Mlada sopranistica Katarina Margaretić iz Župe dubrovačke je svoju profesionalnu 2025. okrunila s Nagradom hrvatskog glumišta za izuzetna ostvarenja mladih umjetnika do 30 godina u opereti i mjuziklu. Iako je pažnju stručne javnosti privukla svojim dvjema ulogama, debitantskom Cosette u mjuziklu “Jadnici” u Komediji i Marie u mjuziklu “Priča sa zapadne strane” u HNK u Rijeci, iza ove 27.-godišnjakinje već stoji lijepa glazbena priča i karijera. Studenticu pete godine Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Renate Pokupić uskoro ćemo vidjeti na koncertu “Disneyeva glazbena čarolija” s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom.
Prava je to prilika da se bolje upoznamo s dubrovačkom sopranisticom pred kojom je, nesumnjivo, blistava karijera. Predstavimo je:
– Dio djetinjstva provela sam u Mokošici, a nakon toga smo se preselili u Župu dubrovačku, rodno mjesto moje mame. Osnovnu školu najprije sam pohađala u Mokošici, a zatim u Župi dubrovačkoj, paralelno s osnovnom glazbenom školom u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića kao gitaristica kod profesora Daria Čaglja. Nakon toga upisala sam opću gimnaziju u Dubrovniku te nastavila srednju glazbenu školu za pjevanje, također u Sorkočeviću – kaže, pa nastavlja:
– Zadnja dva razreda srednje škole provela sam u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu i paralelno upisala studij pedagogije na Filozofskom fakultetu nakon kojeg sam upisala i Muzičku akademiju u Zagrebu koju sada uskoro i završavam. Iako je fizički i vremenski paralelno pohađanje dviju škola bilo zahtjevno, ja taj napor nikada nisam doživljavala kao teret. Radovala sam se ispunjenom danu i činjenici da sam okružena onim što volim. Glazbena škola za mene je uvijek bila toplo, pomalo obiteljsko okruženje – mjesto uzajamne podrške, gdje smo jedni druge bodrili i zajedno uživali u muziciranju. Upravo mi je Umjetnička škola Luke Sorkočevića postavila zdrave i trajne temelje u umjetničkom svijetu, a to su red, rad, disciplina i uzajamna podrška. Posebno mjesto u mom glazbenom odrastanju imaju profesorica Maja Marušić, koja me kroz zborsko pjevanje prva uvela u svijet pjevanja te profesor László Tóth, koji je s velikim povjerenjem poticao moj pjevački razvoj i vjerovao u moj glas.
Kad ste se odlučili za profesiju profesionalne pjevačice i kako je Vaša obitelj reagirala na to – je li bilo pokušaja odgovaranja da se izabere nešto “ozbiljnije” a da ovo ostane hobi?
– Mislim da se odluka o tome da postanem profesionalna pjevačica nikada nije dogodila u jednom konkretnom trenutku. Ona je rasla zajedno sa mnom i nekako sam oduvijek znala da je moje mjesto svijet glazbe, glume i scene – mjesto na kojem mogu izraziti emociju, ispričati priču i ostvariti istinsku povezanost s publikom. Ipak, moram priznati da sam se, kao djevojka iz manjeg grada, često pitala koliko je takav san uopće realan i ostvariv.
Unatoč tim sumnjama i mojim povremenim pokušajima da skrenem s tog puta i pronađem nešto “sigurnije”, glazba i scena su me uvijek iznova pronalazile.
Valjda u tome ima istine kada se kaže da od vlastite sudbine ne možete pobjeći. Kao odlična učenica u gimnaziji imala sam brojne mogućnosti i razmišljala o različitim obrazovnim smjerovima. Moji roditelji su toga bili svjesni, ali mi nikada nisu pokušali nametnuti drugačiji put. Razumijem strah koji prati umjetničku profesiju: nestabilnost, neizvjesnost i izloženost – no vjerujem da je svaka profesija nesigurna ako joj ne
pristupate s punom predanošću. Svjesna sam toga da mojoj obitelji nije uvijek bilo lako gledati kako sama gradim svoj put, prolazim kroz sumnje i krize, ali su uvijek bili tu s riječima ohrabrenja, zagrljajem kada je bilo teško i tihom vjerom u mene. Bez njihove podrške sumnjam da bih bila ovdje gdje sam danas i na tome sam im neizmjerno zahvalna.
Imala je mnogobrojne suradnje i seminare sa istaknutim dirigentima i pjevačima od kojih su neki Sofija Cingula, Hasmin Papian, Kristina Beck-Kukavčić, Srba Dinić, Mladen Tarbuk, Slobodan Begić, Saša Nestorović itd. U veljači 2022. godine tumačila je ulogu Sewire u projektu MUZA-e „Hrvatske operete“ koji se iste godine izvodi u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse, HNK u Splitu, Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića te HNK u Zagrebu. U studenom 2022. sudjeluje u operi „Animal farm“ Igora Kuljerića u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog za koju je dobila i rektorovu nagradu. U prosincu 2023. debitira u naslovnoj ulozi Milke Trnine u dramskoj predstavi „Tajna Milke Trnine“ u domu kulture Josipa Badalića u Križu te u travnju na smotri kazališta amatera Zagrebačke županije u Sv. Ivanu Zelini. Ostvaruje suradnju sa Jazz orkestrom Muzičke akademije za solističke brojeve koji su izvedeni u koncertnoj dvorani Blagoja Berse. U studenom 2024. debitira u ulozi Cosette u mjuziklu “Jadnici” u Kazalištu Komedija pod dirigentskim vodstvom Dinka Appelta.
Nagrada koju ste lani dobili posvjedočuje da ste odabrali definitivno za sebe pravi put – koliko je upisivanje glumačke radionice bilo odraz Vaše ljubavi prema glumi, a koliko racionalna odluka da s tom nadogradnjom možete ostvariti veće angažmane i biti cjelovitija glazbeno-scenska umjetnica?
– Nagrada koju sam dobila svakako mi je bila potvrda da sam na pravom putu, ali glumačka nadogradnja nikada nije bila isključivo racionalna odluka s ciljem većih angažmana. Ona je prvenstveno proizašla iz moje iskrene radoznalosti i shvaćanju glume kao takve. O glumi sam najviše naučila uz profesoricu Doru Ruždjak Podolski, zahvaljujući kojoj sam shvatila koliko je gluma zapravo slojevita umjetnost. Naučila me koliko u njoj ima suptilnosti, istine i emocije, ali i koliko je jednostavnost često najzahtjevnija. Upravo tada sam osvijestila da ponekad najmanja gesta ili pauza mogu reći više od velikih riječi i da gluma nikako nije puko projiciranje teksta, već dubok, iskren unutarnji proces. Iako sam pohađala i radionice method actinga, zbog gustog životnog ritma to nije dugo trajalo. Nikada, nisam pristupala radu na sebi proračunato. Vjerujem da je obrazovanje iznimno važno i dragocjeno, ali sam s vremenom pronašla i drugačiji put vlastite nadogradnje – samu scenu. Upravo sam na njoj najviše naučila, osobito kroz rad s kolegama glumcima i glumicama. U slobodno vrijeme smo se nalazili, vježbali, istraživali glumu i pjevanje, učili jedni od drugih i zajedno rasli. Zato danas smatram da cjelovitost umjetnika ne proizlazi isključivo iz formalnog obrazovanja, nego iz stalne želje za učenjem, otvorenosti i rada s ljudima koji su u svom području profesionalci. Gluma je za mene prirodan nastavak mog umjetničkog izraza danas.
Imate li svoje rutine u očuvanju glasa, koliko briga o zapravo glavnom oruđu vašeg posla iziskuje neku vrstu spartanskog načina života, koliko su bitne i radite li na vježbama disanja – što sve stoji iza one laičke opaske kad netko kaže za pjevača – pjeva s lakoćom?
– U samim počecima karijere imala sam vrlo stroge rutine, posebno za koncerte ili predstave. Bilo je puno pažnje, malo i straha, jer sam uvijek htjela da sve bude savršeno. Danas, međutim, vodim se jednostavnom logikom: ako sam se naspavala i mogu normalno pričati, spremna sam za sve. Naravno, postoje određene žrtve koje pjevači i glumci prihvaćaju – odricanje od alkohola i duhana, pravilna hidratacija, paziti na prehranu i biti fizički aktivan. Pogotovo u mjuziklu, gdje je scena i sportski izazov, biti u formi je ključno. Vježbe disanja su mi u početku bile najbitnije. S vremenom to postane kao trening mišića, jednom kada ih izgradite, održavate ih u formi. Danas su moje rutine kratke i učinkovite: vježbe disanja, istezanje, istraživanje mogućnosti vlastitog glasa i upjevavanje prilagođeno
repertoaru tog trenutka. Uz to, hidratacija, pravilna prehrana, dovoljno sna i fizička aktivnost su temelj očuvanja glasa i energije na sceni. Kada ljudi kažu da pjevač “pjeva s lakoćom”, iza toga stoji ogroman trud. To znači da je netko toliko radio na sebi da u tom trenutku izgleda kao da nije zahtjevno, iako zapravo jest. Pjevanje može biti lako i teško
istovremeno. S radom dolazimo do jednostavnosti, do trenutka kada možemo potpuno uživati u izvođenju, opušteni, prisutni i autentični, a da pri tome sve izgleda “lako”.
Čemu težite u svojoj profesiji – što biste smatrali uspjehom?
– U svojoj profesiji težim iskrenom i cjelovitom izrazu, ali za mene je uspjeh prije svega to što mogu svaki dan raditi ono što volim i živjeti od toga. Moj rad zapravo ne doživljavam kao “rad”, jednostavno radim ono što volim i u tome pronalazim ispunjenje. Daj Bože da to traje cijeli život. Naravno, želim da svaki moj nastup bude povezan s publikom, autentičan i
iskren, da dajem sve od sebe i da se kroz svaki projekt razvijam i rastem. Ako u tome uspijem, onda je to pravi uspjeh – kada kroz glazbu i glumu mogu izraziti emociju, ispričati priču i dotaknuti ljude, nasmijati ih, utješiti ili inspirirati dok istovremeno ostajem vjerna sebi razvijam se i rastem, ali pritom i uživam u svakom trenutku na sceni i izvan nje.
Što držite svojom najvažnijom dosadašnjom ulogom – koje su razlike za pjevača nastupati u operi i mjuziklu… u relativno mali broj godina života već ste smjestili čitav niz zapaženih nastupa… koliko je mladi pjevač u prilici birati između ponuđenog ili se ipak za tu slobodu trebaju ostvariti rezultati?
– Svaku ulogu koju sam do sada tumačila smatram važnom jer svaka donosi nešto novo, izazov, iskustvo i priliku da rastem i učim. Ako baš moram birati, istaknula bih ulogu Marie u Priči sa Zapadne strane, koju sam izvela u Rijeci, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca pod režijom Lea Mujića. Kroz tu ulogu mnogo sam naučila o glumi, izrazu, pjevanju i scenskom iskustvu, ali i koliko je zahtjevno nositi glavnu ulogu, a opet ostati povezana sa svim kolegama na sceni. Rad na toj ulozi bio je intenzivan, ponekad izazovan i iscrpljujući, ali osjećaj kada sve “klikne” na sceni (kada glas, tijelo i emocija zajedno zaigraju) za mene je nevjerojatan, i upravo takvi trenuci čine da se svaki napor isplati. Što se tiče razlike između nastupanja u operi i mjuziklu, oboje traže duboko razumijevanje lika, tijela, glasa i publike. Opera zahtijeva tehničku preciznost i glasovnu snagu dok je mjuzikl, po mom mišljenju, fizički zahtjevniji jer kombinira pjevanje, glumu i ples. Upravo zbog toga osjećam posebnu privrženost mjuziklu, volim izazov koji donosi i osjećaj cjelovite angažiranosti tijela i glasa na sceni. Što se tiče slobode izbora, danas smatram da je ona često povezana s vezama i pozicijom u industriji. Oni koji dolaze isključivo sa talentom i radom, u početku nemaju puno slobode izbora. Da bi bili viđeni i prepoznati često moraju prihvaćati ono što im se nudi, kako bi se njihovo ime i rad čulo i ušlo na tržište. Sloboda
dolazi s iskustvom, rezultatima i reputacijom. Važno je prihvatiti izazove i prilike koje dolaze, učiti iz svake uloge i rada s kolegama, jer upravo kroz taj proces gradite svoju umjetničku prepoznatljivost i mogućnost da u budućnosti birate projekte koji vas istinski nadahnjuju.
Popularnošću privlačite pažnju i na svoj privatni život. Držite li taj gubitak privatnosti dijelom posla ili se teško s time nosite?
-Svjesna sam da s nagradama, vidljivošću i ulogama dolazi i veći interes javnosti za privatni život i smatram da je to, do određene mjere, dio ovog posla. S time, osobno, nemam problem jer sam po prirodi vrlo iskrena i direktna osoba. Ne volim kalkulirati niti stvarati iskrivljenu sliku o sebi, pa ono što dijelim u javnosti uglavnom jest ono što se zaista događa, bez uljepšavanja. Mislim da smo s pojavom društvenih mreža svi, na neki
način, prihvatili činjenicu da dio privatnog života odlučujemo izložiti javnosti. Razlika je samo u tome koliko je ono što pokazujemo stvarno, a koliko je uljepšano. Ja nastojim ostati autentična i dijeliti ono što osjećam da ima smisla i vrijednost, a što je u skladu s mojim karakterom i životom kakav živim. Istovremeno, smatram da je važno postaviti granice. Ne osjećam potrebu svoju privatnost u potpunosti izložiti javnosti, jer ni publiku, u konačnici, ne zanima svaki detalj mog osobnog života. Ono što želim i smatram važnim dijeliti odnosi se prije svega na moj profesionalni put, razvoj, procese i iskustva koja me oblikuju kao umjetnicu. Tako da, spremna sam na činjenicu da će publici nekada i moj privatni dio života biti jednako zanimljiv kao i moj umjetnički i baš zbog toga nastojim ostati svoja i iskrena do kraja.
Što Vam nedostaje od života u Gradu?
– Apsolutno mi najviše nedostaje moja obitelj. Nije jednostavno biti na tolikoj udaljenosti tako dugo. Iako današnja tehnologija omogućuje da se često čujemo i vidimo preko video poziva, ništa ne može zamijeniti vrijeme koje provedemo zajedno. Osim toga, nedostaje mi more, sunce i taj posebni ambijent Dubrovnika – miris mora, lagani tempo života, toplina ljudi i gužva u ljetnoj sezoni haha.
Vidite li se u budućnosti negdje izvan granica lijepe naše?
– Pošto volim izazove, apsolutno bih se voljela okušati izvan granica naše zemlje, primjerice na West Endu ili Broadwayu, ako se ukaže prava prilika. To je za mene prilika života! Ako ikada bude audicija na koju se dovoljno ohrabrim, prijavim i prođem, apsolutno bih to htjela ostvariti. Naravno, u trenutku kada se osjećam dovoljno spremno i zrelo da to izvedem profesionalno i na visokoj razini. Ipak, na duže vrijeme sebe vidim u Hrvatskoj tj. Zagrebu, na stalnoj poslovnoj poziciji u kazalištu. Primarno želim raditi mjuzikle, jer je to ono što me najviše ispunjava, no moram naglasiti da se uvijek iznimno veselim i koncertima (kao prava pjevačica u duši). Upravo zato s velikim uzbuđenjem želim najaviti da ću po prvi puta u svom rodnom Dubrovniku biti dio koncerta “Disneyeva glazbena čarolija” kojim dirigira Robert Homen, a pozornicu ću dijeliti sa Danijelom Pintarić
i Josipom Švageljem te Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Iznimno se veselim tom koncertu pošto mi je Disney od malena ogromna ljubav, a još jedna moja malena životna želja je i sinkronizacija crtića. Zato Vas s veseljem pozivam da nam se pridružite i zajedno s nama osjetite čaroliju Disneya!
