Dubrovačka psihologinja Jelena Bupić na dubrovačkom Sveučilištu vodi nedavno pokrenuti Ured za inkluzivnost i psihološku podršku. Iza nje je prvo provedeno istraživanje o mentalnom zdravlju među studentima u Dubrovniku, o čemu je bilo govora i na nedavnom predavanju na Sveučilištu, kada su izloženi i rezultati istraživanja. Ova tridesetdvogodišnjakinja je psihologiju završila na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu 2018., trenutačno je doktorandica psihologije na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu i edukantica bihevioralno-kognitivnih terapija pri Hrvatskom udruženju za bihevioralno-kognitivne terapije. Radno iskustvo je stjecala u sustavima zdravstva i socijalne skrbi.
Kad ste se odlučili studirati psihologiju i zašto – jeste li ikad imali dvojbe i sumnje možda, na početku studiranja – o odabiru životnog poziva?
S obzirom na to da sam završila opću gimnaziju, izbor studija bio je prilično otvoren. Ne sjećam se točno kada sam donijela odluku studirati psihologiju, vjerojatno negdje u trećem ili četvrtom razredu gimnazije. Međutim, kada sam odlučila da je to psihologija, nisam više dvojila. I danas me fascinira ljudski um i razvoj čovjeka kroz cijeli život, od samog začeća pa sve do starosti. Psihologiju sam studirala na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i kako je studiranje odmicalo, tako sam se sve više uranjala u taj svijet. Na nižim godinama stječe se puno teorijskog znanja, dok sam se na višim godinama sve više susretala s konkretnim i “opipljivim” značenjem psihološke struke. Psihologija je doista predivna znanstvena disciplina, nudi širok spektar mogućnosti i brojna područja rada. Primjenjiva je u gotovo svakoj domeni ljudskog funkcioniranja, zbog čega nikad nisam sumnjala u izbor svog profesionalnog puta, a za psihologiju mogu reći da je za mene i životni poziv.
Voditeljica ste Ureda za inkluzivnost i psihološku podršku otvorenog u ovoj akademskoj godini na našem Sveučilištu – što je za Vas, kao mladu psihologinju u tome najveći izazov i mislite li da je to što pružate pomoć gotovo pa svojim vršnjacima, prednost u rješavanju ili suočavanju sa svim onim što narušava mentalno zdravlje mladih?
Ured za inkluzivnost i psihološku podršku prvenstveno je, uz neka druga područja rada, usmjeren na studente i za studente. S obzirom na to da je riječ o novootvorenom Uredu na Sveučilištu, prvi zadatak bio je osmisliti program koji će odgovarati stvarnim potrebama studenata. Upravo provedeno istraživanje o mentalnom zdravlju među studentima Sveučilišta u Dubrovniku daje još jasniju sliku koje mjere i intervencije poduzeti i ponuditi. Uz individualna psihološka savjetovanja, rad Ureda usmjeren je na psihoedukativne aktivnosti, radionice i predavanja namijenje studentima. Jedan od izazova svakako je i potaknuti studente da se uključe i sudjeluju u takvim aktivnostima. Uz sve studentske obveze, a često i rad uz studij, prvi razlog koji ih sprječava je nedostatak vremena. To je vjerojatno razlog koji nas svih muči u svemu onome što bi htjeli ostvariti. Ipak, rezultati istraživanja koje sam provela pokazuju da studenti iskazuju velik interes za psihološke teme, odnosno teme mentalnog zdravlja, a tek oko 20 posto njih navodi da nisu zainteresirani. Ured također pruža podršku studentima u ostvarivanju prava i prilagodbe nastavnog procesa za studente s invaliditetom.
U psihološkom, a vjerujem i bilo kojem drugom radu, najbitnija je stručnost i profesionalnost. To što sam “mlada psihologinja” može u određenoj mjeri biti dodatna prednost jer mi je kontekst odrastanja i studiranja mladih blizak, pa možda lakše razumijem izazove i probleme s kojima se susreću. Međutim, ono što je ključno i što u konačnici određuje kvalitetu rada su stručnost, znanje, profesionalni pristup, kontinuirano usavršavanje te vještine i metode koje se koriste.
Provedeno je prvo istraživanje koje ukazuje na stanje mentalnog zdravlja naših studenata – kakvi su zaključci i jesu li Vas neki podaci iznenadili?
Tako je, prvi put je provedeno istraživanje o mentalnom zdravlju među studentima Sveučilišta u Dubrovniku i na to sam posebno ponosna. Najprije bih zahvalila kolegici Dariji Vučijević na podršci i pomoći oko organizacije provedbe istraživanja, kao i svim nastavnicima koji su mi izašli ususret. U istraživanju je ukupno sudjelovalo 368 studenata, što je prilično dobar uzorak, prosječne dobi od 22 godine. Nadam se da ćemo, po uzoru na brojna svjetska sveučilišta koja već godinama sustavno prate mentalno zdravlje svojih studenata, i kod nas ovakva istraživanja provoditi kontinuirano. Kada rezultate promatramo kroz prosjek, mogli bismo reći da je mentalno zdravlje studenata relativno dobro. Međutim, s prosjekom uvijek treba biti oprezan, jer ponekad može odvratiti pozornost s onih koji se nalaze na rubovima distribucije. U ovom slučaju riječ je o studentima koji se trenutačno zaista osjećaju loše i kojima je podrška potrebna, a takvih, nažalost, ima. Otprilike svaki 11. student svoje mentalno zdravlje procjenjuje kao loše ili jako loše. Kada stanje mentalnog zdravlja promatramo kroz izraženost simptoma depresije, anksioznosti i stresa, većina studenata ima zanemarivu razinu tih simptoma, što predstavlja ohrabrujuć rezultat. Ipak, manji dio studenata nalazi se u kategoriji povećane razine ovih simptoma. Jako je važno prepoznati da je tim studentima podrška najpotrebnija. Premda su ovakvi rezultati u skladu s istraživanjima i trendovima na drugim sveučilištima, ipak iznenade jer se radi o našim studentima koje svakodnevno susrećemo. Mentalno zdravlje studenata važan je dio njihove sveukupne dobrobiti i zato mu treba pristupiti ozbiljno i sustavno.
Na predavanju ste iznijeli jedan veoma zabrinjavajući podatak, a to je postotak koji pokazuje koliko je odlazak k psihologu ili traženje pomoći stigmatizirano, te koliko studenata takvu “zrelu odluku” doživljava osobnim neuspjehom. Kako to promijeniti i koliko su i prosvjetni djelatnici educirani da mlade na pravi način pri tome ohrabre?
Kao što odlazimo liječniku kada primijetimo simptome koji narušavaju naše fizičko zdravlje, isto tako se možemo obratiti psihologu kada primijetimo promjene ili naiđemo na poteškoće koje utječu na naše psihičko zdravlje, ali i kada vidimo da u nekim područjima života želimo bolje funkcionirati. Smatram da bi se upravo tako trebalo promatrati odlazak psihologu ili nekom drugom stručnjaku pomagačkih zanimanja. Dakle, potrebno je demistificirati odlazak psihologu i učiniti ga prirodnim, “zrelim” načinom brige o vlastitom zdravlju. S druge strane, jednako je važno naglasiti da ne treba svaku poteškoću psihologizirati, generalizirati i na temelju jednog simptoma odmah si davati dijagnoze. Prirodno je da se kao ljudi susrećemo s različitim situacijama koje nisu ugodne i to je zapravo dio svakodnevnog životnog iskustva. Kroz takve situacije gradimo otpornost, razvijamo vještine suočavanja i pripremamo se za slične situacije u budućnosti.
Iskoristila bih priliku naglasiti koliko je važno, kada se osoba obraća nekome za pomoć ili podršku, provjeriti koje je temeljno obrazovanje i primarna struka takve osobe. U posljednje vrijeme primjećuje se sve veći broj takozvanih “instant stručnjaka” koji nakon kraćih edukacija ili tečajeva sebe predstavljaju kao stručnjake za mentalno zdravlje. Upravo zato važno je biti oprezan i informirati se o kompetencijama osobe od koje tražimo pomoć.
Što se tiče stavova studenata o traženju psihološke pomoći, vidimo zanimljive rezultate. Kada je riječ o samostigmatizaciji, otprilike svaki 10. student smatra da bi traženje psihološke pomoći kod njega izazvalo osjećaj manje vrijednosti u odnosu na druge te da bi zbog toga bio manje zadovoljan sobom i osjećao se neadekvatno. Međutim, kada je riječ o percepciji stigme vezane uz traženje psihološke pomoći u društvu, ti su postotci veći. Više od jedne trećine studenata smatra da društvo traženje psihološke pomoći percipira kao znak osobnog neuspjeha te da bi osoba koja je potražila psihološku pomoć zbog toga mogla biti negativnije ocijenjena u očima okoline. Dakle, to upućuje na zaključak da je osobna stigma povezana s traženjem psihološke pomoći manje izražena, dok i dalje postoji percepcija određene stigme u njihovom društvenom okruženju. U smanjenu te stigme veliku ulogu mogu imati i nastavnici koji će studente informirati o mogućnostima i oblicima podrške koji su im dostupni, uključujući i one koji su od ove godine dostupni i na Sveučilištu. Već u ovom kratkom razdoblju imam više pozitivnih primjera studenata koji su se obratili za podršku upravo zahvaljujući osviještenosti i podršci svojih nastavnika.
Činjenici da smo svi skupa sve više umreženi putem raznoraznih platformi i mreža ali i sve više usamljeni trebalo bi pristupiti veoma ozbiljno – u kolikom postotku studenti kažu da im nedostaje društvo, koliko ih je u vezi – što im savjetovati kad se požale na to?
Oko dvije trećine studenata nije u partnerskoj vezi, ali taj podatak treba promatrati prvenstveno kao deskriptivnu informaciju koja opisuje strukturu sudionika u istraživanju. Kada govorimo o usamljenosti, u našem istraživanju dobiven je podatak da nešto manje od trećine studenata navodi kako im nedostaje društvo, dok u prosjeku ne bilježimo izraženija odstupanja u doživljaju usamljenosti. Istraživanja pokazuju da mlađa odrasla dob, u koju spadaju i studenti, nerijetko prijavljuje više razine usamljenosti u usporedbi s nekim drugim dobnim skupinama. To je iskustvo s kojim se dio studenata može susresti jer je studentsko razdoblje period velikih životnih promjena, preseljenja, upoznavanja novih ljudi, izgradnje novih odnosa i prilagodbe novom okruženju. Protuteža usamljenosti su smisleni i ispunjavajući odnosi jer nije presudna kvantiteta odnosa, već njihova kvaliteta, pa makar to bila i samo jedna bliska osoba. Može se biti okružen ljudima, a ipak se osjećati usamljeno. Zato je važno stvarati prilike za povezivanje i izgradnju odnosa, uključivati se u studentske aktivnosti, razgovarati s kolegama uživo, pokazati interes za druge i biti otvoren prema novim poznanstvima. Ako osjećaj usamljenosti potraje dulje vrijeme i počne narušavati sveukupnu dobrobit, dobro je potražiti stručnu podršku koja je studentima dostupna.
Na predavanju je istaknut i još jedan razlog za frustriranost i depresiju – financijski. Koliko kao sredina i društvo izlazimo u susret studentskom budžetu, jeste imali slučajeva da netko prekine studiranje jer ne može to podnijeti iz tih razloga?
Financijske poteškoće mogu predstavljati jedan od faktora koji opterećuje studente i utječe na njihovo sveukupno iskustvo studiranja, posebno u razdoblju kada mnogi prvi put preuzimaju veću financijsku odgovornost. U našem istraživanju polovica studenata navela je da radi povremeno, dok oko 20 posto njih radi pola radnog vremena ili više. Međutim, radni status u našem uzorku nije bio povezan s razlikama u mentalnom zdravlju, što je svakako ohrabrujuć nalaz. S druge strane, pokazalo se da je procjena vlastitog financijskog stanja povezana s mentalnim zdravljem studenata. Studenti koji svoje financijsko stanje procjenjuju lošijim imaju više razine depresije, anksioznosti i stresa. To upućuje na važnost osjećaja financijske sigurnosti za psihološku dobrobit studenata. Iznimno je važno da kao društvo stvaramo uvjete koji studentima omogućuju da se što više mogu posvetiti studiju, bez prevelikog financijskog opterećenja.
U odnosu na ostatak Hrvatske, pa i Europe – je li stanje u Dubrovniku povoljnije, isto ili lošije?
Prema istraživanju koje obuhvaća velik broj europskih zemalja, većina studenata ne prijavljuje probleme mentalnog zdravlja. Udio onih koji prijavljuju kreće se između jedan i 29 %, a među najnižim udjelima nalazi se i Hrvatska. Jedno od najvećih istraživanja među studentima u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuje da su simptomi depresije i anksioznosti posljednjih godina u blagom padu, ali da i dalje značajan dio studenata prijavljuje poteškoće mentalnog zdravlja. U tom kontekstu i rezultati našeg istraživanja među studentima Sveučilišta u Dubrovniku pokazuju sličan obrazac. Većina studenata nema izražene simptome depresije, anksioznosti i stresa, dok manji dio studenata ipak ima izraženije poteškoće i upravo je njima podrška posebno važna. Ipak, takve usporedbe treba tumačiti oprezno jer razlike u rezultatima mogu biti povezane s metodologijom istraživanja, razinom osviještenosti o mentalnom zdravlju te stigmom vezanom uz prijavljivanje poteškoća.
Koliko je bilo bitno osnivanje Ureda kojeg vodite i koliko će vremena trebati da se studenti počnu oslobađati i dolaziti te tražiti pomoć (možda iskustvo drugih sveučilišta)?
Za osnivanje Ureda za inkluzivnost i psihološku podršku već su dulje vrijeme postojala nastojanja i prepoznata je potreba, a ostvareno je ove akademske godine. Ako se složimo s time da je mentalno zdravlje izuzetno važno, a brojni pokazatelji upravo to i potvrđuju, posebno u kontekstu akademskog obrazovanja, tada je otvaranje ovakvog Ureda logičan i važan potez uprave Sveučilišta. Dostupnost i pristupačnost stručne podrške značajno olakšavaju studentima pristup ovakvim oblicima pomoći. Kada je podrška dostupna u njima poznatom i sigurnom okruženju, poput Sveučilišta, to dodatno smanjuje moguće prepreka da se studenti jave i potraže razgovor sa stručnjakom.
Važno je naglasiti da studenti, kao i ostali, ne trebaju čekati da problem postane “dovoljno ozbiljan” kako bi potražili pomoć. Ono što primjećujem u radu je da se studenti često s određenim poteškoćama nose dulje vrijeme, ali najčešće postoji neki događaj ili “okidač” koji ih potakne da se jave i potraže podršku. Već postoji interes, a studenti sve više prepoznaju Ured za inkluzivnost i psihološku podršku kao sigurno mjesto na kojem mogu potražiti pomoć kada im je ona potrebna.
Koliko im se pri svemu tome, jamči diskrecija i ulijeva povjerenje da ono o čemu se priča u ta četiri zida, tamo i ostaje?
Povjerljivost je temelj psihološkog rada. Ono što osoba podijeli u razgovoru sa psihologom ostaje unutar tog profesionalnog odnosa.
