Sve ono čime se bavi u životu i što je pokazala da je interesira i kroz nedavni projekt kojeg je organizirala na dubrovačkom Sveučilištu, Sara Kalogjera se predstavlja kao izuzetno empatična i odgovorna mlada osoba s točno posloženim životnim vrijednostima. Nakon opće gimnazije na svojoj rodnoj Korčuli, ova 24.-godišnjakinja je u Zagrebu završila preddiplomski studij komunikologije i sociologije, a trenutačno je na posljednjoj godini diplomskog studija Medija na Sveučilištu u Dubrovniku. Ovu mladu ženu “nazbilj” zanima društvo i društvene promjene, uloga medija u svakodnevnom životu te pitanja ekologije i održivosti. Voli rad s ljudima i organizaciju, a privlače je mala mjesta za život, u kojima ima više mira i vremena za kvalitetniji i sporiji način života.
Sara Kalogjera je nedavno pažnju čitave zajednice privukla projektom Akademska inkluzija kojim se željelo otvoreno progovoriti o nekim “nepopularnim” temama i nerazumijevanju s kojim se susreću studenti s invaliditetom, kao i o mentalnom zdravlju te načinima ostvarenja bolje međuljudske komunikacije i uvažavanja različitosti. Obzirom na interese i empatiju koja je krasi, s kolegom priprema i vodi na UNIDU radiju emisiju “Čovjek čovjeku” o ljudskim pravima.
Dakle, iza vas je projekt Akademska inkluzija tijekom koje je organiziran čitav niz predavanja i radionica koje su ukazivale na podršku studentima s invaliditetom, ali se i bavile mentalnim zdravljem mladih. Čime ste ponukani na ovo i rađa li se empatija i potreba za ovakvim angažmanom u zajednici prvenstveno iz nekih osobnih životnih iskustava?
Imam disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju, tako da je ovaj projekt za mene bio i osoban. Tijekom studija u Zagrebu upisala sam izborni predmet Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom i jako mi se svidio način rada, kao i razina razumijevanja prema različitim poteškoćama koje studenti imaju.
Nakon dolaska u Dubrovnik, prijatelj me zamolio da ostanem na njegovoj prezentaciji iako je on smjer odnosi s javnošću, a ja mediji. Njemu je velika trema za javne nastupe, a lakše mu je ako sam ja tu. I tako sam ostala slušati predmet i kasnije smo kao zadatak trebali osmisliti projekt za natječaj. Profesorici se ideja svidjela i potaknula nas je da se prijavimo. I tako smo prošli na natječaju – i tako je sve krenulo.
Koliko su studenti i mladi ljudi bili spremni progovoriti o poteškoćama koje imaju i koje im znaju predstavljati prepreke u osjećaju da su prihvaćeni u zajednici poput svih ostalih. Je li ih se u takvim trenucima i dalje stigmatizira ili nailaze na veće razumijevanje okoline?
Stigma je i dalje vrlo prisutna i mladi rijetko otvoreno govore o svojim poteškoćama, osobito u Dubrovniku. Prema onome što sam čula, situacija je znatno bolja u Rijeci, gdje studenti otvorenije govore o mentalnom zdravlju, dok ni u Zagrebu ta tema još uvijek nije potpuno normalizirana.
U svom užem krugu prijatelja znam s kakvim se poteškoćama susreću, ali općenito još ne postoji kultura otvorenog razgovora. Smatram da je prvi korak upravo razumijevanje — da studenti osvijeste svoja prava, ali i da nauče poštovati i razumjeti potrebe svojih kolega.
Koje su najčešće tegobe na koje se mladi ljudi tijekom studija žale i imamo li sustav pomoći ukoliko se uoči da je na neki način ugroženo njihovo mentalno zdravlje?
Najčešće su to anksioznost i depresija. Studenti se suočavaju s velikim pritiskom — javni nastupi, potreba za dokazivanjem, pitanje jesu li upisali pravi fakultet, ali i odlazak od kuće te život u novoj sredini bez obitelji i prijatelja. Sve to može biti jako zahtjevno, a još ako imaju neke druge poteškoće sigurno je još teže.
Možemo li govoriti kako se suosjećanje i briga o drugome primarno i prvo rađa u obiteljima ili pojedinci mogu tijekom vremena i pažljivog promatranja okoline pa i obrazovanjem, stasati u zdrave osobe tolerantne i pune razumijevanja prema drugima. Kakva su vaša životna priča i iskustva?
U mom slučaju suosjećanje i podrška krenuli su iz obitelji. Roditelji su me razumjeli i puno mi pomogli. Tijekom osnovne i srednje škole imala sam i pozitivna i negativna iskustva, bilo je nerazumijevanja.
Tek na fakultetu u Zagrebu i Dubrovniku dobila sam stvarno razumijevanje, bez potrebe za dodatnim objašnjavanjima. Tada sam shvatila da nisam lijena, kako su mi ranije znali govoriti, nego da postoje objektivne poteškoće. Smatram da se o tim temama treba puno više govoriti, posebno u osnovnim i srednjim školama.
U svom bogatom životopisu za 24 godine života stoji i da ste radili kao PR izuzetno dragocijenog projekta Maritimo Recycling Marjana Žitnika. Kakve sve poruke takav način funkcioniranja jedne udruge šalje u zajednicu i prepoznajemo li to na adekvatan način i s pažnjom kakvu zaslužuje?
Rad na projektu Maritimo Recycling bio mi je izuzetno vrijedno iskustvo. Projekt pokazuje kako se može konkretno pomoći zajednici i okolišu, nudeći rješenja za rastući problem plastike. Poruka koju šalje je jasna — moguće je djelovati održivo, korisno i odgovorno, a da profit nije jedini ili glavni cilj, nego dobrobit zajednice.
Sa svojim ste kolegicama sudjelovali i u kampanji kojom se ukazuje na lijepe strane ostanka života i rada u vlastitoj državi… što kod vas stvara osjećaj ugode i pozitive života i rada u Hrvatskoj, u vremenu u kojemu jako puno ljudi, u najboljoj životnoj dobi odlazi raditi i živjeti izvan granica naše države?
Volim Hrvatsku, njezinu prirodu, tradiciju i način života. Planiram ostati živjeti na Korčuli jer volim male zajednice i osjećaj pripadnosti. Uz današnje tehnologije moguće je biti profesionalno aktivan i globalno povezan, a istovremeno djelovati lokalno. Više me motivira sudjelovati u promjenama ovdje nego otići negdje gdje su one već napravljene.
Kao mlada obrazovana žena kako gledate na sve ekstremnija raslojavanja društva – koliko je u vašem fokusu, kao osobe rođene u samostalnoj državi Hrvatskoj sve ovo oko čega se ljudi najviše raslojavaju – pozdrava za dom spremni, antifašističkog pokreta, ugroženosti od stranih radnika i sl.
Smatram da sve što je ekstremno nije dobro. Društvo bi trebalo težiti ravnoteži, a ne dodatnim podjelama. Dok se suočavamo s ekonomskim, zdravstvenim i ekološkim izazovima, ideološka polarizacija samo dodatno udaljava ljude jedne od drugih.
Jeste li politična osoba? Zašto, i ako jeste i ako niste?
Ne bih rekla da sam politična osoba u smislu stranačke politike, ali smatram da je svatko tko se bavi društvenim pitanjima i želi pozitivne promjene na neki način političan.
Često nas može obuzeti osjećaj da kao pojedinci ne možemo bitno utjecati na promjene u društvu, što stvara stanovitu i frustraciju ili u gorem slučaju depresiju… imamo li u ovom vremenu i svijetu koji se turbulentno okreće, uopće pravo na nedjelovanje?
Vjerujem da može. Osobno nisam sklona prosvjedima, ali smatram da struka poput PR-a i medija ima velik potencijal za društvene promjene. Dobar primjer su pro bono kampanje i medijske inicijative koje su dovele do promjena zakona ili poboljšale nečije životne okolnosti.
Mislim da treba više isticati pozitivne primjere društvenih promjena, jer oni potiču ljude na djelovanje. Promjene ne moraju biti ekstremne, ponekad su kontinuirani pritisak, komunikacija i vidljivost učinkovitiji od kratkotrajnih akcija.
