auschwitzu i Katynskoj šumi odbačen — nepotrebno punjenje negativnom energijom.
Tura je imala sve što dobra moto-avantura treba: miris asfalta, promjenu jezika i valuta, neočekivane zaokrete, gurmanske trenutke i druženje vrjednije od kilometara.
Do iduće rute — ceste su otvorene, a ekipa spremna.
Osnovni podaci: • Društvo: Marko Milardović, Zoran Cvitan, Ante Stojan i moja malenkost • Motori: Yamaha Midnight Star, BMW 1200 GS, BMW R1250 GT, Ducati Multistrada • Vrijeme: kolovoz 2025. • Udaljenost: cca 3.500 km
