Povodom 150. obljetnice rođenja iseljenika, poduzetnika, dobrotvora, milijunaša, vizionara Paska Baburice (1875.-1941.) Dubrovačke knjižnice su ga se prisjetile, 30. listopada 2025. u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, predavanjem povjesničara umjetnosti Ivana Viđena koje se održalo u Znanstvenoj knjižnici.
Okupljene je uvodno pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina Matija Nenadić. Iako je u Južnu Ameriku Pasko Baburica otišao davno i danas je većini Dubrovčana on ime iz neke urbane legende, Viđen je naglasio kako nema njegove cjelovite biografije na hrvatskome i zapitao se ‘koliko mi zapravo znamo o Pasku Baburici?’ Na njegovo dobročinstvo podsjeća obala (riva) u Donjem Čelu, ime jedne ulice u Lapadu i spomen-ploča na gradskome zvoniku, ali i brojne dobrotvorne zaklade u Valparaisu nastale temeljem njegove oporuke.
– Do dana današnjeg je jedina cjelovita monografija otoka Koločepa objavljena 1932. autora don Vicka Lisičara. Svaki dan kad prolazimo nismo ni svjesni da Baburica u Dubrovniku ima jedno od najreprezentativnijih mjesta, na Stradunu, iznad njega je samo od 2004. Ivan Pavao II, počasni građanin Dubrovnika, a počasni građanin je i Baburica, vjerojatno i prvi, 1920. godine. Mislio sam da je to zato je jer dao obnoviti Zvonik 1929. kao što to ta ploča i govori. U Lapadu ima Ulica Paska Babarice, u Čileu postoji Poljoprivredni institut Pascual Baburizza, kuća njegova isto u Čileu od 1970ih danas je suvremeni muzej i jako je posjećena – rekao je Viđen objasnivši kako se Baburica zatekao na pravome mjestu u pravo vrijeme te sudjelovao u izgradnji čileanske industrije u kojoj je zapošljavao i velik broj naših iseljenika, a radi velikoga udjela u proizvodnji tada ključne sirovine salitre zvali su ga “kraljem salitre”. Kasnije je svoje poslovanje proširio i u bankarskom i u pomorskom svijetu.
Rođen je 28. travnja 1875. u skromnoj obitelji u Donjem Čelu od oca Iva Baburice i majke Katice Šoletić, imao je dva brata i dvije sestre, završio je samo osnovnu školu na Koločepu. Započeo je svoju karijeru kao trgovački šegrt i pošao je u jednu trgovinu u Trebinje gdje je radio pet godina. Godine 1892. kao 17godišnjak sa svojim bratom odlazi u Južnu Ameriku. Don Lisičar u svojoj knjizi o Baburici piše “on je tamo radio čvrstom voljom i gvozdenom ustrajnošću”. Boravio je u nekoliko gradova na sjeveru Čilea, radio je u željezariji, zatim kod jednog Dobroevića iz Orašca, na prijelazu stoljeća upoznao čovjeka iz Šibenika i s njim se udružio u jednu veliku mesaru. U tom trenutku, 1902., Baburica se uključuje u prijevoz stoke iz Argentine do planinskih dijelova Čilea i to tako da je taj put razlomio i na nekoliko mjesto dao sagraditi male postaje gdje su se stoka i pastiri odmarali pa je meso dolazilo svježije, otpornije, zdravije i tako je on ostvario profit.
Godine 1904. udružuje se s Čileancem i otvaraju lanac mesnica i klaonica i stvaraju prvi kapital. Odlučuje investitrati u salitru 1913. i s jednim Čileancem i hrvatskim iseljenikom osniva tvrtku koja se bavi isključivo salitrom. U gradu Iquiqueu je bilo puno Hrvata, tu je 25 godina živio Federiko Glavić. Spomenuo je Viđen i kako je Glavić tip iseljenika koji je zaradio puno i vratio se, a Niko Mihanović je zaradio, ali ostao. Mihanović i Baburica su bili jako dobri prijatelji i poslovni partneri, nikad nisu zaboravili svoj dom, a što je svima tim uspješnim iseljenicima zajedničko, osim tog teškog životnog puta, je vizionarski pogled, istaknuo je Viđen.
Baburica je krajem 20-ih godina 19. stoljeća shvatio da salitra postaje sve manje profitabilna i stoga se s partnerima Bancem i Petrinovićem udružuje u tvrtku koja se zvala Jugoslavenski Lloyd i u nju ulaže glavninu svog novca te se 1929. najvećim dijelom prebacuje na bankarstvo, trgovinu i pomorstvo.
Do kraja života Baburica je živio u gradu Valparaisu. Postao je jedan od vodećih Hrvata u Južnoj Americi. Općinsko vijeće, 1920., kojem je predsjedao Melko Čingrija kao prvu točku Dnevnog reda imalo je prijedlog proglašavanja Paska Baburicom počasnim građaninom Dubrovnik te u listopadu 1924. izaslanstvo Dubrovnika o svom trošku putuje u Čile kako bi Baburici predali diplomu. Izaslanstvo su činili Božo Banac, Milica Ivanović Banac, Ivanka Čingrija i Melko Čingrija.
Rodni dubrovački kraj Pasko Baburica nikada nije zaboravio, ali ga je iznimno rijetko posjećivao; čini se da je više volio da o njemu govore njegova djela nego on sam. Umro je u Los Andesu u srpnju 1941. Povučeni poslovni čovjek čelične volje i besprijekornih radnih navika, ali očito i veliki filantrop, ostao je tako velikim dijelom zagonetka.
