Dr. Damjan Ilić, spec. plastične kirurgije bio je dio tima dubrovačkih liječnika koji su nedavno obavili veoma složeni zahvat na mladom pacijentu u našoj bolnici.
Nedavnim složenim medicinskim zahvatom rekonstrukcije potkoljenice korištenjem slobodnog mišićnog režnja, dubrovačka bolnica se, s punim pravom mogla pohvaliti. Ta i takva vijest o operaciji koju je izveo odličan tim dubrovačkih liječnika, pobudila je veliki interes javnosti, te u sjenu (barem nakratko) bacila sve poteškoće s kojima se susreću pacijenti zbog lista čekanja, te nedostatnog kadra za neke od petraga koje bi trebali napraviti, pa do zahvata zbog kojih moraju u Split ili Zagreb.
No, u ovom tekstu koji se bavi tom svjetlijom stranom istinski zahtijevnih medicinskih postupaka koji se izvode u našoj bolnici, predstavljamo mladog sposobnog i ambicioznog liječnika, specijalistu plastične kirurgije, dr. Damjana Ilića koji je Dubrovnik izabrao za grad u kojemu će živjeti i profesionalno se razvijati. Dodajmo, iskreno, na našu sreću!
Koje su Vas okolnosti dovele do Dubrovnika i dubrovačke opće bolnice koju ste odabrali za svoj profesionalni rast? I zašto – jer sa svojom profesijom i sad specijalizacijom ste vjerojatno mogli birati?
-Kada sam se s 26 godina, dvije godine nakon završetka studija medicine, pripravničkog staža i rada u izvanbolničkoj hitnoj pomoći, odlučio prijaviti na specijalizaciju iz plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije u Općoj bolnici Dubrovnik, nisam ni slutio kakva me životna avantura čeka. Moglo bi se reći da sam bio mlad i impulzivan, ali sam u odluku ušao iskreno i srcem.
Rodom dolazim iz Hrvatskog zagorja, točnije iz Krapine, gdje sam završio osnovnu i srednju školu, a potom i studij medicine u Zagrebu. Dubrovnik mi se tada činio dalekim, gotovo kao drugi svijet, no kada sam vidio natječaj za specijalizaciju iz plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije nisam dvojio ni trena. Prijavio sam se, bio prihvaćen i tako započeo svoje dubrovačko poglavlje.
Danas, po završetku specijalizacije, mogu reći da ni najmanje ne žalim za svojom odlukom, niti dvojim oko ostanka – želim ostati, raditi i razvijati se kao plastični kirurg u Dubrovniku. Razloga za to ima mnogo: osjećam veliku zahvalnost što mi je upravo ovdje pružena prilika, okružen sam izvanrednim kolegama i timom s kojim dijelim strast prema plastičnoj kirurgiji i želju za napretkom struke. Istina je da sam imao nekoliko ponuda raditi drugdje, ali ova mi sredina u potpunosti odgovara – volim more, ljude i način života, ali i profesionalnu atmosferu koju sam ovdje pronašao.
Kažu kako je za mlade ljude u svim strukama bitno radno okruženje i iskustvo koje mogu stjecati u radnoj sredini, kako biste Vi opisali rad sa starijim kolegama na odjelu i u cijeloj bolnici? Koliko je mladom čovjeku dragocjeno iskustvo starijih kolega?
-Moram reći da je radna atmosfera, pogotovo na kirurgiji, izuzetno poticajna. Stariji kolege su iznimno iskusni i velikodušni u prenošenju znanja, dok su mlađi ambiciozni i željni uvođenja novih metoda. Imao sam privilegij učiti od prof. Marka Margaritonija, koji me primio na specijalizaciju, te dr. Roberta Selmanija, čije iskustvo i znanje mi svakodnevno pomaže u radu, ali i daljnjem razvoju – obojicu smatram svojim prvim mentorima na mom kirurškom putu.
Naravno, puno sam naučio i od kolega iz drugih kirurških disciplina u Dubrovniku – opće, abdominalne, vaskularne, torakalne kirurgije i traumatologije. To mi je omogućilo da dobijem širu sliku struke, što smatram iznimno važnim za svakog mladog kirurga.
Zašto ste se odlučili za kirurgiju, a potom specijalizaciju iz plastične kirurgije – što su tu najveći izazovi i ima li i u tome neko područje koje vas posebno intrigira i kojemu biste se posvetili?
-Oduvijek sam volio raditi rukama, popravljati stvari, rastavljati i sastavljati ih, pa je odluka za kirurgiju došla prirodno. Plastična kirurgija me posebno privukla svojom širinom – često je nazivaju „posljednjom općom kirurgijom“. Ona obuhvaća doista raznolika područja: od kirurgije dojke i šake, rekonstrukcija složenih ozljeda ekstremiteta, do mikrokirurgije i zatvaranja defekata na svim dijelovima tijela kao i vraćanje njihove funkcije, bez obzira na uzrok oštećenja.
U plastičnoj kirurgiji posebno cijenim potrebu za kreativnošću – svaka situacija zahtijeva individualno rješenje, često postoji više dobrih opcija, a pravo umijeće je prepoznati koja je najbolja za određenog pacijenta. Upravo taj kreativni i problemski pristup čini ovu struku fascinantnom.
Mene osobno najviše privlače kirurgija šake i rekonstrukcijska mikrokirurgija – zbog njihove složenosti, preciznosti i sistematičnog pristupa. Mislim da takav pristup najbolje odgovara mojoj osobnosti.
Iza Vas i cijelog tima je nedavna veoma zahtjevna operacija potkoljenice stradalog vozača motora, koliko su ovakvi zahvali istinski pothvati u općim bolnicama koje nemaju, poput klinika ili onih u većim gradovima, puno prilike “ponavljati” iste operacije i stjecati i neku rutinu?
-Riječ je o mladom pacijentu koji je u prometnoj nesreći izgubio kompletno tkivo prednje strane potkoljenice, do kosti. Zbog opsežnog oštećenja bilo je nužno prenijeti tkivo s drugog dijela tijela kako bi se defekt zatvorio. Odlučili smo se za rekonstrukciju gracilisom, mišićem s unutarnje strane natkoljenice kojeg smo prenijeli na krvnim žilama i mikrokirurški spojili s krvnim žilama potkoljenice.
Zahvat je izveden mikrokirurškom tehnikom, uz pomoć operacijskog mikroskopa, posebnih mikrokirurških instrumenata i konaca tanjih od vlasi, a same žile bile su promjera između 1 i 2 mm. Trajao je 12 sati, a važno je za naglasiti da je u cijelosti izveden od zaposlenika Opće bolnice Dubrovnik, bez pomoći vanjskih suradnika, te da je rezultat čitavog tima, a ne pojedinca. Takav uspjeh naravno ne dolazi preko noći – iza njega stoje godine priprema, dodatnih edukacija i iskustva. Tijekom specijalizacije aktivno sam se educirao u Frankfurtu, Beču, Napulju, Groningenu, Ljubljani i naravno u Zagrebu gdje sam odradio polovicu specijalizacije, usavršavajući se upravo na područjima mikrokirurgije, kirurgije šake i kirurgije dojke. Tu naravno moja edukacija nije stala, krajem godine putujem u Kinu na daljnje usavršavanje iz mikrokirurgije.
Ovim zahvatom Dubrovnik iskače među općim bolnicama, ali i pojedinim kliničkim centrima u Hrvatskoj kao ustanova u kojoj se može izvesti takva rekonstrukcija. Dapače, dubrovačka plastična kirurgija širinom i kompleksnošću zahvata koje provodi već dugo vremena nadilazi razinu opće bolnice. Istina je da zasad nemamo mnogo takvih slučajeva, pa je svaki poseban izazov, ali dugoročni cilj je uvođenje mikrokirurgije u našu rutinsku praksu. To otvara vrata brojnim novim mogućnostima – primjerice, rekonstrukciji dojke vlastitim tkivom nakon onkoloških zahvata, što ženama pruža prirodniji i trajniji rezultat.
Kako se, kao mladi čovjek, nosite s teškim trenucima kada, primjerice, morate priopćiti neku tešku dijagnozu ili pojasniti zahtjevni operativni zahvat – npr. ženama oboljelima od karcinoma dojke.
-Smatram se izrazito empatičnom osobom i često me sudbina pacijenta duboko pogodi. No s vremenom sam naučio da je važno pronaći ravnotežu, jer ako se previše emocionalno vežete, teško je dugoročno izdržati ovaj posao.
Nastojim svakom pacijentu pristupiti onako kako bih pristupio nekome svome – s poštovanjem, razumijevanjem i iskrenošću. Mislim da se u toj jednostavnoj formuli krije profesionalnost, ali i humanost medicine. S takvim pristupom se standard njege diže na jako visoku razinu, gdje je često samo najbolje dovoljno dobro.
Budući je liječnički poziv izuzetno stresan i nadasve odgovoran budući u svojim rukama držite drugi život, zahtijeva li on i specifičan način življenja – možda u svakodnevlju manje užurban i dekoncentriran, više posvećen stvarima koje stvaraju ravnotežu i unutarnji mir?
-Točno ste rekli – ovo je doista poziv, ne samo posao. Često ga nosim kući, razmišljam o pacijentima, njihovom oporavku, mogućim komplikacijama, planiram zahvate i način na koji ih usavršiti. Istodobno sam ambiciozan i želim stalno uvoditi nove metode, što zahtijeva ozbiljnu pripremu i stalno učenje.
U svemu tome važno je ne zanemariti sebe. Potreban je ispušni ventil – bilo kroz sport, druženje ili bilo što što barem na kratko odmakne misli od bolnice i operacija.
Što Vi volite raditi u svoje slobodno vrijeme?
-More mi je najveći izvor mira i opuštanja. Svaki slobodan trenutak pokušavam provesti uz more, plivajući ili jednostavno uživajući u tišini. Redovito idem u teretanu, bavim se biciklizmom i vozim motor – iako to možda zvuči pomalo paradoksalno s obzirom na moj posao. No, vožnja motora mi pruža osjećaj slobode i balans koji mi je potreban.
Veliki sam ljubitelj knjiga – uz stručnu literaturu volim čitati fantasy, posebno Tolkienova djela, ali i stripove i mange.
Jeste li od malena znali da želite studirati medicinu i što Vas je najviše potaknulo na takav životni odabir?
-Već od osnovne škole pokazivao sam interes za prirodne znanosti – biologiju, kemiju i fiziku. Najviše me fasciniralo ljudsko tijelo, njegova anatomija i način na koji sve u njemu savršeno funkcionira. Medicina mi se činila kao prirodan, gotovo jedini mogući izbor.
Često se spominje kako je u Dubrovniku mladim ljudima teško ostvariti kvalitetnu egzistenciju, primarno zbog stambenog pitanja i visokih cijena … kako ste to riješili i jeste li uopće to riješili trajno?
-Drago mi je da ste to spomenuli, jer je to doista važna tema. Dubrovnik je prekrasan grad, ali i vrlo skup za život. Najveći izazov za mene, kao i za mnoge mlade kolege, predstavlja stambeno pitanje – osobito za one koji nisu iz Dubrovnika.
Trenutačno sam privremeno smješten zahvaljujući pomoći ravnatelja prof. Marija Bekića i Uprave bolnice, na čemu sam im vrlo zahvalan, no to nije trajno rješenje. Iskreno se nadam da će Grad i institucije pronaći model stambenog zbrinjavanja mladih liječnika koji žele ovdje ostati i raditi. To bi bila važna investicija – ne samo u pojedince, nego i u budućnost zdravstvenog sustava Dubrovnika.
