Nedavna najava dubrovačkih ugostitelja o odlasku u Italiju kako bi otvorili nove kanale nabave namirnica, a o čemu smo na Dubrovniknetu prvi pisali, izazvala je različite reakcije u javnosti. Bio je to povod da se mnogi populistički i negativno osvrnu na ugostitelje jer „ne kupuju domaće proizvode“, ali i na poljoprivrednike koji su se „okrenuli turizmu pa se više ne bave proizvodnjom, jer ne žele raditi na zemlji“. Prozivanja zbog “sistemske izdaje hrvatskih interesa” tek su populistički “pucnjevi u prazno”, jer se i ugostitelji poput “običnog” puka nalaze u raskoraku između mita o dostatnoj lokalnoj proizvodnji i stvarnosti o potrebi uvoza namirnica.
Argumenti kako nije riječ samo u porijeklu i dostupnosti robe i generalno velikim problemima hrvatske poljoprivrede bez lokalne intenzivne proizvodnje, nego i visokim cijenama distribucije koju i skupi dubrovački restorani teško plaćaju, kao da se ne žele čuti.
– Sve što se proizvede od Prevlake do Stona može se izložiti i prodati u jedan dan na jednoj folklornoj priredbi u Gradu, a da poslije toga nemamo ništa za kupiti mjesec dana. Kada bi uključili cijelu Neretvu, ne možemo proizvodnjom voća i povrća zadovoljiti potrebe Dubrovnika u sezoni. Poljoprivrednu proizvodnju smo izgubili s turizmom, ali to se dogodilo još osamdesetih godina prošlog stoljeća – odgovara kritizerima predsjednik Udruženja ugostitelja Dubrovnika Đani Banovac koji je potaknuo skoro putovanje ugostitelja i HGK u Italiju.
I njemu je, kaže, lani strašno bilo gledati kako se u Neretvi zaorao kupus vrhunske kvalitete kojega je u jednom trenutku bilo previše, a tržište ga nije trebalo.
Izuzev nekih restorana na OPG-ovima, na dubrovačkom području gotovo nijedan restoran ne može podmiriti svu potrošnju namirnica domaćom proizvodnjom. U Dubrovačko -neretvanskoj županiji primjerice, uopće ne postoji mljekara niti sirana, a to poslužuju svi.
Za razbijanje mitova o domaćoj proizvodnji evo podataka mjesečne nabave jednog prosječnog restorana u Gradu s četrdesetak mjesta.
Samo jedan restoran mjesečno u sezoni treba gotovo tri tone svježeg povrća, više od 400 litara maslinova ulja, gotovo tonu junetine, više od 800 kilograma hobotnice, više od tisuću kilograma plodova mora, 6600 komada jaja… To su samo neke stavke u redovitoj nabavi prosječnog restorana. Pomnožimo li taj broj s brojem ugostiteljskih lokala na dubrovačkom području kojih je više stotina i s 84 hotela u Županiji doći ćemo do brojki iz kojih je jasno da proizvodnje hrane za vlastite potrebe u našoj županiji nema, a isto je na razini cijele Hrvatske.
Statistika vs “priča”
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2024. je Hrvatska proizvela 154.662 tone krumpira, 46 776 tona rajčice, 7.308 tona salate, 13.448 tona mrkve, luka i česna 20.569 tona, a kupusa 27.794 tone. Iste te godine Hrvatsku je posjetilo oko 21,3 milijun turista koje je trebalo nahraniti.
Koliki su ovi podaci o proizvodnji osnovnih namirnica za našu Županiju koju je u 2024. posjetilo 2,1 milijuna turista, nismo uspjeli doznati iz našeg županijskog Odjela za poljoprivredu, a Državni zavod za statistiku ne vodi ove podatke po županijama. Vodi li ih Županija i što se radi po ovom pitanju, nismo uspjeli doznati. Sigurno je jedino da dostatne domaće proizvodnje nema, da su uz toliku potrošnju nemogući lokalni kratki lanci nabave i da već odavno, a naročito u sezoni, uvozimo puno hrane.
Prema procjenama iz 2024. i ranije, Hrvatska proizvodnja pokriva samo oko 47 % domaćih potreba za povrćem, oko 39 % potreba za voćem, te manje od 70 % potreba za mesom i mliječnim proizvodima. Nakon lanjskog pomora svinja situacija je sada sigurno i gora.
Dva smjera ugostiteljske priče
Ugostitelje međutim muči cijena i distribucija uvezenog do Dubrovnika:
– Priča je otišla u dva smjera, jedan je da ne možemo proizvoditi dovoljno kao što nikada i nismo mogli, a k tome smo u ovom trenutku izolirani schengenskim granicama prema svome zaleđu. To nam je vrlo veliki nedostatak, jer smo zbog izoliranosti prisiljeni kupovati ono što nam je dostupno po zatraženim cijenama. Mi trebamo standardnu dostavu, distributera koji može jednako dostaviti i 80 i 20 kilograma patata prema našim potrebama, jer nije ovo samo pitanje proizvodnje hrane, nego kvalitetne distribucije i logistike. Mi u Dubrovniku smo po tom pitanju na najnezgodnijem mjestu u Hrvatskoj jer mi ne možemo jednostavno nabaviti lički ili međimurski krumpir jer im nismo blizu i ‘s noge’ – govori Banovac i pojašnjava:
– Potpuno smo prepušteni sami sebi, ispaštamo zbog dogovora među distributerima i dobavljačima i plaćamo njihovu ekstra dobit. Ne može gazirano piće koštati u nabavi drugačije u Belom Manastiru i Dubrovniku, za to nema realne osnove, ali je tako. A mi ugostitelji smo prisiljeni nabaviti nešto po cijeni koju nam nude, jer inače nećemo imati ništa. Nemamo drugu opciju. Nemamo proizvodnju i distribucijski smo zakinuti, moramo se otvarati prema Italiji, to je ono što smo željeli staviti u fokus – kaže Banovac.
Hoće li ugostitelji u Italiji pronaći niže cijene tek ćemo vidjeti, jer namirnice odavno u dubrovačke trgovine i restorane stižu iz uvoza. S obzirom na krizu i u europskoj proizvodnji hrane, bit ćemo sretni ako ubuduće ono što iz uvoza stigne na naš stol – bude uvezeno s europskog kontinenta.
