Baletni odjel Umjetničke škole Luka Sorkočević se lijepom objavom osvrnuo na čaroliju koja j dovela do 50. izvedbe Orašara u Kazalištu Marina Držića. Evo je, jer vrijeme je i zahvalnosti.
Godina 2021. bila je vrijeme tišine. Vrijeme u kojem je malo toga oko nas „živjelo“, u kojem su se susreti prorijedili, a kazališta utihnula pod teretom epidemioloških ograničenja. Upravo u tom trenutku, gotovo paradoksalno, poklopile su se okolnosti koje su u Dubrovniku iznjedrile po prvi put predstavu Orašar u verziji Lade Kaštelan i režiji Paola Tišljarića, kao koprodukcija KMD-a i učenica baletnog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića, premijerno izvedenu 19.studenog te godine.
Nitko od nas tada nije mogao naslutiti koliko će ova naša dramsko-plesna kombinacija doprijeti do ljudi. Ono što je započelo kao pokušaj stvaranja u izazovnim vremenima, vrlo brzo je preraslo u nešto puno veće, u predstavu koja je postala sastavni dio repertoara KMD-a i predblagdanskog ugođaja u Gradu, u ritual kojem se publika iz godine u godinu vraća.
Danas, s vremenskim odmakom, brojke govore same za sebe. Proslavili smo pedesetu izvedbu i postali predstava koja je najviše puta izvedena u Kazalištu Marina Držića u novijoj hrvatskoj povijesti. Iza tih brojki, međutim, stoji mnogo više od statistike, stoji zajedništvo. Na svakoj izvedbi, na pozornici i iza nje, okuplja se gotovo stotinjak ljudi: dramski umjetnici KMD-a, između pedeset i šezdeset učenica baletnog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića, te svi oni tihi, publici nevidljivi, ali neizostavni sudionici koji predstavu čine mogućom.
Posebno mjesto u ovoj priči pripada našim učenicama, sigurno su na najvećem dobitku i to nas čini iznimno ponosnima. Zaslužuju najveće čestitke. Svako dijete koje je kroz ovih pet sezona sudjelovalo u našoj predstavi. Iskustvo koje stječu sudjelovanjem u Orašaru teško je pretočiti u riječi. To su sati i sati vježbanja, ponavljanja, traženja savršenog pokreta, prve probe u kazalištu, kostimi koji se mjere, šivaju i isprobavaju, iščekivanje izlaska na pozornicu i susreti s glumcima s kojima dijele isti scenski prostor. A iznad svega, to je osjećaj pripadnosti jednoj cjelini, jednoj priči koja se neprestano razvija. Jedna generacija učenica provela je cijelo svoje srednjoškolsko obrazovanje noseći glavne plesne uloge u Orašaru. Danas su te uloge preuzele nove učenice, a upravo u toj smjeni generacija leži njegova čarolija. Predstava s nama raste i sazrijeva, a mi je održavamo živom brigom o kvaliteti, iz godine u godinu.
Na kraju, ostaje zahvalnost. Hvala Mihaelu Tošiću što je s nama od samih početaka. Hvala svim sudionicima ove priče, onima na sceni i onima izvan nje. Nećemo ih nabrajati, jer oni će se sami prepoznati. I možda je upravo u toj tihoj, zajedničkoj svijesti o stvaranju čarolije prava snaga Orašara.
“…te čarobne stvari mogu vidjeti samo oni, koji za to imaju oči…”
