Početkom jeseni stignu i neke tuge. Prikradu se i neželjene. Sjetne. Prisjećanja na početak rata 1. listopada 1991. samo ih pojača. Iskoče iz prošlosti, kroz sliku, riječ, osjećaj koji se, u tom, ovom, sadašnjem trenutku, čini posve bezrazložnim. Prije nekoliko dana među starim sačuvanim novinama naišla je Ivana Šijaković Petric na komadić stranice “Dubrovačkog vjesnika” iz 1992. godine. Poslala mi ga je, vidjevši ime ispod teksta. Uz pojašnjenje kako i danas, 34 godine nakon što je poginuo njen brat Martin Šijaković, sve češće razmišlja o njemu, kako njegova životna priča koja je trajala svega 23 godine ima za nju i neko dublje značenje i kako nije završena.
Martin se 1. listopada dragovoljno prijavio braniti svoj dom i zemlju, 18. listopada je poginuo na brdu Čijak iznad Orašca. Rat je “krao” mladost koja je nosila iskreno srce na dlanu. Priča o Martinu i danas je potresna, kao što je bila i tada…
Taj požutjeli komadić novine me je potaknuo da početak rata na dubrovačkom području “obradimo” preko portala ove godine na malo drukčiji način – da ukažemo kroz trajnu bol obitelji koje su gubile svoje najdraže u ratu zašto je mudri don Marin napisao da je rat “poguba ljudske naravi”. Ivani sam zahvalna što je potaknula ideju koja dugo titra u meni – da sve priče nastale u tom serijalu razgovora “U obitelji poginulih branitelja” koji su objavljene u “Dubrovačkom”, budu ukoričene, ali s nastavkom priče o obiteljima koje su pretrpjele takve strašne gubitke. I zahvalna sam što je pristala.
Ivana je prof. hrvatskog i talijanskog jezika i radi u OŠ Marin Držić. Kao danas se sjećam razgovora s njenom mamom i stola za kojim smo sjedale. Sjećam se snage njene i njenog muža da govore o pogibiji svog jedinca. Sjećam se iskrenosti majčinih riječi kad je rekla kako je bila sretna što se Martin malo prije početka rata u Dubrovniku vratio u Zagreb gdje je studirao građevinu. Roditeljsko srce za svoje dijete uvijek bira život. I budućnost.
Kad je Martin poginuo Ivana je imala nepune četiri godine. Najmlađa je od pet sestara. Bilo ih je šestoro. Martin je bio jedinac, drugi po redu. Mama joj je ispričala kako ju je, kao najmlađu u obitelji, obožavao i kako se ona nije odvajala od njega kad bi došao doma sa studija u Zagrebu.
Ivana se toga ne sjeća. Možda joj ponekad ispliva poneka slika i sjećanje na te predratne godine u kojima su obitelji s djecom razmišljali o njihovoj budućnosti, kako ih izvesti na pravi put, školovati ih, dati im sve što treba da odrastu u zdrave i zadovoljne ljude. No, došla je ta ’91. i listopad.
-Kada je rat počeo, imala sam nepune 4 godine. Cijelo to razdoblje provela sam u Gradu, ali se, kao i većina moje generacije, malo toga sjećam. Brata sam potpuno „izbrisala“ iz pamćenja. Mama mi često kaže da se on, kada bi došao doma s faksa iz Zagreba, ne bi odvajao od mene, ali mi je u sjećanju ostala možda jedna slika. Imam puno takvih trenutaka sačuvanih na fotografijama. Kasnijih ratnih sjećanja ponešto ipak imam, a jedno od njih je trenutak u kojem nam tata govori da je Martinovo tijelo pronađeno na brdašcu nedaleko od Osojnika. Najviše pamtim mamine i tatine poglede i izraze lica. Puno su svjesnije sve to doživjele moje sestre koje i dan danas znam posjesti i pitati ih za detalje. Što sam starija, sve više.
Martin je bio drugo dijete po redu. Starija od njega je bila sestra Ružica, koja je u trenutku njegove smrti u listopadu ’91. imala 24 godine, Zrinka je tada imala 20, Ana 13, Tereza skoro 10 i najmlađa, Ivana skoro 4. Kako su se njihovi mama i tata tada “izborili” sa sobom da svojim kćerima dodatno, koliko je Martinov odlazak odredio život cijele njihove obitelji?
-Teško je reći koliko je gubitak Martina odredio život cijele naše obitelji. Rekla bih da je odredio sve i teško mi je zamisliti kako bi život izgledao da se taj gubitak nije dogodio. Uvijek nekako ostaje pomisao da nije moralo tako biti. Bio je student, nije imao obvezu doći u Dubrovnik na samome početku rata, moji su roditelji bili sretni što je barem on bio koliko – toliko siguran u Zagrebu. Sa svojom zaručnicom imao je toliko planova. I unatoč tome, jedno je jutro bez najave došao doma jer nije mogao podnijeti činjenicu da je on u Zagrebu, a mi „dole“. Svoju je odluku promišljao toliko duboko za jednog 23-godišnjaka da je nas pet sestara nastavilo živjeti s nekom vrstom uzora. U svim sljedećim koracima tražila se njegova prisutnost. Ne mogu reći da u djetinjstvu pamtim neko veliko veselje svojih roditelja, bilo je tuge i na prigodama prvih vjenčanja i s prvim unucima, ali mama i tata uvijek su se izdizali iznad očaja i nastavljali nas gurati koliko je god trebalo. I kad rasteš uz takvu roditeljsku snagu, vođenu isključivo vjerom i oprostom, onda to odredi i tebe i obitelj koju ćeš jednoga dana imati. Danas se okupljamo oko mame (bake) i svi smo jako povezani. Puno nas je i različiti smo, na okupljanjima se raspravlja o svim mogućim temama, ali Martinova priča ostaje iznad svega, ona nas nekako uvijek spaja. Svojoj djeci pričamo o Martinu, zajednički odlazimo na brdo na kojem mu je tata napravio spomenik, na njegovom grobu našoj djeci pričamo o njemu.
Ivanina mama Danica danas je baka 18-oro unučadi. Sigurno u svakom od njih vidi i djelić svog sina, a prvi među njima, Zrinkin sin nosi ime Martin, po dundu. U obitelji je i jedna Martina, nepuča dunda kojega nije mogla upoznati, ali će znati sve o njemu. Kao i sva djeca njegovih sestara.
-Svi smo mi, možda zaključno s mojom generacijom, na neki svoj način doživjeli rat. Svi nosimo neku svoju traumu i osjetimo nelagodu kada ga se prisjetimo. Svatko tko je u ratu nekoga izgubio našao je svoj put nošenja s tom boli. Moji su roditelji gubitak djeteta proživjeli kroz intenzivnu duhovnu dimenziju, a u njoj nikad nije bilo mjesta za osjećaje mržnje, agresije, ljutnje. Danas, nakon svega, jako cijenim to što moja djeca odrastaju u miru. Ne doživljavam ga olako, uživam u njemu i užasava me pomisao na bilo koju alternativu.
U svijetu u kojemu stalno vode ratovi, koji se kreće na rubu stalnih nekih katastrofa, u kojemu dnevno stradavaju brojna djeca i civili, nad kojim je stalna opasnost zbog zveckanja oružjem i iniciranjem podjela među nacijama i unutar njih, kakvu poruku smo dužni slati mladim generacijama?
-Prema mladima danas koji (srećom) nisu izravno doživjeli rat imamo ogromnu odgovornost. Oni osluškuju ono što im se govori u obiteljima, u medijima, u školama i od svega toga stvaraju vlastite stavove, onoliko čvrste koliko u toj dobi mogu biti. Dužnost nam je obrazovati ih o povijesnim činjenicama, ali mi se čini da ćemo uspjeti samo ako ih istovremeno senzibiliziramo da promišljaju o ljudskim slabostima koje do ratova uvijek iznova dovode, da prepoznaju te iste slabosti u današnjem vremenu i da, kako u jednoj od svojih priča piše Siniša Glavašević – ne štede dijeliti ljubav prvome do sebe.
S pijetetom pamtimo hrabrost naših branitelja!
