U novom izdanju Putositnica utorkom, Dubrovačke knjižnice ugostile su, 25. studenoga 2025. u Narodnoj knjižnici Grad, Anu Buljević-Raguž i Marija Raguža, dubrovački bračni par koji je s publikom podijelio iskustva sa svojega Puta svetog Jakova – puta od 44 dana i 1150 kilometara. Uvodno je sve okupljene pozdravila organizatorica Putositnica, knjižničarka Matija Nenadić.
Na svojemu Caminu od Francuske i kroz Španjolsku do groba velikog Apostola, a zatim i do „kraja svijeta“ – Finisterre na obali Atlantskog oceana, Ana i Mario Raguž rasli su duhovno, ljudski i iskustveno. Rekli su kako Camino svatko počne gdje hoće i isto tako završi gdje hoće, a sve zavisi o fizičkoj spremi, preferencijama, vremenu… Oni su odabrali francusku rutu koja je najpopularnija i najzahtjevnija, nepunih 800 km, ali ta ruta je trajala i duže jer su produžili do Atlantika. Objasnili su kako postoji i tradicija kretanja na Caminu “od kućnog praga”. Za Camino su dosta davno čuli, a počeli su hodati prije nekih 10-12 godina po Župi, Konavlima, Petci… ističući kako su u principu oni “hodači”, a ne sportaši. Nakon prošlogodišnjeg predavanja pisca i novinara Borisa Trupčevića, koji je govorio o svom iskustvu Camina, odlučili su se odvažiti i krenuti na to putovanje. Objasnili su kako se Camino može odraditi na pet ravnopravnih načina: hodanjem, biciklom, na konju, u barkama ili kajacima i u invalidskim kolicima, te kako su svaki od ovih načina i susreli putem.
Što se tiče prehrane preporučuju sa sobom uzeti kikiriki u ljusci, tvrdo kuhano jaje, kiki bombone i slično kako se ne bi morali stalno zaustavljati, ali ako se treba i zaustaviti Camino ima puno barova, restorana, kafića. Oni su hodali bez stajanja 20, 25 ili 30 kilometara, ako bi i osjetili umor, sljedeća lokacija na kojoj se moglo stati i osvježiti bila bi nakon 5 kilometara. Ističu kako je ta ruta jako prijateljski nastrojena i kako je nemoguće ostati sam ili se izgubiti. Svi mogu doći sami, ali dok hodaju susreću ljude od jučer ili neke nove, a nikad nitko neće proći kraj nekoga, a da mu se ne javi ili ne pomogne, objasnili su. S nekim čovjek ostane dvije minute, s nekim dva sata ili dva dana, ali svatko ostavi neki biljeg, rekli su dodavši kao su na tom putu “svi u istom loncu”, istim usponima i depresijama, prašini te kako je vrlo lako stupiti u kontakt s bilo kime što je fantastično za ljude koji su introvertniji.
Bračni par Raguž kroz Camino je išao skupa i samo su se dva puta posvađali, a kroz cijelo to vrijeme rijetko su sami hodali, nekim dijelom bi se razdvojili, svatko u svom svijetu, ali onda bi se pričekali. Od upečatljivijih susreta pamte nekoliko Hrvata koje su sreli, zatim grupu Španjolaca koji su gurali prijatelja u invalidskim kolicima, obitelj s dvogodišnjim djetetom, kao i slijepu ženu koju je vodila prijateljica…
Za kraj poručili su kako su godine i obaveze izlike jer Camino se odradi onoliko koliko čovjek to želi, a kažu da je najljepše tim putem proći u svibnju i rujnu, samo se treba ohrabriti i odlučiti.
foto: Vedran Levi
