Lanjska mi je godina bila veoma plodonosna. U ovoj ću manje raditi. U skladu sa svojim godinama – izgovara Andrija Seifried kao da sebi daje neko obećanje. No, tko god poznaje ovog dubrovačkog kolekcionara sumnjičavo će na to zavrtjeti glavom. Iako službeno umirovljen već godinama, teško je pasivnost vezati uz ime Andrije Seifrieda, organizatora originalnih kulturnih događaja, koji ostaje trajno vezan uz svoj Grad iako već neko vrijeme živi na zagrebačkoj adresi.
–Lanjskim izložbama sam uspio povezati sjever, istok i jug Hrvatske. Umjetničku godinu sam započeo izložbom keramike “Dva u jedan” Lucije Perojević i Biserke Orešković u Krapini, a nešto kasnije je ista izložba, u nešto proširenom izdanju održana i u Osijeku. Ljeto mi je bilo malo naporno, naradio sam se možda i više nego neki kustosi koji su za taj rad i plaćeni. Ali, ne želim da ispadne da se žalim, sav taj rad mene veseli i održava me u nekoj kreativnoj snazi i kondiciji, a većinu i napravim pro bono i za dobrobit Grada. Krunom u izložbenom programu mogla bi se nazvati izložba Dubravke Lošić “Libertas Bells” u Tvrđavi Bokar, a u partnerstvu s DPDS-om kojima zahvaljujem na uloženim financijskim sredstvima koja nisu bila beznačajna. Ta je izložba imala veliki odjek u cijeloj Hrvatskoj, a Dubravka Lošić je, kao što znamo i predstavnica naše zemlje na Bienallu u Veneciji za 2026. U sklopu Dubrovačkih ljetnih igara sam organizirao izložbu novih radova Dimitrija Popovića Toutes Les Femmes u Sponzi. Ugledni hrvatski slikar je potom imao veoma zapaženu veliku izložbu u Milanu – nabraja Seifried sve svoje angažmane i umjetnike s kojima je ostvario uspješne izložbe o kojima se pričalo i puno šire od lokalnih granica i dosega.
No, kako bi se u promidžbenim materijalima reklo: to nije sve. Svakako se treba spomenuti i minijaturnih slikarskih “Zapisa s radnog stola” novinara i urednika Nina Đule u foajeu Kazališta Marina Držića, koji se potom predstavio i zagrebačkoj publici u Galeriji Kranjčar. A, Andrija se spominje i prve samostalne izložbe slika Katice Jakšić koju je organizirao u dubrovačkoj Gradskoj knjižnici.
Prošlu godinu će pamtiti i po odluci da svoj portret koji je izradila dubrovačka slikarica Maja Jug Pecarić donira za fundus Umjetničke galerije.
–Planiram fundus galerije mog rodnog grada upotpuniti i još ponekim radovima iz vlastite kolekcije, no o tom-potom. U svakom slučaju protekla godina je jedna od plodonosnijih i vjerujem da će to ljudi znati prepoznati i pratiti me i dalje – prebire Seifried po 2025.-oj.
I, naravno da, unatoč rečenici kojom je započeo naš razgovor, nema namjeru stati. I, naravno da mu je malo tko, ukoliko ga poznaje, mogao povjerovati kako će u 2026.-oj smanjiti brzinu.
Jer, već 15. siječnja proslavlja svoj rođendan. Doduše, u nešto mirnijem ali ne i na manje originalan način – uzvanici će prvo u ZKM na izvedbu nagrađivane predstave “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” s našom Doris Šarić Kukuljica, a potom na komad pizze i čašicu pića i druženja u obližnji lokal.
–Povlačim se u svoje godine na nešto laganiji način – kaže, a odmah potom s nemalom strašću govori kako će u lipnju u Sponzi organizirati izložbu slika perspektivne hrvatske umjetnice Petre Grozaj, a zatim, ponovno u Bokaru i u suradnji s DPDS-om zahtjevnu izložbu “Konji” nagrađivanog akademskog kipara Hrvoja Dumančića.
–Vjerujem da bi se i u nekom međuprostoru mogli dogoditi kakvi manji umjetnički happeninzi. Tko zna? Moj duh nikad ne miruje, takav sam po prirodi, iako mi dođu i dani kad mi se čini da više nemam snage za velike organizacije. – iskreno kaže Seifried.
Čuli smo to od njega dosta puno. I svaki put bi “prevario”, pa mu je teško u to i povjerovati. Jer, njegova vitalnost i rad na izložbama su spojene posude. Iz rada i umjetnosti Andrija Seifried crpi svoju snagu za život. I, to je jednostavno tako.
