Vjerujem da je istinska snaga umjetnosti upravo u toj mogućnosti da nas pokrene, promijeni i približi jedne drugima. Zato mi je velika čast i odgovornost izlagati upravo ovdje, pred svojom publikom, jer to nije samo predstavljanje djela, nego i dijeljenje dijela sebe.
Rad svestranog, talentiranog mladog umjetnika Pietra Bobana nije nepoznat dubrovačkoj kulturnoj javnosti, a izložba “Iza zidina” koja se otvara 24. lipnja u Sponzi, ne predstavlja samo njegov “povratak u Grad u velikom stilu”, već i predstavljanje najnovijih radova u velikom formatu i novom likovnom izričaju.
Tim povodom, razgovor s umjetnikom.
Dugo te nije bilo u Dubrovniku i čini se da se vraćaš “u velikom stilu” izložbom u Sponzi s velikim formatima i novim likovnim izričajem. O čemu je riječ?
Dubrovnik mi je uvijek bio posebno mjesto – ne samo zbog prostora, koji nosi povijest u svakom kamenu, već i zbog publike koja zna gledati i osjećati. Povratak u Sponzu za mene je duboko osoban, ali ujedno osjećam i određenu dužnost – kao umjetnik koji je iz ovog prostora crpio nadahnuće, osjećam potrebu da mu se vratim s radovima koji sa sobom donose i moj unutarnji razvoj, i novi vizualni jezik.
Ova izložba rezultat je višegodišnjeg rada, tišine i istraživanja. Svi radovi nastali su u istom formatu, što je bio svjestan odabir – kako bih ujednačenom fizičkom formom stvorio snažan ritam među djelima i usmjerio pažnju na unutarnju dinamiku slike. Iako formalno ujednačeni, svaki rad nosi vlastiti puls, vlastitu atmosferu, i funkcionira kao samostalna cjelina, ali i kao dio šireg narativa.
Likovni izričaj kreće se prema apstrakciji, no ne gubi dodir s tjelesnim, s onim što se može gotovo opipati pogledom. Ova izložba je za mene dijalog – s prostorom, s prošlošću, s publikom. Pozivam gledatelja da se zaustavi, uroni, i možda u tim slojevima boje i geste pronađe i nešto vlastito.
Šira javnost te je upoznala kroz polivalentnost tvojih interesa – što je trenutno u fokusu tvog interesa… tvoji talenti su bili podijeljeni između slikarstva i scenografskog izražavanja….
Istina je da sam se dugo kretao između različitih medija — slikarstva, scenografije, pa i prostorne instalacije — i nikada nisam osjećao potrebu da strogo razdvajam te izraze. Svaki je imao svoju ulogu u određenom trenutku, svoj razlog postojanja. Scenografija mi je pružala priliku da razmišljam u prostornim dimenzijama, u ritmu pokreta i svjetla, dok me slikarstvo uvijek vraćalo nečemu dublje unutarnjem, tišem, ali ne manje intenzivnom.
U ovom trenutku slikarstvo je u potpunosti u fokusu. Osjećam da upravo kroz pleksiglas mogu najiskrenije artikulirati ono što me trenutno zaokuplja – pitanje prostora, tijela, odsustva i prisutnosti. Možda se zapravo radi o tome da svi ti izrazi – i scenografski i slikarski – teže istoj točki: stvoriti prostor iskustva. Samo što sada to činim kroz pleksiglas, kroz teksturu, slojeve, geste. I osjećam da je to sada, barem za mene, najnužnije.
Jako je bitan prostor u kojemu se izlaže… ovoga puta ćemo te susresti u Sponzi… što taj prostor, sam po sebi umjetnost, zahtijeva od izlagača i postave, koje kriterije možda nameće, sam po sebi?
Sponza je poseban prostor. Ona nije samo „mjesto“ izlaganja, ona je već oblikovana povijesna i estetska prisutnost, gotovo ravnopravni sudionik izložbe. Taj prostor nosi svoju arhitekturu, svoje svjetlo, svoj ritam — i sve to utječe na način na koji radovi komuniciraju s publikom. U tom smislu, Sponza postavlja vrlo jasne, iako neizgovorene, kriterije.
U svakom svjesnom umjetniku prostor Sponze izaziva strahopoštovanje. To nije neutralna bijela kutija – to je prostor koji nosi stoljeća značenja, težinu povijesti, i izuzetnu vizualnu snagu. Lako je pokleknuti pred njegovom monumentalnošću, izgubiti se u njegovoj prostranosti, dopustiti da radovi postanu tek fusnota u tom impresivnom okruženju.
Za mene je to značilo duboko promišljanje o postavu – ne da radove „prilagodim“ prostoru, nego da s njim uđem u dijalog. Ne smiješ pokušavati nadglasati Sponzu, moraš je poštovati, ali i pronaći način da tvoj rad u tom kontekstu zaživi kao autentičan izraz.
Od izlagača se traži suptilnost, preciznost, razumijevanje prostorne dinamike. Svaki rad mora „disati“ unutar zadanog okvira, a istovremeno ne nestati pred snažnom prisutnošću samog prostora. Upravo u tom balansiranju leži izazov, ali i ljepota izlaganja u jednom takvom mjestu. U Sponzi ne možeš biti površan – prostor to jednostavno ne dopušta.
Motivi Grada su ovoga puta u fokusu… na koji način ćemo ih vidjeti kroz tvoje oči, je li općenito došlo do promjene u tvom slikarskom smjeru, još se sjećamo tvojih aktova, pa posebno doživljenih maskerona…. isticao si tada – doduše – prije 10-tak godina svoju opčinjenost erosom i ekspresijom … što se i koliko toga promijenilo otada?
Ovaj put Grad je u središtu – ali ne kao kulisa, nego kao živo tkivo. Ne prikazujem ga doslovno, ne oslikavam njegove vedute ili fasade, nego pokušavam uhvatiti njegovu unutarnju vibraciju. Zanima me ono što ostaje iza pogleda – tišina zidova, odjek koraka, pukotine u kamenu koje pamte.
U odnosu na ranije radove, došlo je do promjene, svakako. Nekad me vodila snažna ekspresija, eros, tjelesnost, izravna gesta — i to je bilo iskreno i nužno u tom trenutku. Aktovi, maskeroni, sve je to bila potraga za identitetom kroz lice i tijelo, kroz oblik. Danas se figura i dalje pojavljuje, ali možda tiše, suptilnije, uklopljena u složeniji prostor slike. Ne mora više biti izravna da bi bila prisutna – ona je sada često simbol, trag, sjena.
Osjećam i snažnu dužnost i spremnost da svojim radom opjevam odu Dubrovniku. Kao umjetnik koji je dugo bio izvan ovog prostora, sada osjećam potrebu da mu se vratim s poštovanjem i zahvalnošću — da kroz svoj likovni jezik izrazim ne samo ono što Grad jest, već i što znači za mene osobno, kao mjesto trajnog nadahnuća i stvaralačke energije.
Mislim da je ta promjena prirodna – ne bih je nazvao ni radikalnom ni naglom, više kao tiho preusmjeravanje pogleda. I dalje me vodi snažan emocionalni impuls, ali sada ga provodim kroz smireniju, suzdržaniju formu. U tom smislu, možda je ovo nastavak iste priče, samo s druge strane zida.
Ne znam koliko često dolaziš u Grad, a meni je uvijek zanimljivo kako Grad nakon određenog vremena, vide ljudi s njime na neki način emotivno povezani. Što prvo ti primjećuješ nakon povratka ili je tebi Grad možda zabilježen u nekom emotivnom i osobnom osjećaju skrivenom u onom DNK kojega poprimamo odrastajući i obrazujući se ovdje?
Grad za mene nije samo fizičko mjesto – on je duboko ukorijenjen u mojoj unutarnjoj memoriji, gotovo kao dio mog identiteta. Iako rijetko dolazim koliko bih želio, svaki povratak budi u meni složene emocije koje su se kroz godine taložile. Prvo što primjećujem nije samo njegov izgled ili promjene u arhitekturi, nego atmosfera, duh mjesta koji je zapravo neuhvatljiv za oči, ali itekako prisutan.
Mislim da Grad nosim u sebi kao slojevitu strukturu osjećaja i sjećanja – kao svojevrsni DNK koji oblikuje moj pogled i moj rad. Kad se vratim, nije riječ samo o ponovnom otkrivanju prostora, već o susretu s dijelom sebe, s emocionalnim slojem koji je izrastao upravo kroz taj prostor. U tom smislu, Grad živi u meni, a svaki susret s njim donosi novi dijalog – između prošlosti i sadašnjosti, između sjećanja i stvarnosti.
Taj emotivni odnos, vjerujem, ima poseban značaj za svakoga tko je s ovim mjestom povezan na dubljoj razini – Grad nije samo pozadina, nego živa priča koja nas oblikuje i koju mi oblikujemo njemu.
Za svoje si radove i nagrađivan već kao izuzetno mlad umjetnik, tvoju posebnost na likovnoj sceni potvrđuju i tri posebne rektorove nagrade … koliko ti je to, možda bilo i teretom koji je pred tebe stavljao velike izazove u potvrđivanju i daljnjoj, a isto uzbudljivoj prisutnosti na likovnoj sceni?
Dobivanje značajnih nagrada i priznanja u ranoj fazi karijere svakako nosi sa sobom i posebnu odgovornost. S jedne strane, to je potvrda da si na pravom putu i da tvoj rad rezonira s publikom i stručnjacima. S druge strane, takvi uspjesi postavljaju visoke standarde i očekivanja – prema sebi i prema onima koji prate tvoju umjetnost.
Za mene su te nagrade bile i poticaj i podsjetnik na to da umjetnost nije nešto što se može uzimati zdravo za gotovo. One su me potaknule da neprestano istražujem, da se ne zadovoljavam jednom razinom, nego da se usudim ići dalje, iako to donosi neizvjesnost i izazove. Naravno, povremeno je osjećaj pritiska bio prisutan, ali smatram da je upravo taj balans između priznanja i izazova ono što drži moju kreativnost živom i potiče me da budem bolji.
Na kraju, svaka nagrada je i početak nove priče — i radujem se svakom novom poglavlju koje donosi priliku za rast i izražavanje.
Nosi li ova izložba neke možda dodatne “tremice” ili uzbuđenja jer izlažeš u svom gradu, pred svojom publikom ili je izlaganje novih ciklusa isto uzbudljivo za umjetnika, gdje god bilo?
Izlaganje u svom gradu ima svakako poseban značaj i donosi svojevrsnu tremu, ali i duboku radost. To je susret s publikom koja te poznaje, ali i sa samim mjestom koje je oblikovalo tvoj pogled i tvoju umjetnost. Osjećaj odgovornosti je veći jer znaš da tvoji radovi ne putuju samo u galerijski prostor, nego i u srca ljudi s kojima dijeliš zajedničku povijest i emocije.
S druge strane, svaki novi ciklus donosi svoje uzbuđenje i neizvjesnost – bez obzira gdje izlažeš. To je uvijek trenutak istovremeno i ponosa i iščekivanja, jer izlažeš djelić svog unutarnjeg svijeta, nešto što je nastajalo dugo, kroz proces stvaranja i promišljanja. Svaki prostor i svaka publika donose svoj specifičan kontekst, ali ta kreativna energija i trema su univerzalni dijelovi umjetničkog iskustva.
U konačnici, izlagati u svom gradu je kao povratak kući – ispunjen emocijama i nostalgijom – ali i kao nastavak trajnog dijaloga s mjestom i ljudima koji su uvijek bili i ostaju moja najveća inspiracija.
Svojedobno si izjavljivao kako se teško odvajaš i prodaješ svoje radove. Jesi se u međuvremenu riješio takvog osjećaja?
Iskreno, ta se emocija i dalje povremeno javlja. Radovi su za mene više od predmeta – oni su dijelovi mog unutarnjeg svijeta, tragovi procesa, emocija i misli utkanih u svaki potez. Odvajanje od njih uvijek nosi određeni osjećaj gubitka, kao da se rastajem s nekim dijelom sebe.
No, s vremenom sam naučio da je taj rastanak zapravo i početak nove faze za moj rad. Kad rad pronađe svoje mjesto u tuđem životu, to znači da je ostvario svoj dijalog, svoju svrhu. To je i oblik potvrde da moja umjetnost ne ostaje samo u mom atelijeru, nego nastavlja živjeti i dalje, u novim kontekstima i interpretacijama.
Naravno, uvijek postoji trenutak tuge i nostalgije, ali isto tako i radost što je rad dobio priliku komunicirati i stvarati nove priče. Dakle, nisam se potpuno „riješio“ tog osjećaja – mislim da je on sastavni dio procesa, ali sam ga naučio prihvaćati i gledati kao dio umjetničkog putovanja.
Prije desetak godina si imao i planove za odlazak u Berlin na dodatno usavršavanje u scenografiji… je li se život odvio drukčije od tada planiranog?
Berlin je bio jedan od mojih velikih planova – grad koji sam dugo gledao kao mjesto novih prilika, kreativnih izazova i razmjene iskustava. No, život se često odvija na neočekivane načine, i moja je priča krenula malo drukčijim smjerom nego što sam tada zamišljao.
Umjesto da nastavim putem koji sam tada planirao, odlučio sam ostati vezan za Hrvatsku, što mi je donijelo svojevrstan novi izazov i zadovoljstvo. Taj izbor omogućio mi je da dublje istražim vlastiti umjetnički izraz, a istovremeno ostanem prisutan i povezan sa svojim korijenima i zajednicom koji su me oblikovali kao umjetnika.
Korijeni za mene nisu samo geografska odrednica; oni su temelj identiteta, izvorište promišljanja i nevidljiva mreža iskustava, uspomena i vrijednosti koje oblikuju moj pogled na svijet i umjetnost. Ostanak u domaćem okruženju dao mi je priliku da dublje razumijem i promišljam svoje porijeklo, kulturu i povijest, što se reflektira u mojem radu i pristupu stvaranju. Ta povezanost s korijenima omogućuje mi da u svom umjetničkom izrazu budem autentičan i iskren, jer crpim iz onoga što je duboko ukorijenjeno u meni.
Naučio sam da je ta prisutnost korijena i angažman u domaćem kontekstu važan i neizostavan dio umjetničkog puta. I danas sam zahvalan na svakom koraku tog puta, jer me doveo do trenutka u kojem se nalazim i koji mi daje novo promišljanje.
Na kraju, umjetnost je za mene neprestani dijalog — sa sobom, s prostorom u kojem živim i s ljudima s kojima dijelim svoje misli i osjećaje. Svaki novi rad, svaka izložba, pa tako i ova u Sponzi, prilika su da se ponovno povežem sa svojom unutarnjom istinom i s onima koji su spremni slušati i gledati. Vjerujem da je istinska snaga umjetnosti upravo u toj mogućnosti da nas pokrene, promijeni i približi jedne drugima. Zato mi je velika čast i odgovornost izlagati upravo ovdje, pred svojom publikom, jer to nije samo predstavljanje djela, nego i dijeljenje dijela sebe.
foto: Davor Zupičić
