Naša sugrađanka Ana-Marija Bujić, nježniji dio dvojca iz kultnog “Pantarula”, kao da ima čarobni štapić kojim uspijeva u dan od 24 sata “ugurati” puuuno više tog vremena kojeg nam svima uvijek nedostaje. Uz sve obaveze koje ima, pokrenula je i svoju Školicu za strane jezike, engleski i francuski ostali su i nakon stjecanja diplome, njena trajna ljubav, koja se ostvaruje kroz još jednu njenu kreativnu ideju. U svoju Školicu na Putu Iva Vojnovića u kojoj tijekom učenja često odjekuje smijeh polaznika, Ana-Marija planira u dogledno vrijeme sljubiti i svoj afinitet prema gastronomiji, o čemu će nam detaljnije ispričati u razgovoru. I baš nas je zaintrigiralo zašto svoju Školicu naziva lijepom dubrovačkom pričom, pa će nam i to pojasniti.
Na nama je da svima koji žele učiti ili obnavljati svoja znanja iz engleskog i francuskog prenesemo divnu vijest da Ana-Marija upisuje nove polaznike i to do kraja sljedećeg tjedna, 13. veljače, pa razmislite i požurite!
Svi te znamo kao dio dvojca iz Pantarula, a sad su u igri i jezici?
Ne samo sad, jezici su u igri cijeli život, samo nekad u većem, nekad u manjem omjeru. Kad sam se upisala na Filozofski u Zagrebu, sve je izgledalo jednostavno, mislila sam da ću biti profesorica i prevoditeljica, a onda sam otkrila i ljubav prema gastronomiji pa se sve ispreplelo i radni se dan već dugo odvija na dva kolosijeka: jedan je taj gastronomski o kojem smo puno puta razgovarale, a drugi je ovaj koji je dosad bio više online i u sjeni, ali jezici su oduvijek bili i ostali moja ogromna ljubav.
Osim toga, Školicu vidim kao kreativni projekt u kojem bih s vremenom voljela objediniti oba dijela svog profesionalnog života: i jezike i gastronomiju.
Ispričaj nam malo o samoj ideji i o prostoru Školice.
Ideja je tu već dugo, ali nedostajao je upravo prostor. Naime, po završetku magisterija engleskog i francuskog u Zagrebu radila sam u školama stranih jezika i u jednom trenutku s prijateljima i kolegama otvorila i prvu hrvatsku online školu stranih jezika. Bili smo pioniri u tom poslu davno prije nego što je Zoom zavladao svijetom, još 2012. godine. Život me vratio u Dubrovnik, s mužem sam u našem Pantarulu, a rad s jezicima bio je u drugom planu, tj. isključivo online.
Međutim, situacija se lijepo posložila tako da se pojavio prostor na adresi Iva Vojnovića 4, idealan za malu intimnu učionicu o kakvoj sam godinama maštala.
Ime Školica kao umanjenica vrlo je prikladno jer prostor i nije velik – u ugodnoj atmosferi može nas biti 6 do 8. U prednjem dijelu imamo zajednički stol i prostor za učenje, a u stražnjem je dijelu kuhinja u kojoj ćemo u perspektivi moći imati i cooking class, kako za domaće, tako i za goste.
Školica je tako baš pravi spoj svega onoga što volim i što želim podijeliti s drugima. Centar svega je baš taj stol – bio on u Školici, u Pantarulu ili čak doma, uvijek za njim nastaju neke lijepe priče.
O kojim je tečajevima točno riječ, za koga su i kakvi su dosadašnji rezultati?
Školica trenutačno u ponudi ima tečajeve engleskog i francuskog za odrasle. Što se engleskog tiče, najčešća je želja kod ljudi da se opuste pri govoru i upravo tome služi konverzacijski tečaj Sip&Speak (nešto pijuckamo i usput razgovaramo). Kod učenja francuskog, mnogo je češća situacija da se kreće od nule pa tu idemo polako, baš od samih osnova i u par mjeseci ljudi steknu sasvim solidne osnove i onaj dobar osjećaj «ja to mogu». Osim početničke grupe, i za Francuze ima konverzacijska opcija. Ovisno o interesu, sve su opcije dostupne uživo i online.
Dosadašnji su rezultati zaista divni: od onih koji su se riješili straha od govora na stranom jeziku, preko onih koji su sada u stanju razumjeti što im je stiglo od partnerske agencije iz Francuske sve do onih koji prije 3 mjeseca nisu znali reći « Bonjour » a sada već mogu razgovarati o sebi, svom poslu, dnevnim rutinama, obitelji, prijateljima i svemu što čini onaj najuži krug svakodnevice. Najsretnija sam što se velik broj polaznika vraća i nastavlja učenje i sad neki već ulaze u treći zajednički semestar.
Koje metode primjenjuješ u Školici?
Način na koji radim nema službeni naziv i spoj je formalnog obrazovanja (magistrirala sam na nastavničkom smjeru Filozofskog fakulteta u Zagrebu) i daljnjih edukacija od kojih su najviše utjecaja na mene imali Cambridge CELTA certifikat koji sam kao tada novopečeni profesor polagala u Londonu te edukacija za Neuro Language Coacha koju upravo dovršavam (i sama uvijek nešto učim!) i koja je zanimljiv spoj saznanja o načinu na koji radi naš mozak u situacijama kad usvajamo novi jezik.
Ali ako sve titule i tečajeve stavimo po strani, duboko vjerujem u to da je profesor tu kako bi iz učenika samo izvukao onaj potencijal koji on/a u sebi već ima. Za to je ključna riječ: opušteno. Pogreške su ok, vježbom i praksom se toliko toga može.
Metode koje koristim funkcioniraju i uživo i online, ne držimo se udžbenika već unutar neke određene strukture vrlo često puštamo da razgovor teče što prirodnije na onoj razini na kojoj se u tom trenutku nalazimo. Onaj (ne baš tajni) začin koji sve podigne uvijek je doza smijeha.
Zašto si se odlučila aktivirati i na ovakav način, oduzima li ti to vrijeme uz sve obveze koje imaš s “Pantarulom”?
Sve što radim radim zato što to volim i naravno da oduzima vrijeme, ali ova vrsta posla toliko obogaćuje i puni baterije da mi to doista ne pada teško. Uza sve, uvijek pazim na to da imam dovoljno vremena za obitelj, a za stolom u Školici stvaraju se i prijateljstva. Godinama sam učila, radila i usavršavala se na ovom polju, veseli me da to sada mogu podijeliti s drugima, kako online, tako i baš u fizičkom prostoru.
Rekla si da je ovo jedna lijepa dubrovačka priča… po čemu?
Puno je elemenata koji je čine dubrovačkom, ali na prvom su mjestu uvijek ljudi. Na vrata Školice ulaze mahom nasmijani ljudi dobre volje, željni novih znanja, rada na sebi i svojim sposobnostima. Ovo je mjesto za njih. Puno je u zadnje vrijeme govora o tzv. Trećim mjestima – onima gdje se ljudi osjećaju opušteno i svoji na svome, a da to pritom nije njihov dom (prvo mjesto) ili posao (drugo mjesto). Treća mjesta zbog turističke prirode našeg Grada nažalost često gube utakmicu kad je s druge strane egzistencija i turistička ponuda, ali u Školici imamo upravo to: učenje, druženje, svoje mjesto, ono što se na engleskom simpatično kaže « me-time » (vrijeme za sebe), a povremeno čujem i : «Ovo mi je bolje nego da idem na terapiju!» U poslu se uvijek vodim onim da treba stvarati priče u kakvima bih i sama htjela sudjelovati i Školica je upravo to.
U perspektivi se nadam raditi i male kreativne radionice za upoznavanje djece s francuskim te ljeti, kad naši ljudi rade i nemaju toliko vremena za učenje, strancima pokazati čari dubrovačke kuhinje. Puno je toga što može biti dubrovačko u jednom modernijem smislu od onoga koji nam možda na prvu pada na pamet.
Koliko je ljepote, primjerice, u čitanju strane literature na izvornom jeziku, ne u prijevodu…
Nema sumnje, divno je čitati na stranom jeziku i kad se usporedi original i prijevod, original uvijek ima jedan šarm i karakter koji je u prijevodu teško pogoditi (to samo najboljim prevoditeljima koji su zapravo i sami književnici polazi za rukom).
No čitanje u originalu ogroman je izazov, a u radu se jako volim fokusirati na ono suprotno: na male pobjede koje netko tko savladava jezik može osjetiti na dnevnoj bazi. Riječ koju ste ulovili iz neke pjesme, činjenica da sa samopouzdanjem možete izgovoriti nešto što prije tjedan-dva niste mogli, mrvice iz kulture naroda čiji jezik učite, ono kad odlučite «Provat ću, pa kako bude!» (neću kvariti iznenađenje, ali… ako se i pogriješi, od toga nikad nitko nije umro) itd. Ono što zapravo hoću reći jest da je u učenju jezika na svakom koraku jako puno ljepote, samo je kao i ostalo u životu, treba znati prepoznati.
Upisi u novi ciklus (veljača-svibanj) traju do sljedećeg petka 13.veljače!
Sve informacije se mogu dobiti na:
www.instagram.com/skolica.studio
http://www.instagram.com/skolica.studio
