Danas možda i posve egzotično zvuči podatak kako su na Lokrumu i ne baš tako davno živjele tri obitelji od kojih je jedna bila obitelj Željka Ćatića, dubrovačkog graditelja violina.
Svoju priču o lokrumskim djetinjstvima i voljenom otoku na kojemu je živio preko dva i pol desetljeća i na kojemu je začeta i njegova ljubav prema drvu i stolarskom zanatu, ispričat će danas u 17.30 na Lokrumu, a sve će biti začinjeno glazbom iz instrumenata koje je napravio za svoje kćeri. Željko Ćatić je po mnogo čemu zanimljiv i izniman čovjek, no ono po čemu se sugovornike u svakom susretu najviše doima njegova je izuzetna blagost, skromnost i zahvalnost.
Živjeli ste na Lokrumu do 26. godine života, kako je izgledao život na otoku za vrijeme dok ste bili dijete?
Moji roditelji su došli živjet i radit na Lokrum 1979.godine. Tada sam imao dvije godine, a moja starija sestra šest. Živjeli smo u barakama kraj Mrtvog mora na livadama do 1982. kada prelazimo u lokrumske Lazarete. Najljepša sjećanja su mi upravo iz Lazareta. Tamo smo bili izolirani od posjetitelja otoka, vrata Lazareta u to vrijeme su bila zatvorena, a mala
kućica unutar zidina bila je naše carstvo. Okolo kuće je bio vrt koji smo obrađivali s puno povrća i cvijeća koje smo uzgajali. Imali smo više vrsta životinja: koze, kokoši, kuneje, golubove, mačke, pse, patke…. Moja igra je bila sa životinjama i u vrtu održavanje biljaka.
U Lazaretima nije bilo struje, za svjetlo smo koristili uljarice, petrolejke i svijeće, a frižider
je bio na plin. Živeći u Lazaretima, dobili smo još jednog člana obitelji – moju mlađu sestru. Početkom Domovinskog rata preselili smo se u dio benediktinskog samostana gdje smo bili do odlaska s otoka.
Kada nisu vozili brodovi od Rezervata Lokrum postojala je redovna linija za radnike rezervata sa kojom smo i mi išli u školu, a tata nas je s našom barkom vraćao iz škole. Prvog svibnja počeli bi vozit brodovi i tada je bilo lakše za odlazit u grad u školu i roditeljima u spenzu. Teško mi je bilo kad bi nas tata vozio barkom u školu, a pada kiša ili puše jaka bura ili šilok. Često se ne bih mogao vratit iz škole doma jer tata od velikog
mora nije mogao doći po mene. Prenoćio bih u Gradu kod moje kume u Karmenu i kad bi se more smirilo vratio bih se doma, a nekad je to trajalo i tri dana.
Kako je došlo do toga da živite s obitelji na otoku?
U Gradu smo bili podstanari, a zaposlenjem roditelja u Rezervatu Lokrum pružila se mogućnost dobivanja stanarskog prava na otoku i moji su roditelji to prihvatili.
Ostali ste zauvijek povezani uz Lokrum, ne prođe dan da se ne ukrcate u svoju drvenu barku i ne pođete na otok sa svom svojom obitelji.
-Živio sam na Lokrumu do 2004. kad sam se oženio, ali kad smo supruga i ja dobili prvu kćer Martu, vratili smo se 2006. na ljeto na Lokrum kod roditelja. Roditelji su 2010. pošli u mirovinu i preselili s otoka u Dubrovačko primorje.
Lokrum me uvijek iznova pozivao da mu se vraćam, tako da smo svaki dan ljeti s našom drvenom barkom sidreni na posti u Bočini ispod lokrumskih Lazareta gdje sam se kao mali kupao dok smo tu živjeli. Živeći u Gradu, pokušavali smo se kupati i na drugim mjestima, ali ništa nije bilo tako lijepo kao na Lokrumu. Naša najstarija kćer je punoljetna i vidimo da je i ona zavoljela Lokrum, način kako smo je vodili sa barkom, igru po stijenama ili kad
jedemo objed na stijenama, subotom i nedjeljom po cijele dane, a radnim danom iza posla do mraka.
Što primjećujete kao najveću promjenu koja se dogodila na otoku?
-Najveća promjena je da na Lokrumu nema više ljudi koji tamo žive i rade, sada su sve preuzele službe. Ali to nije promijenilo moj odnos s Lokrumom i on je nama ostao isti – NAŠ raj.
Otok vas je odredio i za buduće zanimanje… kako ste na otoku stekli afinitet prema drvu, stolarskom poslu i zanatu…
-Moja ljubav prema radu s drvom se probudila na Lokrumu. Za svoj 4. rođendan na poklon sam dobio ručno izrađen brod od jednog gospara iz Grada koji ga je izradio baš za mene. Taj drveni brod me fascinirao kao i igra njime. Nakon toga sam počeo izrađivati male brodove od kore od bora. Mojoj sreći ne bi bilo kraja kad bih te moje brodove puštao u more. Kad je došlo vrijeme upisa u srednju školu, odlučio sam se za smjer stolar. S vremenom sam počeo izrađivat vesla za barku, popravljat barke i služit se alatom za
obradu drva.
U širu javnost ste dospjeli nakon fascinantnog podatka da u gradu imamo graditelja violina… što vama i vašoj obitelji znači glazba…
-Glazba je dio naše svakodnevice. Moja supruga je profesorica glazbene kulture, a naših sedmero djece ide u muzičku školu i sviraju razne instrumente. U našoj obitelji je glazba prisutna kroz svakodnevno sviranje više instrumenata istodobno.
U kućnoj atmosferi našao sam poticaj da počnem graditi gudaće instrumente te sam u međuvremenu postao majstor lutijer. Najveća radost trenutno u našoj obitelji je kad dođe trenutak za probat novi instrument.
Fascinantan je i podatak da imate sedmoro djece, jeste li oduvijek željeli tako veliku i divnu obitelj?
Supruga i ja imamo sedmero djece i nismo planirali toliko djece, ali kako su nam djeca dolazila, tako smo se odlučivali za još jedno više i nije bilo razloga da ne prihvatimo nove živote.
Nedavno ste održali malu školu brodogradnje na Lokrumu… kakav je osjećaj napraviti nešto vlastitim rukama, neke se vještine sve više gube…
-U svom poslu u obradi drva želim što više promovirat svoje zanimanje, a posebno sam usmjeren prema djeci i mladima jer na njima ostaje svijet. Jako puno sam naučio i dobio od ovoga Grada i njegovog kulturnog blaga, te želim nešto dati ovom Gradu i djeci koja dolaze. Sve što napravim od drva me ispunja i potiče da gradim dalje. Novo vrijeme donosi svoje, a neki stari zanati i sposobnosti se gube, ali mislim da će uvijek biti pojedinaca koji će se trudit očuvat vještine zanata.
Želite ispričati svoju lokrumsku priču uz glazbu… događaj koji nas očekuje danas na Lokrumu… to je divno, s kojom porukom?
-Ideja održavanja ove lokrumske priče uz glazbeni program mi je došla kroz želju i zahvalnost Lokrumu za ono što mi je u životu značio i dao. Želio sam da moja djeca sviraju na instrumentima koje sam izgradio na mjestu gdje je sve jednom i počelo. Uvijek se radujem susretu s ljudima kroz ovakve događaje.
Što je najljepše čemu vas je naučilo drvo, materijal u kojemu radite?
-Drvo me naučilo strpljenju, jer strpljenjem i radom oslobađam dio sebe i dajem sebe u taj predmet koji izrađujem tako da i ja dalje živim u izgrađenom predmetu, a to je posebno u instrumentima, jer, osim što instrument mora biti lijepo izrađen, treba davati i lijepi zvuk.
Što vam je najveća želja da napravite u životu, što biste držali svojim najvećim uspjehom?
-Puno velikih želja već mi se ispunilo u životu i to me čini sretnim!
