Ugledna hrvatska psihologinja Gordana Buljan Flander napisala je ovih dana jedan osvrt koji je privukao veliku pažnju na društvenim mrežama, a podijeljen je preko dvije tisuće puta. Sadržaj izuzetno poučan, osobito za roditelje koji su početak i izvorište mentalnog zdravlja svoje djece, a onda i cijelog društva. Prenosimo ga u cijelosti:
Djeca nisu problem. Odrasli su odustali od roditeljske odgovornosti.
O djeci već dugo ne govorim iz teorije nego iz iskustva koje sam stjecala radeći s njima i njihovim roditeljima vise od 40 godina. Upravo iz tog mjesta čitam i razumijem post dječje psihijatrice prof dr Ćurković, koja govori o odustajanju odraslih od roditeljske odgovornosti i brisanju granica između psihičkih i odgojnih problema, iako nekome može zvučati grubo zapravo je bolno istinito: ne svjedočimo samo porastu psihičkih teškoća kod djece nego i ozbiljnom slomu odgojne funkcije odraslih, a to dvoje nije isto.
U kliničkoj praksi sve češće gledam kako se brišu granice između onoga što je razvojna poteškoća, emocionalna kriza, odgojni problem i psihički poremećaj, pa se tako dijete koje ne podnosi frustraciju vrlo brzo doživljava kao bolesno, dijete koje ne želi u školu kao anksiozno, a dijete koje reagira bijesom kao dijete s poremećajem regulacije emocija, iako ponekad ono što zapravo gledamo nije bolest nego dijete koje nikada nije imalo priliku naučiti granice. A granice se ne razvijaju same od sebe nego se uče u odnosu, kroz dosljednost, kroz iskustvo da postoje pravila koja vrijede i onda kada nam se ne sviđaju, kroz iskustvo da nelagoda nije nešto što se odmah uklanja nego nešto što se može podnijeti.
Jedan od najozbiljnijih problema današnjice jest to što smo izbjegavanje počeli pretvarati u nagradu, pa dijete koje ne želi ići u školu dobiva školu kod kuće, dijete koje ne podnosi obavezu bude oslobođeno obaveza, a dijete koje reagira agresijom dobiva razumijevanje bez odgovornosti. U tom procesu mozak djeteta ne uči sigurnost nego uči da ne mora izdržati nelagodu jer će se svijet prilagoditi njemu, a to nije put prema mentalnom zdravlju nego prema dugoročnoj nesigurnosti, jer mentalno zdravlje ne znači odsutnost nelagode nego sposobnost da je podnesemo.
U velikom broju obitelji događa se tiha, ali duboka promjena u kojoj roditelji, ne zato što ne vole svoju djecu nego upravo zato što ih vole i boje se pogriješiti, polako odustaju od svoje roditeljske uloge, pa umjesto da odgajaju kroz vodstvo počinju pregovarati, umjesto da postavljaju granice počinju ih objašnjavati i opravdavati. Dijete tada dobiva moć koju razvojno ne može nositi, i tada ne postaje slobodnije nego nesigurnije, često i agresivnije, jer dijete kojem je dana moć bez strukture ostaje bez osjećaja sigurnosti koji proizlazi iz jasnih okvira.
To se vrlo konkretno vidi u svakodnevnoj praksi, u situacijama koje više ne iznenađuju nego zabrinjavaju svojom učestalošću, poput one kada je jedanaestogodišnje dijete, nakon što sam majci mirno i jasno rekla da je neprihvatljivo da dječaku te dobi “ne može ništa”, jer što će biti kad bude imao 15, 16 godina, ustalo, opsovalo i istrčalo iz ordinacije, a majka ga više nikada nije uspjela dovesti natrag, ne zato što sustav nije imao što ponuditi nego zato što je granica, u tom trenutku kada je prvi put jasno izrečena, bila doživljena kao napad, a ne kao nužan dio brige o djetetu.
Porast agresivnog ponašanja kod djece u tom smislu ne možemo razumjeti kao izolirani fenomen niti kao “trend generacije”, jer se ne radi o tome da su djeca postala lošija nego o tome da sve češće odrastaju bez dovoljno vanjske regulacije koja im je potrebna da bi razvila unutarnju regulaciju. U neurobiološkom smislu dijete uči regulaciju kroz odnos s odraslim koji može ostati miran, dosljedan i prisutan i onda kada dijete nije mirno, ugodno ni suradljivo, pa ako granica nema, a emocije su jake, dijete ostaje preplavljeno, a ako se pritom agresija tolerira ili relativizira, ona postaje način funkcioniranja ne zato što dijete to bira nego zato što ne zna drugačije.
U takvom sustavu najtiše i najnevidljivije gube djeca koja ne stvaraju probleme, koja uredno dolaze u školu, koja se trude, koja ne viču, ne razbijaju i ne traže hitnu pomoć, jer ona ne dolaze u fokus sustava, ali itekako gledaju i uče, i ono što uče jest da se trud ne isplati, da pravila nisu važna i da glasniji dobivaju više, a to je možda jedna od najopasnijih poruka koje kao društvo možemo poslati djeci.
U isto vrijeme od stručnjaka se sve češće očekuje da riješe ono što u svojoj biti nije medicinski nego razvojni i odgojni problem, pa se psihijatrija i psihologija pretvaraju u mjesto na koje se šalje sve ono što je postalo preteško nositi u obitelji i sustavu, iako stručnjaci mentalnog zdravlja nisu i ne mogu biti zamjena za roditeljstvo. Jer možemo razumjeti, možemo liječiti kada postoji poremećaj i možemo podržati, ali ne možemo odgojiti dijete umjesto sustava u kojem ono odrasta.
Zato ova tema traži više od kritike i više od frustracije, ona traži povratak osnovama i jasnoj razlici između bolesti i odgojnog problema, zaštitu resursa za djecu koja su stvarno bolesna, osnaživanje roditelja da budu roditelji, a ne pregovarači, i spremnost da ponovno jasno kažemo da granice nisu suprotnost ljubavi nego njezin oblik, kao i da prestanemo nagrađivati izbjegavanje i počnemo djecu učiti toleranciji na frustraciju, jer upravo kroz to razvijaju snagu koja im je potrebna za život.
Ovo nije kolumna protiv djece nego kolumna za djecu, koja danas odrastaju u svijetu u kojem odrasli često više nisu sigurni smiju li biti odrasli, a bez odraslih koji preuzimaju svoju ulogu nema ni sigurnog djetinjstva, ni razvoja, ni mentalnog zdravlja.
Sve lijepo rečeno, ali uzalud kad je trend takav kakav jest. Tehnologija, kapitalizam, mediji, škole, pa i pučki pravobranitelj – svi su se urotili protiv tradicionalnog odgoja.