Jeste li već obadali Maru i Jelu koje “pametuju” na društvenim mrežama o povijesti Grada?
Fenomenima ženskih dubrovačkih kundurica, Mari i Kati, te šire hrvatskih komentatorica naše zbilje, Gloriji i Ivi, odnedavno su se na društvenim mrežama pridružile i dvije studentice sa Studija povijesti Jadrana i Mediterana, Mare i Jele s, ipak nešto drukčijom misijom. Glumice amaterke nisu prošle nezapažene. Dapače, simpatične i spontane brzo su osvojile društvene mreže preko kojih šire znanje o povijesti grada i Republike.
A onda se priča – ne slučajno, u to ne vjerujem – rasplela i saznali smo sve o projektu iza kojeg stoji Nikša Kraljić sa svojim kolegama.
Nikša živi u Slanome, stalni je zaposlenik tamošnje marine, student je na Studiju povijesti Jadrana i Mediterana, voditelj Malog Linđa, zaljubljenik u svoj kraj, svoje Dubrovačko primorje… u svakom slučaju, zanimljiv i inspirativan mladi čovjek koji ispunjava život brojnim aktivnostima.
Dakle, Nikša, na društvenim mrežama Mare i Jele sa Studija povijesti Jadrana i Mediterana kroz domaću ćakulu upoznavaju znatiželjne sa zanimljivostima iz povijesti Grada i Republike. Sa svojim kolegicama i “glumicama” stojiš iza projekta. Zašto si odabrao ovakav način “poduke” i kako si došao na ovakvu ideju?
-Ideja Mare i Jele se nametnula potpuno spontano, a takve stvari najčešće i ispadnu najbolje. U trećem semestru studija Povijest Jadrana i Mediterana, profesorice Irena Ipšić i Minela Fulurija Vučić odlučile su da studenti, umjesto pisanja klasičnog seminarskog rada, za zadatak imaju napraviti video uradak za kolegij Socijalna povijest jadranskog i mediteranskog prostora. U mojoj grupi, osim kolege Petra Brkića i mene, vjerujem da pretpostavljate, bile su naše Mare i Jele, tj. kolegice Marija Tuka i Jelena Lale. Podijelili smo među sobom zadatke, a moj je bio da od svih pronađenih podataka izvučem ono najvažnije i pretočim u tekst. Pristupio sam tom, kao i svim drugim zadacima: analiza, sistematizacija i prepuštanje navali ideja u glavi.
Na prvi dogovoreni termin snimanja stigao sam s prijedlogom za cijeli koncept, idejama za kadrove, rekvizitima i svim ostalim potrebnim da taj dan dovršimo sve. Onda su se umiješale Mare i Jele. Iscrpljene od hodanja, snimanja, ponavljanja i čitanja, odlučile su olakšati video od ozbiljnosti pa je tako rubrika „jeste li znali“ postala njihov ugodni i opušteni dio svakog od četiri video uratka o Staroj bolnici.
Upravo taj dio je ispao najzanimljiviji i postao podloga daljnjim idejama. Prvi sljedeći video s Marom i Jelom nastao je na inicijativu profesorice Ipšić, a svaki idući u suradnji njih dvije i mene. Po komentarima prijatelja i broju pregleda na društvenim mrežama shvatili smo da imamo dobar koncept u rukama i jednostavno smo se dali u taj projekt. Daljnje snimanje i objavljivanje podržao je i voditelj studija, profesor Marić i tako su Mare i Jele postale prepoznatljive face Studija povijesti u Dubrovniku.
Vjerujem da je inicijalna ideja profesorica bila povećati vidljivost Studija među mladima plasirajući zanimljiv sadržaj na društvene mreže i u konačnici potaknuti ih na studiranje. Nitko nije mogao predvidjeti da će se iz tog zadatka razviti ovakav projekt oko kojeg smo se zaista angažirali. Za Generaciju Z volimo reći kako su uvijek online, a teško priznajemo kako i sami u tome minimalno zaostajemo za njima. Zato vjerujem da su Mare i Jele pristupom i temama bliske svim generacijama.
Kako birate informacije o kojima će Jele i Mare ćakulat – na što se stavlja naglasak, tko piše tekst, a tu je i velika važnost točnosti podataka… gdje pronalazite izvore?
-Dosadašnje teme, koje su Mare i Jele donijele kroz svoje ćakule, dolaze djelomično s predavanja četvrtog semestra. Te smo teme nedavno prolazili i na kolokvijima pa su nam još uvijek svježe. Također, one svojim razgovorima prate i aktualnosti, kao što je bio nedavni Svjetski dan pomoraca, a uskoro će naravno komentirati Ljetne igre, ljetnu parčevu festu, itd. Tekstove i sam koncept priče radim ja. U konačnici to ispadne dobra fuzija zajedničkih ideja. Kako one dvije vole reći: „Nikša, ti si mozak ovog projekta, a mi smo njegovo srce.“ Zaista je tako. Ni sam u startu ne znam na čemu će biti naglasak odabrane teme. Ono u što sam siguran jest da neće biti u navođenju činjenica, godina ili nečemu već dobro poznatom. Nakon iščitavanja literature trudim se pronaći neke detalje oko kojih se može napraviti zanimljiva priča i povezati s nekom „osobnom“ pričom likova Mare i Jele na koju se one mogu nadovezati. Na taj način povijesna priča ispadne refleksija njihove svakodnevnice. Nerijetko se u Gradu, kao zaključci rasprava, još uvijek mogu čuti pretpostavke kako bi bilo da je Republike i njezinih zakona. Ljudi su skloni idealiziranju prošlosti, natjecanju u poznavanju povijesnih činjenica i poštivanju povijesnih autoriteta. Barem načelno u pričama. U Dubrovniku je to čak na jednom posebnom nivou. Na tu kartu igramo i mi. Ili, bolje rečeno: ne igramo, već smo dio te kolektivne sjete, te zanesenosti koja ideale traži u slavnoj prošlosti. I neka je tako.
U moru neprovjerenih informacija, vijesti i različitih uradaka proizašlih iz pera, ili studija AI alata, točnost informacija, koje donosimo kroz video uratke, nam je zapravo najvažniji segment cijelog projekta i upravo smo na taj dio najosjetljiviji. Ipak svojim radom predstavljamo visokoškolsku ustanovu. Mari i Jeli se može omaknuti neka riječ, ili naglasak koji ne pripadaju dubrovačkom govoru, ali svi podaci jesu i bit će ubuduće, znanstveno utemeljeni. Za pisanje tekstova koristim se zapisima s predavanja profesora na Sveučilištu i znanstvenim radovima dubrovačkih povjesničara. Nakon pisanja slijedi snimanje na prigodnoj lokaciji u Gradu, a zatim montiranje videa. Amater sam u tome, učim dok radim, ali moram priznati da u tome jednako uživam kao i u traženju novih podataka. Svaki video, prije objave, prođe i analizu profesora, što nam služi kao dodatna zaštita od eventualnih propusta.
Svakako, projekt Mare i Jele je nama ono ugodno s korisnim, koje si mnogi priželjkuju. Družimo se, zabavlja nas, učimo i vjerujem da pridonosimo vidljivosti fakulteta, ali i da razveselimo nekoga novom, ili već poznatom informacijom o našemu Gradu.
Studenti ste na jesen treće godine… zašto te je studij privukao i je li ispunjava tvoja očekivanja?
-Ideja da uopće upišem neki studij potaknuta je tipičnom karakternom crtom čovjeka s juga, a to je despet. Despet proizašao iz šale s kolegama na poslu. Otvorio sam zatim internet stranicu Sveučilišta u Dubrovniku i vidio da postoji studij povijesti. Do tada za to nisam ni znao. Do kraja smjene tog istog dana obavio sam online upis. Jer, to je bilo to; oduvijek sam volio povijest i nekako naginjao humanističkim znanostima. Vodio sam se idejom kako će mi studiranje u tridesetima biti puno jednostavnije i kako ću se samo morati pripremati za pokoji ispit.
Međutim, iako izvanredno, studiranje zahtjeva kontinuirani angažman i rad. Oduzima mi vremena i energije više nego što sam se nadao, ali u nijednom trenutku nisam požalio što sam tako naglo donio odluku. Obitelj, cura i prijatelji imali su vrlo različita mišljenja i reakcije. Na moju odluku sigurno je utjecalo i to što se od malih nogu bavim folklorom kroz koji mi je antropološki pristup prošlosti vrlo blizak. Očekivanja od samog Studija su mi svakako ispunjena. Jer, studirati povijest u Dubrovniku se samo po sebi podrazumijeva. Grad je case study našeg Studija, a poznavanje gradske povijesti naša opća kultura.
Ako se ne varam, već si se okušao kao student …ekonomije… rekli bi praktični ljudi, egzistencijalno sigurnijeg studija…. gdje se vidiš u budućnosti s diplomom koju ćeš steći na ovom studiju povijesti?
-Istina. Nakon srednje škole upisao sam Poslovnu ekonomiju u Dubrovniku, ali sam nakon dvije godine studiranja odustao. Jedan od razloga je bio taj što sam bio ljut na sebe što se nisam više angažirao oko svoje želje studiranja filozofije u Zadru. Drugi razlog je što sam u to vrijeme s prijateljem svirao na svadbama i drugim sličnim događanjima. Bili smo mladi, imali slobodnog vremena i vlastiti novac. Studiranje se teško uklapalo u tu priču. A i nije bila povijest, nego ekonomija. Tek sada znam što znači s gustom pripremati ispit. Vjerujem da prave stvari dođu na red točno onda kada trebaju.
Kada sam se prije dvije godine upisivao, uopće nisam razmišljao što bih mogao raditi nakon završetka studija, već sam se upisao iz jednog jedinog razloga, a to je što sam saznao da u Dubrovniku postoji studij povijesti. Ne znam hoće li mi ikada za ijedan posao diploma poslužiti, ali to mi nije ni važno. Oduvijek smo nekako znali, ali opet svjesno odbacivali činjenicu, koju nam nove generacije bez ustručavanja guraju pod nos, a to je da ti diploma ne garantira ni posao ni uspjeh. Ciljevi se ostvaruju ambicioznošću i osobnim zalaganjem. Zato ne treba studirati radi karijere i posla, već radi osobnog rasta i iskustva. Fakultetsko obrazovanje donosi puno više od „papira“. Sve ono na putu do tog cilja je neprocjenjivo iskustvo. U međuvremenu počnete i poprijeko gledati one koji diplomu još uvijek nazivaju papirom.
S ovim video uratcima te upoznajemo u novom svjetlu, dosad smo te upoznali kao voditelja u folkloru iz Dubrovačkog primorja, zaljubljenika u baštinu – zašto misliš da je važno održavanje folklornih običaja, njegovanja i održavanje znanja o nošnjama, tradicijama ukorijenjenim u nekom kraju? Da se ne izgubi identitet u svijetu koji se sve ubrzanije mijenja i okreće? Kao turistička atrakcija?
-Nematerijalna baština, po meni, je puno bitniji segment u identitetu nekog naroda od materijalne baštine. Nju je također puno teže održavati i o njoj se brinuti. Sklona je promjenama, vanjskim utjecajima i vrlo je osjetljiva. Kada kreneš u folklorne vode u ranoj dobi, ne razmišljaš o tome zašto to radiš. Znaš da ti se sviđa, a imperativ da s tim nastaviš ti se nametne sam od sebe kada vidiš s kolikom energijom, ljubavlju, a ujedno i sjetom, starije generacije ljubomorno čuvaju običaje naših predaka. S godinama se stvori odgovornost i obveza pa počneš misliti da ne smiješ dozvoliti sebi da budeš ona generacija s kojom će to stati. Kroz folklor se upoznaju ljudi, događaju se ljubavi, stvaraju se nova prijateljstva, upoznaju se druge kulture i nauče se cijeniti različitosti. Folklor te nauči i poštivati odluke većine. Osim za dugoročnije ciljeve, poput očuvanja identiteta jednog naroda, folklor je sjajno iskustvo za osobni rast.
Tradicija i običaji ne smiju postati žrtve turizma, ali svakako moraju s njim živjeti. Moramo pokazati turistima ono što nam je ostavljeno u naslijeđe, ali je od iznimne važnosti da to naslijeđe zaista postoji. Ne kao atrakcija postavljena na scenu, već kao živa tvar unutar društva. Sam sebi sebe nekada pohvalim jer mislim da sam uspio u svom cilju kada čujem da se balalo linđo na proslavi rođendana nekoga od djece koju podučavam, ili kada mi roditelji pošalju snimku kako im djeca po cijele dane kroz kuću rade korake. Jer tada znam da tradicija zaista živi. U narodu. Ne na pozornici, ne za publiku.
Dubrovačko primorje u naslijeđu ima jedno od najatraktivnijih kola Lijepe naše. Primorsko kolo danas svi već nazivamo linđom, a često ga se smatra dubrovačkom tradicijom, što ono nije. To mi je također dodatan motiv za rad s mladima: da se primorska tradicija zadrži u Primorju. Da se linđo bala onamo gdje mu je kolijevka.
Turizam nam je dio svakodnevnice i egzistencije, tako da nije turizma i guranja folklora u turizam upitno je bi li se u ovoj mjeri i sačuvalo.
Turizam je postao neodvojiv dio naše svakodnevnice i egzistencije. Turistifikaciju su prošli gotovo svi segmenti naših života i okoline. Ista je stvar i s folklorom. Postao je dio turističke ponude. Meni je to iznimno drago jer se imamo čime dičiti i što pokazati. Međutim, turizam je vrlo zahtjevan teren za očuvanje autentičnosti i izvornosti. Upravo je ovo jedan od mojih motiva zašto se bavim folklorom i zašto radim s najmlađima: trudim se da se barem u jednom idućem naraštaju zadrži autentičnost izvornog kola, običaja i nošnji. Da djeca s kojom danas radim za 50 godina znaju razlikovati koreografsku točku od autentične izvedbe i što je najvažnije, da oni sami njeguju svoju baštinu i ostave je idućim generacijama u naslijeđe.
Veći neprijatelj izvornog folklora, a bez kojeg on vjerojatno ne bi ni opstao, jest pozornica. Postavljanjem tradicije na pozornicu automatski se gubi autentičnost. Pozornica također traži atraktivnost. A za atraktivnost na pozornici se brojne stvari žrtvuju. S fotografija na društvenim mrežama za oko zapinju gole noge cura obučene u primorsku narodnu nošnju. A dress code vremena iz kojeg nošnje potječu bio je puno stroži nego danas. Ovakva jedna stvar primjer je narušavanja izvornosti običaja i nošnje. A ima ih još na pretek. Zato smatram da postoji puno izazovnijih stvari koje ugrožavaju običaje od samog turizma. Turizam, atraktivnost, pozornica i nekompetentni ljudi. Svi ti čimbenici djeluju dvojako: održavaju na životu, ali istovremeno i ugrožavaju tradiciju.
Je li kao mladi čovjek razmišljaš o odlasku iz Primorja ili se dobro osjećaš u vlastitoj koži u svom zavičaju?
-Kao i većina mladih ljudi, imao sam i ja svakakvih ideja i planova nakon završene srednje škole. Ili nisam bio dovoljno ambiciozan, ili sam bio nedovoljno siguran u svoje želje, svakako nisam nikada na dulje vrijeme odselio iz Primorja. Sada to i ne želim. Mislim da je Slano idealno mjesto za život. Dovoljno blizu i dovoljno daleko od svega što čovjeku treba, ili ne treba. Ne volim gužvu, volim more. Slano je zato taman po mojoj mjeri.
Proteklih mjeseci smo dosta slušali o sve manjem broju mladih ljudi koji stalno žive u Dubrovačkom primorju, što bi iz tvoje perspektive bilo najpotrebnije napraviti za o(p)stanak?
-Nemam pametan odgovor na ovo pitanje, jer se ovim problemom nisam nikada bavio. Mislim da Slano, kao najveće naselje u Primorju, ipak nema takve statistike. U zaleđu nije jednostavno živjeti zbog udaljenosti svih sadržaja, koje današnji stil života podrazumijeva. Unatoč izgradnji infrastrukture i napretka u brojnim segmentima, potreban je puni sat vožnje automobilom do Dubrovnika. Ljudi uglavnom teško mijenjaju životne navike. Jednom kad odsele, teško će se vratiti natrag. Ja volim promatrati suprotnu stranu na kojoj primjećujem kako se mladi ljudi vraćaju u svoj zavičaj nakon završenih studija po drugim hrvatskim gradovima i trude se nešto učiniti za svoj kraj. Takvi pojedinci su pravo blago Primorja. U ovom kontekstu ne mogu ne spomenuti Rebeku Milković, s kojom često surađujem i koja je zorni primjer toga kako se voli svoj zavičaj. No, potrebno nam je još puno takvih entuzijasta koji će potaknuti lavinu povratka ljudi u primorska sela. Nadam se i vjerujem da će ih vrijeme i dobar vjetar uskoro iznjedriti.
