Dubrovačka glumica Nika Lasić Festu sv. Vlaha ne propušta, a dok uznosito korača Stradunom u prelijepoj konavoskoj nošnji, nema pogleda koji se na njoj ne zaustavi. Stavom i ponosom iskazuje svu svoju ljubav i poštovanje koje njeguje prema tradiciji svog kraja, mogla bi ponijeti titulu prave ambasadorice i promotorice konavoske nošnje i baštine. Nošnja i nakit kojega pomno čuva u svom obiteljskom baulu, za nju su puno, puno više od materijalne vrijednosti. Priča je to o obitelji i nasljeđivanju, ne samo materijalnog, već svega onoga što svaki od tih predmeta nosi kao poveznicu na neke ljude kojih više nama, na neke doživljaje i osjećaje koji su se utkali u njenu osobnost i sve ono što danas ona jest.
-Baština nije za mene samo prošlost nego živa ljubav koju nosim u sebi. Odmalena osjećam posebno poštovanje prema tradiciji, prema svemu onome što su nam naši preci ostavili. Prema običajima, nošnji, nakitu, ručnom radu, vrijednostima koje su se prenosile generacijama. Festa se u mojoj familiji nije propuštala, nakon završetka procesije okupili bi se svi za trpezom u moga nona Vlaha kako bi proslavili njegov imendan. Sjećam se bandjere koju bi on objesio da visi na regalu i s ponosom danas tu njegovu bandjeru vadim ja iz svojih škrabica i činim isto ono što je moj nono činio svakog svetog Vlaha. Moja tetka Ivana Burđelez je ta koja je u mene usadila prvu ljubav za tradiciju. Nažalost prerano nas je napustila, ali mi je u nasljedstvo ostavila sav obiteljski nakit koji se nasljeđivao s koljena na koljeno. Kao mala uvijek sam se voljela kititi i “kopati” po njezinom zlatu. Nisam se zaljubila u njegovu novčanu vrijednost nego je to bila zaljubljenost u svaki dio koji donosi višestoljetna povijest. Tu se nisam zaustavila, već i sama godinama od svoga honorara izdvajam dio i vjerno skupljam i nastojim nabavit i kompletirat sve tradicionalne komade nakita ne samo Konavala nego i Župe, Dubrovačkog primorja, Splita, Rijeke…Prisjetim se često i naše Jelke Miš koja je od svoje skromne učiteljske plaće otkupljivala vrlo vrijedne primjerke, rano je ostala bez roditelja, i nakon smrti njezine tetke odgojili su je moji pranono Ivo i pranone Franica pa je i ona nekim dijelom dio moje familije. Ima jedna zanimljiva priča o kolarinu. U nasljedstvo sam dobila križ i nekoliko peružina. Međutim, kada sam rodila svoju kćer Maru, odlučila sam joj za svaki rođendan probati pronaći i otkupiti staru peružinu kako bih joj za 18. rođendan ili kada se bude udavala mogla pokloniti cijeli kolarin. Valjda je ta želja bila jača i od mene same i kako se meni zaista snovi ostvaruju, jednoga dana uslijedio je poziv i muž me morao voziti u Ljubljanu po kolarin. Kolarin, koji je nekada, navodno, bio u vlasništvu plemićke obitelji De Bona se ponovno vratio u svoj Grad iz kojega je i pošao.
Imate veoma lijepi fundus nakita i dijelova nošnje, pretpostavljam da Vas uz svaki taj komad nakita vežu neke obiteljske uspomene. Ima li među njima neki Vama osobito drag i važan?
-Da, istina je, uz većinu tih komada vežu me uspomene na moju nonu, nona, baku, dedu, tetku, sve one koji više nisu tu… Nakit mi nije samo ukras, nego trag života, obitelji i žena koje su ga nosile prije mene. Često mi je draže ono što je staro i „iznošeno“ nego novo jer na sebi nosi vrijeme…Jako sam vezana za svoje velike verižice, koje mi je nono izvadio iz svoga nakita i regalo za moj 18. rođendan. Posebno mjesto zauzimaju i dvije velike puce pod grlo koje sam dobila od svoje svekrve na zarukama. Danas moja Mara nosi male konavoske verižice koje je i moja tetka kao djevojčica nosila. Dvije male puce pod grlo moja none je nosila na brošu, a ja sam ih vratila na vez gdje i trebaju biti i Mara ih sa ponosom danas nosi. Jako mi je draga jedna zlatna narukvica koju su na vjenčanju mojoj mami regalali nono i none, a koju mi je moja mama regalala kad sam rodila. A moj čaće ima svoju zavidnu kolekciju koju, srećom, sestru ne zanima, pa i to jednoga dana mislim “prisvojit”, iako mi je poklonio jedan stari lanac sa sindžirom. Jedino što je sestru zanimalo su morčići. Ali i to je sad u mojoj kući. Na posudbi. Duljoj. Vječnoj. Puno je komada koji pričaju svoju priču i zauzimaju neko posebno mjesto u mojem srcu.
Svojom nošnjom privlačite veliku pažnju na procesiji. Još više ponosom kojim se krećete u njoj.
-Trudila sam se da sve bude autentično i dostojno jer nošnja nije samo odjeća. Ona je identitet i ponos. Važno mi je da se nosi s poštovanjem, a ne radi dojma. Svoju nošnju sam naslijedila od svoje svekrve Marije koja je svoju naslijedila od svoje svekrve Nike i tako je nošnja išla s koljena na koljeno kroz generacije žena koje su je nosile s ponosom. Luce, baba moga muža mi je također poklonila vrijedne primjerke koji imaju dušu i priču. U mojem životu posebno mjesto ima tete Mare Drobac od koje sam puno naučila i koja mi je uvijek tu što god treba pitati, posuditi ili samo me slušati. Bila sam mala, naišla sam u novinama na neki članak o konavoskoj robi o kojoj je pričala jedna Konavoka. Ta Konavoka je bila tete Mare koju mi je Bog puno kasnije stavio na put. Mislim da u životu ništa nije slučajno. U procesiji sam nosila hondelj preko kojega sam stavila pokrivaču – maramu zvana zlatnica. Hondelj je najstarije konavosko pokrivalo za glavu. Nosile su ga udane žene, ali i usiđelice i djevojke sa vanbračnim djetetom. Razlikovalo se po boji kite koje su visile na stražnjoj strani podloška. Udane žene su nosile hondelj sa bijelom kitom, a usiđelice i djevojke sa vanbračnim djetetom sa šarenom kitom. U vrh hondelja, u taj rog se zabadalo i do 33 igle, izrađene od raznih materijala, bakrenih, srebrnih, zlatnih, pozlaćenih, ali najčešće od murano stakla. U svečanim prilikama su žene preko hondelja prebacivale zlatnicu, ali je postojala i bijela pokrivača – objelica, sa bijelim vezom i čipkom koja se stavljala u koroti. Ja sam ga dala izraditi kako bih mu ponovno udahnula život. Na sebi sam imala jednu staru pregaču “na sunašca ili kolašca” koju sam uspjela otkupiti, dugi tamni haljetak bez rukava – koret ili koretina koji je također jedan od muzejskih primjerka, koji sam ja dala izraditi za svoju kolekciju. Od nakita sam stavila ploču pod grlo, vrenčine, srebrnu britvu sa srebrnim sindžirom, igle od murano stakla , prstene topač, krastavčar, s jednim okom, karijola i ostale prstene koje je moja none dobila za vjeridbu od nona. A sve se to dobivalo prilikom darivanja velikog obilježja u Konavlima.
Kako se na najbolji mogući način prenosi ljubav prema tradiciji na najmlađe naraštaje?
-Najbolje se prenosi kroz priče, da dijete osjeti da iza svega postoji smisao, kroz dodir i doživljaj da nešto vidi, obuče, drži, kroz primjer, jer najviše uče gledajući nas. Ono što ja učim kćer je da roba, nakit i nošnja nisu samo lijepi predmeti nego naša priča, naše korijenje i dio identiteta. Kad dijete osjeti da ti nešto radiš s ljubavlju ono to upije prirodno. Vodim je da sluša priče o našim starima i običajima, po muzejima i galerijama, uključujem je u sve radionice i događaje povezane sa običajima i tradicijom. Imala je samo 4 mjeseca kada sam je obukla za Festu i kako je ona rasla i postajala svjesna svega, to je prigrlila kao ja i ljubav je samo rasla, a meni je srce bilo kao kuća.
Znate li vesti, imate li vremena za to?
-Vesti sam krenula prošle godine u 10. mjesecu gdje sam u Zavičajnom muzeju u Čilipima upisala radionicu izrade konavoskog veza i potpuno me obuzelo. Vezla sam u kafiću, u autobusu kad smo išli na gostovanja, bez njega nisam išla iz kuće. Imali smo malu pauzu, pa sa nestrpljenjem čekam drugi ciklus.
Nerijetko kombinirate dijelove veza i nošnje u „suvremene“ modne izričaje – čije su to ideje za kreaciju?
-Većina nas u svojim škrinjama ima pravo blago. Šteta da to stoji skriveno. Ideje kombiniranja dijelova nošnje u svakodnevne prilike su isključivo moje i to su ideje koje dolaze iz srca. Inspiraciju crpim iz tradicije, iz uzoraka konavoskog veza i sretna sam kad vidim da su nakon mene i druge osobe to počele primjenjivati.
