Ako postoji jedna konstanta u životu mlade Konavoke Mie Deranje – to je sport. Svoje prve nogometne korake napravila je s dječacima, a ljubav prema lopti odvela ju je od Slavena s Grude, preko ŽNK Omble, sve do prve postave u prvoj, povijesnoj utakmici ŽNK Hajduk. Travnjak ju je doveo i do futsala, a on pak do prilike da zaigra za hrvatsku žensku futsal reprezentaciju.
Ta ista strast prema sportu odvela ju je i do splitskog Kineziološkog fakulteta, gdje je magistrirala, a potom i vratila doma – na rodnu Grudu. Ondje je pokrenula sportski obrt Konosport, s jednostavnom misijom: uveseljavati ljude, osobito djecu i starije, kroz sport i zajedništvo. I čini se da uspijeva – jer danas čak dvanaest djevojčica slijedi njezin primjer i trenira nogomet.
Sport je ono što vam je obilježilo život – otkuda se pojavila ljubav za nogometom, kad ste napravili prve nogometne korake?
– Od rođenja mi je lopta bila najdraža igračka. U vrtiću sam pokazala zanimanje za nogometom dok sam gledala dječake kako igraju, a onda su me kroz prve razrede osnovne škole prihvatili i krenula sam ravnopravno igrati s njima. Sve do viših razreda osnovne škole dječaci su mi bili najbolji prijatelji jer me samo nogomet zanimao pa sam tako krenula i trenirati u NK Slaven Gruda.
Završili ste studij rekreacija i fitnesa na Kineziološkom fakultetu u Splitu – pretpostavljam da je to bio logičan izbor vašeg dotadašnjeg sportskog puta?
– Tako je, prošlo ljeto sam diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Splitu s usmjerenjem fitness i rekreacija. Otkad sam čula da postoji fakultet nakon kojeg mogu biti trenerica i raditi u sportu to je bio jedini put kojim sam željela ići i evo, to se ostvarilo i jako sam ponosna na sebe.
Više ste godina igrali nogomet među ostalim i u prvoj ženskoj postavi Hajduka? Kako je do toga došlo i kakav je to bio osjećaj?
– Prve nogometne korake napravila sam s dječacima, nakon čega sam 2013. godine pošla na prvi nogometni trening s curama u ŽNK Omblu i ostala sve do 2019. kad sam završila srednju školu i krenula na fakultet u Split. Dolaskom u Split priključila sam se ekipi ŽNK Marjana gdje sam igrala sve do 2021. kada je HNK Hajduk preuzeo i žensku ekipu. I tako, reklo bi se da sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Igrati u bijelom dresu bilo je posebno, ali i puno ozbiljnije nego što sam do tad doživila. Da, zaigrala sam u prvoj postavi prvu povijesnu utakmicu za ŽNK Hajduk i to je također nešto čega se vrijedi sjećati posebice same završnice te sezone kada smo igrali protiv ŽNK Gorice i pobjedom od 3:1 u zadnjim minutama osigurali prvo mjesto i prolazak u Prvu ligu.
Usporedno s velikim nogometom krenula sam igrati i futsal u kojemu sam i dalje aktivna. ŽNK Ombla je dvije sezone igrala futsal gdje sam se prvi put susrela s tim sportom, a nakon dolaska na fakultet i početka igranja za sveučilišnu reprezentaciju baš sam ga zavoljela. 2021. godine sam krenula igrati za Futsal Super Chicks iz Zadra zbog kojeg sam imala priliku zaigrati za Hrvatsku žensku futsal reprezentaciju. Nažalost, ove godine se klub ugasio te sam prije mjesec dana prešla u novoosnovani klub AMNK Universitas Split kojeg čine većinom cure sa splitskog sveučilišta pa je to već dobro poznata ekipa.
Što se tiče nogometa, više ne igram, ali u planu je da ŽNK Ombla opet krene sa seniorskim sastavom pa čekam da se vratim na zeleni travnjak i zaigram za svoj prvi klub.
Sudjelovali ste i na pripremama hrvatske ženske futsal reprezentacije? Kako je do toga došlo?
– Na tome sam zahvalna Futsal Super Chicksu i treneru Luki Marinoviću koji mi je pomogao da bolje shvatim i zavolim futsal te da se bolje razvijem i zaslužim poziv u reprezentaciju. Sudjelovala sam na dva okupljanja čime sam stekla jako puno iskustva i mogu reći da je to nešto čime se svatko tko to doživi mora ponositi. Obući dres reprezentacije i zapjevati himnu na sredini terena je poseban osjećaj.
Osim što ste igrali, nastavili ste usavršavati u nogometnom smislu, pa ste tako stekli trenersku licencu UEFA-e?
– Kad sam krenula trenirati u ŽNK Marjana na prijedlog suigračice Marije Turkalj zajedno smo upisale edukaciju za nogometnog trenera. Sada imam završenu UEFA B licencu i drago mi je da je tako ispalo jer sam u početku više razmišljala o trenerskom poslu u teretani ili u školi, a kako sam krenula raditi s djecom u nogometu to me sve više počelo interesirati i shvatila sam da je to jako izazovan posao, ali i da me jako usrećuje pa sam zbog toga nastavila svoju edukaciju za trenericu.
Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, no čini mi se da ženski nogomet još nije na tim razinama? Kako ga popularizirati među djevojčicama i kakve djevojčice imaju uvjete za trening i usavršavanje u usporedbi s dječacima?
– Smatram da je izbor sporta za djecu uvelike određen blizinom samog sadržaja. Na primjer, u nas u Konavlima dječaci treniraju nogomet, djevojčice odbojku jer je to najbliže. Meni nije bio problem ići u grad na trening nogometa jer sam to voljela, ali danas je toga čini mi se manje. Ženski nogomet bi trebalo popularizirati prvenstveno kvalitetom rada, stručnim trenerima, upravom kako bi se stvorilo okruženje ugodno djevojčicama. Na taj način bi se one zainteresirale i uživale u ovom sportu. Mislim da se sad na nogomet sve manje gleda kao muški sport što me veseli, ali i dalje je premalo ulaganja te i zbog toga neki klubovi i koji imaju volju ne mogu puno toga ponuditi. Nadam se da će se to s godinama promijeniti jer sada sve više djevojčica kreće trenirati nogomet, što sam posebno doživila u Splitu gdje u gradu i okolici ima šest, sedam ženskih nogometnih klubova.
Tijekom studija ste dobili i nagradu „Mladi vizionar“ u kojoj ste predstavili svoju viziju napretka i rasta Konavala?
– To je bila jako neočekivana nagrada. Vidjela sam natječaj na internetu, a kako u slobodno vrijeme jako volim čitati i uvijek sam kroz školu voljela pisati eseje odlučila sam pokušati. I kako sam krenula pisati uvod, inspiracija je sama dolazila, vjerojatno zato što zaista mislim da Konavle imaju potencijala za veliki napredak po pitanju infrastrukture, kulturnih, sportskih događanja, ruralnog razvoja općenito. Navela sam razne ideje po pitanju sporta, poljoprivrede, poluotoka Prevlake, Cavtata, a možda sam najviše istaknula seoski turizam kao nešto što bi moglo biti najpopularnije u Konavlima. Komisiji se svidjela moja ideja i sam sadržaj eseja i eto zvali su me na proglašenje gdje sam osvojila nagradu za Mladog vizionara 2023.godine. Nešto baš što nije srodno mojoj struci, ali evo iz čiste inspiracije dogodilo se nešto na što sam također ponosna.
Nakon završetka studija vratili ste se na Grudu. Što je motiviralo vaš povratak?
– Nekako me najviše motivirao taj potencijal koji imaju Konavle za napredak sporta. Puno sam toga naučila kroz studij i kroz timski sport, stekla puno poznanstava i shvatila da se puno toga voljom i trudom može napraviti. Želim i djecu i starije usmjeriti prema fizičkoj aktivnosti koja ih može jako puno usrećiti jer sport stvarno stvara i najbolja prijateljstva, gradi te kao osobu i uči te kako se nositi s pobjedama i porazima te izvlači iz tebe samo najpozitivnije stvari.
Otvorili ste i svoj sportski obrt Konosport, koji je usmjeren prvenstveno k djeci?
– Konosport sam otvorila prije godinu dana. Nakon diplome razmišljala sam s čime bi krenula pa sam tijekom ljeta skupljala ideje i tako sam sredinom rujna 2024. krenula s Konosportom. Prvenstveno je usmjeren na djecu, ali ne želim se ograničavati. Voljela bi i djeci i starijima ponuditi veselje kroz fizičku aktivnost. Tako da, mašti na volju pa ćemo vidjeti dokle će me to dovesti.
Koja je zapravo vaša vizija Konosporta?
– Vizija Konosporta je uveseljavati sve ljude uključujući ih u sport. Nekako bi kao slogan Konosporta navela:“Izgradimo sportski identitet od malih nogu“ i time se vodim. Voljela bi da od malena bar za ovu djecu u mojem okruženju to tako i bude, da zavole sport, spoznaju kako im donosi samo najbolje iskustvo. Zapravo, jedan određeni cilj nemam samo pokušavam sve ideje koje dobijem iznijeti u obliku sportskih događanja jer prvenstveno ja uživam u tome, a sigurna sam i djeca i roditelji.
Trenirate i male nogometašice? Jesu li Konavoke zainteresirane za nogomet, koliko djevojčica trenirate i kako izgledaju vaši treninzi?
– Tako je. Prvo što sam razmišljala je bilo bili djevojčice u Konavlima trenirale nogomet jednako kao ja. Odlučila sam pokušati pa da samo jednu zainteresiram bila bi sretna. Sada u školi nogometa imam 12 djevojčica koja jako dobro napreduju. Na treninzima se zabavljamo, učimo i svaki dan usvajamo nove stvari. Djevojčice su super, a ja se trudim da ih zainteresiram i da im prenesem svoje znanje na najbolji mogući način.
Organizirali ste i razne sportske susrete u Konavlima, neke i to u suradnji s Društvom naša djeca i Općinom? Koje ste susrete do sada organizirali i što je sljedeće na rasporedu?
– U ovih godinu dana otkad Konosport postoji organizirala sam uz pomoć prijatelja jako puno događaja. Od sportskih dana u suradnji s Društvo naša djeca, Uskrsne utrke, nekoliko rođendana do nogometnog i odbojkaškog tunira. Također, u suradnji s instagram stranicom Dalmatinska pisma organizirali smo dvodnevni događaj Dalmatinijadu uz potporu Općine Konavle i Turističke zajednice Konavle gdje smo uz dalmatinski kviz i igre bez granica zabavili starije. Bio je to događaj pun dalmatinske fešte i igara koje su jako zabavile odrasle. Od sljedećih događaja planiran je još jedan sportski dan pa za vrijeme Božićnih praznika nogometni turnir koji želim da postane tradicionalan jer je već prošle godine bio ispunjen velikim brojem ekipa. A nova godina vjerujem da će donijeti još super ideja koje ću sigurno provest.
Uz sve radite i kako fitnes trenerica?
– Prije godinu dana krenula sam raditi u Dubrovniku u La gymu na grupnim i individualnim treninzima gdje sam jako zadovoljna. Usvajam znanja, upoznajem ljude i pomažem im, to me jako uveseljava. Kolege i klijenti su jako dobri, uvijek je dobra zezancija i tako je puno lakše raditi.
Zapravo, koje vam sve mogućnosti rada i u kojim sve smjerovima omogućava diploma koju ste stekli?
– Mislim da su mogućnosti rada jako velike naravno ako si ambiciozan i imaš volje. Mene jako puno stvari zanima, za sada najmanje škola, ali tko zna. Uvijek kažem da se s ovom strukom poslovi mogu izmisliti, od rođendana, temabuildinga, sporta, škole, teretane, individualnih poslova s djecom ili odraslima. Većinom moraš biti na više strana i radno vrijeme nikako nije fiksno, ali meni je za sad draži taj fleksibilni oblik rada.
Kad govorimo o životu mladih u Konavlima – što je dobro, tj. koje su prednosti života u Konavlima za mlade, a što se može dodatno poboljšati?
– Život u Konavlima za mlade bi mogao biti puno bolji upravo zbog potencijala ovog kraja. Raznim poticajima vjerujem da bi se mladi usudili kretati u vlastite ili nastavljati obiteljske poslove te provoditi ideje čime bi unaprijedili ovaj kraj. Za mene je život u Konavlima puno draži nego u gradu jer volim prirodu, mir. Smatram da se u nas više drži do druženja po seoskim domovima, kućama, što je meni osobno puno draže dok je u gradu glavni oblik druženja za mlade, kafić. Sigurno opet mi imamo drugačije razmišljanje nego mladi iz grada, ali mislim da je svima nama mladim Konavljanima i Konavokama najdraži izlazak na konavoske zabave. Konavle imaju jako veliki prostor za napredak i nadam se da će se svi potruditi da se u svom polju zauzmu za napredak ovog kraja.
