Završio je kineziologiju, zaljubljen je u boks, specijalizirao je kineziterapiju, odnedavno radi i treninge s djecom, te s osobama oboljelima od Parkinsonove bolesti…mlad i ambiciozan, s planovima proširenja svojih metoda i izvan granica Hrvatske. Ivan Sambrailo u obiteljskoj teretani Top Fit u Mandaljeni koju je pokrenuo njegov otac, uspješni bodybuilder Miše, odnedavno ima svoj, zasebni prostor za grupne treninge, a iza njega su već i lijepi rezultati u radu s ozlijeđenim sportašima.
Ivan Sambrailo je veoma posvećen poslu kojim se bavi, a što dokazuje i razgovor u nastavku.
Magistar ste kineziologije, vaš otac je bodybuilder Miše Sambrailo, koliko je to utjecalo da i vi završite u fitness vodama?
– Defakto sam se rodio u teretani. I majka i otac su konstantno bili u treninzima, tako da sam stalno bio pod utjecajem ljudi koji treniraju. Otac se i aktivno natjecao, a majka je ta koja se diže u četiri sata ujutro da bi dva sata trčala i onda radila trening snage. Definitivno je to utjecalo na moj sportski razvoj i karijeru, ali sad sam stvaram svoje načine kako da budem još bolji, kako da sve to skupa dignem na neke nove razine o kojima čovjek ne može niti razmisliti, samo se krenu otključavati neke nove percepcije.
Koliko se vaša i očeva filozofija fitness razlikuju?
– Dosta se razlikujemo. Očeva filozofija fitnessa je usko povezana s bodybuildingom, što je povezano s izgradnjom mišićne mase i dobro je za hipertrofiju samog mišićnog vlakna. Bodybuilding ima razne prednosti kako za mlade, opću populaciju i starije skupine ljudi. No, ja to sve nastojim dodatno proširiti, gledam te metode ukomponirati kako bi mogli pristupiti većoj populaciji ljudi i kako bi mogli treninge koje smo do sada obavljali dodatno unaprijediti i koristiti za različite zdravstvene benefite. Fokus mi je na kineziterapiji, to jest na rehabilitaciji ozljeda, njihova prevenciji i sanacija kao i kondicijskoj pripremi, ali i na izgradnji tijela.
Trener ste u vašoj obiteljskoj teretani Top Fit u Mandaljeni? Nedavno ste napravili dodatni prostor ako se ne varam?
– Aktivno radim u Top Fit teretani. Nedavno smo jedan dio prenamijenili u prostor za grupne treninge. Smatramo da tako možemo stupiti u kontakt s većim brojem ljudi i utjecati na njihovo fizičko i mentalno zdravlje i unaprijediti ga. Ulažemo jako puno truda u interijer i samu dvoranu u kojoj provodimo vježbanje. Smatramo da su naše trenerske metode i dijagnostika, u koje ulažemo puno energije i novca, najbolje što mogu biti u ovom trenutku. Nastojimo uvijek pomicati granice, nikad ne stagniramo, uvijek težimo prema boljem, a to se reflektira i na naš rad. Zadovoljstvo i ljubav koji ulažemo u naš rad osjeti se u našoj teretani.
Magistrirali ste u Zagrebu, a dio školovanja proveli ste na Erasmusu u Portugalu – što ste tamo naučili, koliko je boravak u Portugalu na vas pozitivno utjecao i kako se mogu usporediti ta dva obrazovna sustava?
– Otišao sam na Erasmus jer sam to smatrao novim iskustvom. Teško je izaći iz vlastite komfort zone što je za mene postao Zagreb. Udomaćio sam se. Na petoj godini fakulteta odlučio sam se za taj korak. Želio sam pokrenuti boksačku karijeru na nekoj većoj razini. Stupio sam u kontakt s jakom kvalitetnim ljudima u njihovom boksačkom savezu, kao i u svijetu fitnessa, rehabilitacije i jiu-jitse. Jedna od najljepših teretana koju sam u životu vidio nalazila se dvadeset metara od mog stana. Moj dubrovački život se preslikao tamo. Veliki stupanj obrazovanih ljudi, doktora znanosti, ljudi mojih godina koji će postati doktori znanosti, zbog razgovora s njima i okoline u kojoj sam se nalazio razvila se želja u meni da krenem tako razmišljati. Stupio sam u kontakt s jako puno ljudi, neću reći dokazao se, ali pokazao sam primjerom da sam i ja kvalitetna osoba i da jako puno ulažem u sebe i stojim iza tih metoda. Vjerujem da ću jednog dana i svoj biznis proširiti i na Lisabon.
Što se pak tiče portugalskog obrazovnog sustava, mogli smo odabrati teži ili lakši smjer, to jest mogli smo odabrati hoćemo li ići na praktična ili teorijska predavanja, ovisno o tome što nam je više odgovaralo. Iskombinirao sam ta dva pristupa, a to je uključivalo razvoj sportskog turizma, što je usko povezano s Dubrovnikom, završio sam i određene business tečaje, prošli smo dosta i kroz atletiku što mi je bilo dosta zanimljivo kao i kroz borilačke sportove u kojima sam dobar. Sustav obrazovanja kao i ocjenjivanje je drugačiji. Kad si stranac, uvijek te se gleda kao stranca. Bio je to jedna veliki izlazak iz komfort zone, ali upoznao sam nove kolege iz svih krajeva svijeta. Stekao sam puno lijepih iskustava, ostao sam u kontaktu s pojedinim profesorima koji su mi pružili priliku da za vrijeme fakulteta odlazim u njihove dijagnostičke centre gdje sam imao priliku vidjeti kako izgleda kvalitetna kondicijska priprema, maksimalni primitak kisika, a unaprijedio sam i neke dijagnostičke postupke s kojima sam se prethodno upoznao u Zagrebu.
Smjer koji ste vi usavršili je kineziterapija, odnosno usko ste specijalizirani za sportsku pripremu i rehabilitaciju. Što to točno sve podrazumijeva i kojim skupinama je to namijenjeno?
– Kineziterapija je, a to govori i sama riječ, liječenje samim pokretom. U sustavu se naša struka još uvijek slabo vrednuje i prepoznaje, prepoznaju je ljudi koji su tog usmjerenja. Ne možemo, a u što se do sada vjerovalo, ozlijeđenog sportaša vratiti na teren isključivo uz korištenje manualne tehnike. To ima svoje mjesto i zasluge, iako su neke manualne tehnike nedorečene, odnosno ne mogu nam pomoći koliko mislimo da mogu. Kineziterapija stvara i priprema robusno tijelo koje će taj sportaš jednog dana koristiti na terenu. Bit će pripremljen na razne vrste sila i podražaja te će moći izraziti svoj potencijal u najboljem mogućem svijetlu.
Postoji svijest o važnosti vježbanja nakon operativnih zahvata, pogotovo ako je riječ o operativnim zahvatim ortopedske naravi, no koliko je bitno posvetiti se treningu i prije operativnog zahvata?
– Najviše sam zainteresiran i najviše se u radu s klijentima dotičem operativnih zahvata prednje križne sveze te mogu reći da ako smo radili postupak rehabilitacije prije operacije proces oporavka je brži za 20 do 30 posto. Ulazak u fazu oporavka je puno brži. U toj situaciji imamo manji period ne rada tijekom kojeg nismo dopustili mozgu da se ulijeni i tijelo da zaboravi pokrete koje smo učili tijekom dužeg perioda. O tome se jako malo priča i jako se malo zna, a ljudi će uvijek težiti ne raditi. Izuzetci uvijek postoje, ali je jako mali postotak tih pravih radnika i zahvalnih sportaša s kojima se susrećemo pogotovo među rekreativcima kojima to nije bitno za preživljavanje i život, ali sve više težimo tome i obrazujemo ljude. Nadamo se da će se svijest o ovome podići i da će ljudi prepoznati i vidjeti prednosti ovog pristupa. Ako je to vođeno trenerom, kineziterapeutom ili fizioterapeutom, to će sigurno ići brže, ili će to ljudi samo odrađivati, to ovisi o njihovim mogućnosti. Savjetujem svima ako imate operativni zahvat, predoperativna rehabilitacija je jako bitna.
Kad su u pitanju rehabilitacije s kojim problemima vas se ljudi najčešće obraćaju, o kakvim ozljedama se najčešće radi?
– Trenutačno u Top Fitu i TGF-u najviše radimo na uganućima gležnja i predoperativni i postoperativnim rehabilitacijama prednje križne sveze. Volimo koristiti konzervativnu metodu, bez rekonstrukcije prednje križne sveze, tako da stvaramo dovoljno robusne okolne regije koljena da čovjek može živjeti bez prednje križne sveze. Najnovija istraživanja ukazuju na to da se u ovom slučaju ne treba vršiti operacija, jer čovjek gubi jako puno vremena u tom operativnom procesu. Trudimo se se u što kraćem vremenu vratiti bilo profesionalnog sportaša bilo rekreativca svakodnevnim obavezama, poslu, sportu, i to na još boljoj razini. Neki od najučestalijih problema uz gležanj i koljeno su donji dio leđa, a imamo i osobe koje imaju problema s vratnom kralježnicom i ramenima.
Jedan od učestalih problema današnjice su i bolovi u leđima, recimo u donjem dijelu leđa, na što tu treba obratiti pažnju i koje tipove vježbi bi preporučili?
– Riječ je o jako kompleksnom pitanju na kojeg može utjecati puno komponenti, recimo je li riječ o lumbalno ili sakroilijakalnom dijelu kralježnice i je li se dogodila prethodna ozljeda. Općenito govoreći, a to treba i naglasiti, problemima s donjim dijelom leđa najviše doprinose kronična neispavanost, kronična depresija i anksioznost kao i ostale psihološke poteškoće, kao i nedovoljan oporavak, prevelik stres, loša kontrola tereta kojeg podižemo, iscrpljenost, loše emotivno stanje, kao i prethodne ozljede poput uganuća gležnja, carskog reza, operacije slijepog crijeva ili ostali zahvati koji mogu dovesti do nastanka ožiljkastog tkiva. Sve to može doprinijeti da se bol reflektira u donjem dijelu leđa. Za oporavak je bitna prehrana, trenažni proces i kvaliteta života kojeg živimo, s tim da najveći naglasak volim staviti na san. Volio bih ljudima poručiti da živimo u kinezifobičnom dobu, ljudi se boje boli u donjem dijelu leđa. Naše tijelo treba raditi rotacije, pokrete u sve tri ravnine. Ovom problemu treba pristupati multifaktorijalno. Jako je bitna deskripcija boli. Kakva je bol, je li oštra ili tupa, prilikom čega je nastala. Nekad bol u donjem dijelu leđa može biti upalna bol mišića i moramo znati napraviti distinkciju između te boli i stvarne boli, ali onaj koji šalje bol je naš mozak. Dakle, potrebno je ustanoviti odakle dolazi bol i napraviti dobru dijagnostiku kako bi znali što ćemo koristiti u rehabilitaciji i kako bi proces trebao izgledati.
Radite i s ljudima koji su oboljeli od Parkinsonove bolesti? Koliko je za ovu skupinu ljudi važna tjelovježba i kako ona izgleda?
– Odnedavno smo počeli i s ovom skupinom ljudi raditi, a u suradnji s doktorom iz Austrije. To je novo područje o kojem sam teorijski učio za vrijeme fakulteta, ali nisam imao priliku to primijeniti u praksi, osim kad smo u bolnici radili praksu iz kineziterapije i neurologije. To je jako teška i kompleksna degenerativna bolest, koja može kod svakoga napredovati na drugi način. Nama je bit da taj napredak bolesti bude što manji ili da do njega ni ne dođe, da dođe do stagnacije bolesti ili da unaprijedimo njeno stanje. Koristimo različite metode: spori ritmovi, brzi ritmovi izvođenja tehnike, finoća pokreta, čak ponekad uključimo i crtanje, dosta se radi na balansu, a koristimo nekad i neke neuroplastičnosti i propriocepcije. Pokušavamo osnažiti i ojačati tijelo kako bi snalaženje u svakodnevnim aktivnostima bilo bolje od onog što je bilo prije nego što je osoba došla kod nas.
Zašto je vježbanje važno za starije dobne skupine?
– Za osobe starije životne dobi, za oba spola, a pogotovo kod žena zbog recimo menopauze, osteoporoze, kao i kod drugih stanje koja dovode do hormonalnih disbalans, kao i kod poroda bitno je vježbati. I kod muškaraca i kod žena starijih od 60 godina sigurnost hoda se smanjuje, fizička aktivnost se smanjuje i jako je bitno vraćati balans, sigurnost u tijelo, sposobnost padova kako bi spriječili fraktura recimo kukova. Mi se prestajemo pripremati, ali nastavljamo živjeti, a naš život progresira u zahtjevnosti svih aktivnosti koje nam se nalažu, a mislimo da smo sposobni kao kad smo bili mlađi. Ljudi se ponekad, kako to volim reći preračunaju. U starijoj životnoj dobi oporavak je sporiji hormoni slabije rade, imamo manje testosterona, estrogena i progesterona, naša sposobnost je manja. Vježbanjem ne samo da radimo na fizičkim sposobnosti, nego podižemo i hormonalne panele i poboljšavamo njihove referentne vrijednosti, ljudi postaju fizički sposobniji kako bi imali što kvalitetniji život i što boju dugovječnost.
Uveli ste i program vježbanja za djecu. Kako ti treninzi izgledaju i na čemu se baziraju?
– Za vrijeme ljetnih praznika odlučio sam našem programu dodati i program za djecu koji se sastoji od treninga discipline, gdje djecu upoznavamo s treningom u teretani, kako vraćati stvari na svoje mjesto, kod kojih stvari trebaju biti oprezni. Razgovaramo s djecom o prehrani jer je sve više pretile i fizički zapuštene djece. Sve više vremena provodimo na mobitelima, tabletima, kompjuterima. Nastojimo djecu osvijestiti da to nije jedini način zadovoljstva, da se to može ali kontrolirano i umjerno. Primarno nam je da ih učimo da budu dobri u školi jer smo i mi sami nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture i to nam je jako bitno, da budu vrhunski sportaši. S djecom radimo na razvoju izdržljivosti, razvoju balansa, snalaženju u prostoru s otvorenim i zatvorenim očima, da budu više svjesni svog tijela. S djecom radimo i na snazi i podučavamo ih tehnikama izvođenja vježbi snage. Naravno, zastupljen je i edukativni karakter, koji se odnosi na važnost prehrane, oporavka i bavljenja sportom. S djecom prolazimo i kroz kurikulum tjelesne i zdravstvene kulture, a o ono što vidimo kroz praksu našeg rada u školi da djeci ide teže, popričamo s djecom o tome i metodički pronalazimo načine kako će oni to najbolje obavljati. Zasad sve jako dobro funkcionira, jako smo zadovoljni. Sva naša tri trenera rade s djecom i vjerujemo da je ovo samo početak jedne predivne priče.
Kako motivirati i naučiti djecu da se bave nekom fizičkom aktivnošću i da to zadrže kao cjeloživotnu naviku?
– Edukacijom i pozitivnim primjerom. Roditelji ne bi sami trebali biti na mobitelu, a djetetu govoriti da ono ne smije. Jednostavno s djecom treba živjeti taj život. Oni nas gledaju kao idole, moramo ih poštovati, ali ona moraju poštovati i nas. Trebamo im pokazati najbolje metode, objasniti im benefite toga. Moraju vidjeti rezultate, dijete će vjerovati ako vidi rezultat. Kvalitetna edukcija, metode i primjer. Kad vide benefite toga, nastavit će s procesom. Tako se postaje boljom i kvalitetnijom osobom, a kvaliteta života se diže na abnormalne visine.
Osim što ste trener, bavite se i natječete i u boksu?
– Boksom sam se počeo baviti prošle godine. To mi je novi izazov, nešto što stvarno volim i prema čemu imam posebnu emociju. Zahvalan sam boksu jer me izgradio kao osobu, izgradio je moje samopouzdanje i vjeru u sebe. Imam veliki respekt prema ovom sportu i nastojim ga i dalje širiti diljem svijeta, a to mi se vratilo kroz poznanstva s mnogim ljudima koji gaje tu istu ljubav. Lani smo bili na natjecanju, odradili smo pet mečeva, ostali smo treći na državnom natjecanju što je za boksački klub iz Dubrovnika jako teško i zahtjevno, jer iziskuje brojna putovanja, ali i sasvim neočekivano, napravili smo vrhunski rezultat. U desetom mjesecu ponovno krećemo s natjecateljskim periodom. Ova godine je bila malo teža jer sam pokrenuo novi posao, ali uz to boksački trening se nije propuštao i to šest puta tjedno. Iduće godine ćemo biti još bolji, spremniji i jači. Vjerujem da ćemo se priključiti i međunarodnim turnirima i pokazati našu kvalitetu.
Kako vidite nastavak vaše karijere, vidite li se ovdje ili negdje u inozemstvu?
– Za sada i narednih nekoliko godina vidim se i dalje ovdje. Možda se proširimo i do Zagreba, odnosno ide Župa, Dubrovnik pa Zagreb. Nakon pet, do deset godina cilj je otvorenje centra u Lisabonu. Ima ljude s kojima ostvarujem vrhunske poslovne ideje, kvalitetne prijedloge i metode rada, vjerujem da će to jednog dana postati moji suradnici i kolege koji će širiti i graditi viziju kao i ja, a s kojima ćemo napraviti ekspanziju po Europi. Imamo sada i internet koji nam pruža odlične prilike. Mlad je svijet, 28 je godina, samo treba polako i pažljivo i prihvatiti rizik, kao i odgovornost koju preuzimamo na sebe, shvatiti u koje vode ulazimo, što se od nas očekuje i naučiti se što bolje snaći u greški ako se one dogode. Čuvati sebe, svoje zdravlje, nastaviti i dalje trenirati, gajiti ljubav prema sportu i nastaviti pomagati ljudima.
