Mljetski pjesnik i kroničar svog otoka, Ivan Bamba Čumbelić se oprostio od svog prijatelja Nika Hajdića nadimkom “Bula”, supruga kustosice Branke Hajdić, biranim riječima, prisjetivši se događaja koji ih je zauvijek povezao. Čumbelićev izvorni tekst prenosimo u cijelosti:
Sinoć me zove na tel. Branka Hajdić, viša kustosica Etnografskog muzeja u Dubrovniku, a inače mljecka i goveđarska nevjesta, i nakon kratkoga uvoda govori mi:
-Zoven te povodon tužne vijesti…
-A što?!
-Umro je moj Niko.
Svojevrsni mali šok ublažilo mi prijašnje znanje da je moj prijetej teško obolio, ali kako je od te prve zle vijesti pasalo dosta vrjemena zakjučio san da se je izvuko.
-Ta boles ima neke svoje faze, poboljšanja i pogoršanja zdravstvenog stanja, a zadnja faza je, razumljivo, i najgora pa se liječnik empatično nadao da neće biti preduga. Bogu hvala, tako je i bilo.
Draga i blaga Branka u FB poruci naknadno mi je poslala još podataka o pokojniku i tu poruku citiran u cjelosti:
Nikola Hajdić “Bulo” rođen je 7.prosinca 1956. u Dubrovniku od oca Josipa “Joška” i majke Ljubice rođ. Čerjan iz Dubrovnika koja je u dobi od 19 godina došla za “meštrinju” u O.š. Goveđari. Nikola je pohađao Srednju ekonomsku školu, nakon koje je upisao Ekonomski fakultet.
Po nezgodi i nestanku na moru s prijateljem Mladenom Miloslavićem, kada si im ti pomogao u spašavanju, položio je razliku ispita u Pomorskoj školi i pošao navegati. Kasnije je finuo Višu pomorsku školu i cijeli radni vijek proveo na “Atlantskoj plovidbi”.
Jako je volio svoj Mljet i čim bi se iskrcao s broda otisnuo bi se s barkom na more i tek tada bi oćutio da je na odmoru.
Jako se veselio izložbi o Mljetu i puno mi je pomogao u pisanju poglavlja o ribarskim postama i životu kakvog se sjećao iz djetinjstva, kad mu je djed Nikola, koga su zvali “Mali Bulo”, spleo vrše za glavoče i tako ga inicirao u ribanje koje je jako zavolio.
(Ovdi prekidan Brankin citat da napomenen kako je Branka autorica nedavne izložbe: “Na mrkjenti života – tradicijska kultura otoka Mljeta” i bogato ilustriranoga kataloga od priko 200 stranica. Nastavjan citat:)
Nikola je bio hrvatski branitelj koji se od prvoga dana uključio u obranu domovine. Nakon 40 godina navigacije pošao je u zasluženu mirovinu prekinutu grubom bolešću. U svemu ga nije napuštao njegov vedri, skercozi temperament i takav je ostao do posljednjeg dana. Otplovio je u svoju posljednju, nebesku navigaciju 14.siječnja 2026. Do ponovnog susreta s tugom u srcu ostaju: njegova majka Ljubica, sinovi Joško i Niko, unučica Karmen i supruga Branka. Posljednji ispraćaj bit će na Sladin Gradcu u Goveđarima 18.siječnja 2026. u 14 sati.”
Iako je Branka ukratko navela sve o pokojniku ovdi mi vaja spomenut da san i s Nikon i s cijelon njegovon famejon vazda bijo u dobre, a pogotovo nakon te davne njegove nezgode na moru, kada je s prijetejen Mladenon Miloslavićen sedan dana pluto po nemirnu moru u plastičnon barci bez vesala, kada jih je šilok dotisko u zabrješku valicu Duboku i kada san jin, stjecajen okolnosti i Božjon vojon, bijo pri ruci u spašavanju.
Mljecki Hajdići izgleda da potječu iz okolice Banjaluke dje jih i sada ima, i katolika i pravoslavaca i muslimana, a nekada se pišu i “Hajdin”. Nadno zadubske Knež-ulice, koja vodi do prastarog babopojskog grobja Sv.Vlaho, velika je “Hajdina Peča”, nekadašnji vinograd njekoliko fameja Hajdića. Kada su, nase pustjeh stoljeća, Hajdići doselili na Mljet fermali se i lijepe kamene kuće podigli na istočnomu, najnižemu i najtoplijemu, a vjerojatno i najljepšemu dijelu Babina Poja, pa se ti zaselak otada i zove “Hajdići”. Otolen su njeki pasali na Prožuru, iz Prožure na Maranoviće, a njeki iz Babina Poja i u Goveđare.
Hajdići su poznati kako vajan, pametan, naprjedan, jak i dugovjek rod, a pripovijeda se da su imali i biskupa. Ti biskup da je ostavijo punu skrinju vrijednjeh libara u Hajdića “Klepa” u kući, ali da su neuke ženske potrošile libra za potpalu. Po nevjerojatnon snazi zapanćen je Hajdić “Kiko” u Goveđarima, a po dugu životnomu vijeku Hajdić Ivo “Kuzma” (103) i “Mali Bulo” (102). “Mali Bulo” bijo je rođen 25.studenoga 1899. , a umro početkon 2001. pa je bijo jedan od rijetkjeh judi koji su živjeli u tri stoljeća.
Poznata je i priča o prstenu Hajdića koji je vjerojatno donesen njihovjen dolaskon iz Bosne, koji je svojevrsna rodovska svetinja i koji se prinosijo iz fameje u fameju rođenjen prvoga muškoga djeteta, najstarijega sina. Ako se ne varan prsten je zakrko u fameji pokonjega Branka Hajdića “Ćemerzije”.
Eto, dobri i dragi moj prijeteju Niko, tvoj životni vijek iako prekratak u odnosu na djedov, bijo je zanimljiv, dinamičan i bogat i ostavio je svijetli trag u sjećanjima. Ugodno ti bilo veliko nebesko putovanje i milostiv bio ti Bog. Svijema ožalošćenjema izražavan moju iskrenu sućut. – zapisao je mljetski pjesnik.
