“Mislim da sam prije svega u sebi primijetila osobinu dubokog osjećanja. Potom i primjećivanja ili opažanja. Čin zapisivanja i oblikovanja tog iskustva, samo je krajnja posljedica toga dvoje.“
Dorotea Šušak je i misao i emocija i ponos i prijateljica – popratio je ovim riječima redatelj i osnivač “Arterarija” Romano Nikolić jedan veoma lijepi medijski osvrt na rad i važnost postojanja Dorotee Šušak u umjetničkom i društvenom kontekstu hrvatske zbilje. Dubrovački redatelj s Doroteom Šušak u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića upravo ovih dana završava pripreme za premijeru “Kuća je velika, ne može se ona nositi” najavljenu za 17. listopada.
Dorotea Šušak je rođena 1996., ona je dramaturginja, nagrađivana pjesnikinja i dramska spisateljica, edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora, doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dosad je potpisala niz autorskih, dramaturških i redateljskih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni u Hrvatskoj i regiji. Aktivistkinja je u polju prevencije nasilja te feminizma. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka.
S Romanom Nikolićem dosad supotpisuješ nekoliko projekata, u dubrovačkom kazalištu očekujemo uskoro premijeru “Kuća je velika, ne može se ona nosit”… kako nastaju vaši scenariji, koliko su podložni promjenama, koliko se mijenjaju u procesu rada s glumcima… i kako nastaju njihovi naslovi? Čini mi se da je predragocjeno imati suradnika istog umjetničkog senzibiliteta, svjetonazora, u nastanku ovakvih predstava koje su Aretarij stavile na prvo mjesto u Hrvatskoj kao “kazališnog laboratorija” za suočavanje s najvećim traumama o kojima se, uglavnom – šuti…
-Ishodišna ideja kazališnih predstava koje Romano i ja radimo, a koje je moguće nazvati autorskim projektima, jest ideja reosmišljavanja radnog procesa svakim novim radom i svakom novom suradnjom. Naravno, imamo razvijenu određenu metodologiju i pristup, no same se pojedinosti uvijek prilagođavaju realnim okolnostima rada, odnosno ansamblu predstave, uvjetima u kojima se predstava rađa, lokalnoj sredini, društvenom kontekstu i slično. Naslovi često nastaju prije prve probe i rađaju se kroz naš istraživački proces i proces kreiranja prvog tekstualnog materijala. Potom ulazimo u drugu fazu istraživačkog procesa koji se odvija s izvođačima i strukturirane, improvizacijske vježbe. Kroz njih nastaje drugi sloj tekstova. U kasnijoj selekciji, odlučujemo o finalnom materijalu same izvedbe. Romano i ja dijelimo nagnuće i posvećenost društveno-angažiranim temama, posebice onima koje su duboko tabuizirane i spram kojih postoji socijalni ili politički otklon. Mene posebno zanimaju osobni otpori koje nosimo spram određenih tema kao kolektivi, a to najčešće znači da se u praksi bavimo temom traume (osobne ili društvene) te njezinim izvedbenim tretmanom. Često ulazimo i u svjesne i nesvjesne, društvene silnice koje suoblikuju individualno traumatsko iskustvo i iskustvo oporavka. To je ono što me u kazalištu najviše i zanima, a sve češće i u životu. Transformacija boli.
Sve drame streme glumcu
Što je bila početna ideja vodilja dubrovačkog komada i kako se ona “razigravala”?
Kazališna predstava “Kuća je velika, ne može se ona nosit” u produkciji KMD-a, temeljno se bavi pitanjem zaborava i fragilnošću sjećanja. Naša su sjećanja tankoćutni tragovi naših povijesti čiji je odraz utjecan ne samo našom ličnošću ili osjećajem o sebi, već i transgeneracijskom i kulturalnom predajom. Poglavito se to odnosi na neke prijelomne trenutke ili emocionalno izazovne događaje u našem životu ili životu zajednice. Mi vlastita sjećanja svjesno i nesvjesno nadopisujemo, fragmentiramo, reispisujemo, transfomiramo im značaj. Nekad na korist, a nekad na štetu. Nekad ih sasvim potiskujemo i skrivamo se od njih. Naposljetku, nekad ih doista zaboravljamo. Nekad, kao dio prirodnog starenja ili oboljenja, gubimo i sebe same iz vlastitog sjećanja. Različiti oblici zaboravljanja, ali i odnos prema Gradu te prolaznošću djetinjstva u njemu, čine esenciju naše predstave. Izuzev obiteljske priče, jedan od ključnih simbola same predstave, svakako jest i Dubrovnik. Grad ovdje nije ni kulisa ni usputni motiv, već aktivni simbol emocionalnog svjedočanstva jedne ere.
Višestruka si dobitnica nacionalne Nagrade Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture – čime su se te drame bavile i osvojile naklonost stručnog žirija – no, ne postoji i obveza da se one izvedu na nekoj od hrvatskih kazališnih pozornica… Koliko bi nagrađenim autorima značilo da postoji neka obaveza da se ta djela uprizore – koliko bi bilo bitno da drama s papira zaživi kao predstava? Što tebi osobno to znači?
Moje se drame u užem smislu bave gubitkom, odnosom spram smrti i tragičnošću nasilja, a posebno se bave nasiljem koje je usmjereno na djecu. U svim mojim dramskim tekstovima postoji naglašen odnos prema arhetipskoj strukturi lica, poetskom izrazu, a u širem referentnom polju nerijetko su antički motivi i mitologija te odnos prema zvuku kao estetski i sadržajno važna silnica. Ne mogu govoriti u ime svih autora i oduvijek se libim generalizacija bilo koje vrste, ali vjerujem da bi mnogi mogli složiti s time da drame pišemo s temeljnim naumom da iste igraju. U osnovnoj školi učili su nas kako je drama i drama u užem smislu, književni rod namijenjen izvođenju na pozornici. Vjerovala sam im tada, a vjerujem im i danas kada mi je to posao i identitet na određeni način. Pisci su agilni sustvaratelji, čuvatelji i saveznici jezika. Poglavito oni dramski koji kreiraju riječ koja bi trebala biti govorena. Sve drame streme glumcu, a za one nagrađane, smatram da bi to trebala biti nepropitkivana sudbina. Svima nam je deklarativno stalo i do suvremene književnosti i do jezika, osim onda kada treba stati na stranu djela i njegovog pisca.
U Vašem fokusu su društvene, angažirane teme, smatrate li to obavezom pisaca – pogotovo u današnjem sve militantnijem i podijeljenijem društvu u kojemu kao da se sve više radi na tome, a ne na uspostavi dijaloga, toleranciji, razumijevanju i uvažavanju drukčijeg? Kome je to u interesu?
To smatram svojom osobnom obvezom. Ne mislim da postoje neke opće obveze i ne mislim da čitav život biramo iste obveze, zadaće ili svrhe, ali definitivno smatram da je na nama kao ljudima, a posebno piscima da se odupiremo mrtvilu duha. I svatko to treba raditi na svoj način. No, neko vrijeme sam pjevala kod jedne sveučilišne profesorice pa mi je ona znala dometnuti, u situacijama kad bih bila nesigurna, nešto u stilu ‘nemoj se šuljati’. Pouka toga jest to da se na ton mora glasovno sjesti sa sigurnošću. Tako je i sa slovom, a i s našim općim zadaćama stvaranja i življenja. I u more se lakše ulazi u skoku ili po skalama, nego li korak po korak. I nije ovo pohvala naglosti, već usmjerenosti putanje. Moja je obveza širiti prostor dijaloga, progovarati o utišanima i doprinositi čuvanju ranjivosti, umjesto čuvanju skrivanja. Dominantne politike, a još više ekonomski interesi, monetiziraju ljudske raskole, a duboke podjele i siromaštvo (duha) samo produbljuje agresiju i gruboću svake vrste.
Neke sreće i neke nesreće
Kako se, kao mlada osoba, nosite s verbalnim napadima kojima su znali biti popraćeni Vaši stavovi o ženskim pravima, feminizmu…što Vas u svemu tome najviše pogađa i treba li početi strepiti zbog pokušaja uskraćivanja slobode govora u našemu društvu?
Naravno, pokušaji cenzure nas sve trebaju brinuti jer je sloboda jedina garancija smislenog življenja. Svi mi u sebi nosimo neke sreće i neke nesreće. Pitanje je samo što s njima radimo. Svoje povrede možemo koristiti da bismo stvarali dobro ili da bismo nastavili cikličnost povrede. Žao mi je što ima jako puno duboko povrijeđenih ljudi koji se odbijaju susreti s konceptom odgovornosti za vlastitu nesreću pa to moraju prelomiti preko tuđe kičme. I sada bih mogla reći poput nekih ljudi da mi je to u redu ako je njima u redu i veseli ih, ali nije mi to u redu i ne mislim da to ikome može biti u redu. Površinski sam ljuta što je tome tako, ali dubinski sam zbiljski tužna jer zamislite u kakvom svijetu tek žive djeca tih ljudi. Zamislite kako je djetetu roditelja koji posjeduje toliko kontejnirane agresije da ju mora preliti i preko komentara na društvenoj mreži ili tako da se nekome prijeti fizičkim nasiljem, povredom, silovanjem ili bilo čim drugim. Dakle, što se mene tiče, uvrede mi ne rade puno. Nisu mi ugodne, ali nemaju neke zbiljske veze sa mnom pa se njima ni ne bavim niti ih konzumiram. Prijetnje pak uvijek treba prijaviti. Ali rastužuje me svijet sviju nas u kojem je toliko ljudi koji svoju nemoć ispravljaju ispoljavanjem agresije. I razmišljam kako to također i autorski ili građanski adresirati.
Je li prvi preduvjet da dobra i razumna argumentacija mijenja nečije uvjerenje – mogućnost, ali i volja, pa i sposobnost da (sa)sluša?
Niz sam godina provela u debati kako u prakticiranju, tako i u poučavanju iste pa dijelim duboko uvjerenje da je kvalitetna argumentacija osnova kognitivnog sporazumijevanja među ljudima. Ljudi često ne znaju da se svaki argument sastoji od teze, objašnjenja i potkrijepe niti što bi to točno trebalo značiti pa se razni koncepti mišljenja, ukusa ili stavova podvaljuju pod ideju argumentacije. No, s obzirom da se već godinama educiram i u polju psihoterapije, sada razumijem da naše kognitivno sporazumijevanje čini samo malen dio ljudske razmjene i transfera. Naša uvjerenja nadilaze naše kognitivne spoznaje pa ako želimo mijenjati uvjerenja za to je potrebna volja one osobe koje će uvjerenja mijenjati. Tek kada ta volja postoji, naša argumentacija može biti kvalitetna okolnosti i zamašnjak te promjene. Međutim, bez te volje, argumentacija je nerijetko nemoćna.
Koliko ljudi uopće žele danas razumjeti jedni druge, razmijeniti mišljenja, uhvatiti se za “isti štap” prema zdravom društvu – koliko umjetnost može pomoći u takvim promjenama?
Ovo je suštinsko pitanje uvjerenja. Oni ljudi koji žive uvjerenje otvorenosti prema drugim ljudima i mogućnosti učenja od njih, oni streme razumjeti druge i razmjeniti mišljenja. Ukoliko pak se ljudi štite ili se ne razumiju, često ne žele ulagati energiju niti u razumijevanje drugih. Umjetnost je važna za senzibilizaciju i produbljenje empatije. Ponekad nam treba vanjski prikaz određenih stanja, emocija, problema ili konkretnih likova i funkcija kako bismo produbili neka vlastita iskustva, stekli empatiju i razumijevanje za njih. Tu je umjetnost kardinalna.
Može li se pisanje naučiti – kad ste u sebi osjetili tu vještinu oblikovanja misli riječima… i, posumnjate li ikad u sebe u nekom kreativnom procesu? Koliko ste samokritični i kako znate da je u jednom trenutku jedna točka na kraju rečenice – završetak rada na tekstu?
Mislim da sam prije svega u sebi primjetila osobinu dubokog osjećanja. Potom i primjećivanja ili opažanja. Čin zapisivanja i oblikovanja tog iskustva, samo je krajnja posljedica toga dvoje. Nakon toga svega dolazi i razvoj odnosa spram jezika, a meni je jezik posebno važan. On odavno za mene više nije samo zapis, već ritual i oblik realizacije. I teško je reći kada to čovjek prvo primjeti, ali s obzirom da sam se ja prije punoljetnosti bavila svim drugim više nego li pisanjem (daleko više znanošću, nego li umjetnošću), rekla bih da sam to imenovala dosta kasno, iako sam možda i znala relativno rano. Danas mislim da pjesnici sve svoje pjesme napišu negdje do sedme godine svog života.
Što se pak tiče sigurnosti u rad, trajno sumnjam i trajno se preispitujem, ali se učim i puštati. Svakako, djelo kad se objavi ili predstava kad doživi premijeru, ne pripada više samo nama i zaslužuje svoj život. Rok i rub papira određuju točku.
