Prva ovosezonska dramska premijera na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama, Goldonijeve Ribarske svađe, u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića, koprodukcija su Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Napisala: Petra Jelača
Repertoarni odabir naslova rađen je po ključu provjerenosti i ponajviše, prokušanosti, u nadi da se postigne uspjeh kod publike.
Redateljski zadatak povjeren je Krešimiru Dolenčiću, a u odabiru naslova, kao što je i do sada radio, redatelj Dolenčić se oslonio na hommage Jošku Juvančiću i njegovim Ribarskim svađama. To je recept koji očito uspijeva, sjetimo li se prošlogodišnjeg Ekvinocija. U odabiru prostora, prevladali su produkcijski razlozi dovoljno velikog gledališta, te činjenica da su ovogodišnje dramske produkcije Igara koprodukcije koje će tijekom godine gostovati po Hrvatskim narodnim kazalištima, u okviru projekta K- HNK, pa stoga moraju biti prilagodljive kazališnim kutijama i biti svedene, u većini slučajeva, na kazalište na otvorenome, bez naglašenijih elemenata ambijentalnosti.
U prostoru parka Umjetničke škole Luke Sorkočevića redatelj Dolenčić već je vrlo uspješno režirao Držićevog Arkulina 2007. godine, pa taj mizanscen reaktivira, u ključu autocitatnosti. Scenografski elementi pri tome su minimalno potrebni, no očito je da su tu zbog gostovanja tijekom godine. Morana Čale autorica je jezične adaptacije i lokalizacije na dubrovački govor 18. stoljeća kada se radnja, kao i u Goldonijevom izvorniku, događa. Jezik ima dosta držićevskog prizvuka, no uzmemo li obzir dodirnost Držićevih i Goldonijevih komičkih tipova, isti mentalitet i duh sredine, te ono najvažnije, činjenicu da je jezik na sceni zaživio, uz Mara Martinovića kao jezičnog savjetnika, spomenuti prizvuk ne ometa uspjeh ove dubrovačke jezične adaptacije.
Ribarske svađe komad su u kojemu se ništa značajno ne događa, osim što se žene u ribarskom mjestu, čekajući da se s mora vrate njihovi muževi i vjerenici, posvade, jer se pojavio jedan muškarac iz Splita, barkariol Duje. On se udvara zauzetoj djevojci Luci ne bi li napravio ljubomornom onu koja mu se zaista sviđa, Franicu. To izazove salvu trzavica i ljubomore između svih prisutnih žena, koju zatim smiruju i organi vlasti, te njihovi muževi i vjerenici kada se vrate s mora.
Happyend je neizbježan što se u tonu predstave osjeća od samog početka, pa tako sam zamjenik kancelara Kaznenog suda predlaže brakove, pomaže u izmirenju posvađanih zaručnika, organizira miraze i vjenčanja jer je to jamac mira u zajednici, što se pokazuje nadasve točnim.
Uigranost ansambla
Krešimir Dolenčić s ansamblom je radio tako da su nastale stilizirane, ali i neke komično karakterne uloge koje će sigurno još rasti kako predstava bude živjela. Čitav glumački ansambl vidno je sudjelovao u kreiranju lica, u improvizacijama, stilizacijama i primjesama ludizma u odnosu među licima što predstavi daje neobičnu svježinu i živost. Stoga je i vrlo teško izdvajati uloge, naročito zbog velike uigranosti i kvalitete cijelog ansambla.
No, ako se mora, u prvi red svakako idu Borko Perić kao Patrun Nikša, Stipe Radoja kao barkariol Duje, Nikolina Prkačin kao Franica, Marjan Nejašmić Banić kao zamjenik kancelara Kaznenog suda, Nika Lasić kao Luce, Bojan Beribaka kao Đivo, Nika Matušić kao Ore. Doajeni Joško Ševo i Ksenija Prohaska bili su im postojan oslonac za suigru, kao i svi ostali članovi ansambla: Angela Bulum kao Made, Nikola Radoš kao Baldo, Boris Matić kao Vice, Branimir Vidić Flika kao Zdur, Maro Drobnić i Luka Bokić kao Kanjac i Mol, te Božo Petrić kao fra Božo.
Kostimografija Željke Franulović vrlo je slikovita te prati ideju režije i glume, jasno potcrtavajući Goldonijevo doba kada se radnja događa.
Scenografija Stefana Katunara sugerira ribarsko mjesto i vjerojatno je nužna zbog koprodukcija i gostovanja, no mogla bi biti i prilagođenija odabranom prostoru.
Glazba Stanka Juzbašića upotpunjuje atmosferu živosti male zajednice, kroz duhovito odabrane songove i limenu glazbu na kraju predstave, kao i oblikovanje svjetla Marka Mijatovića.
Nova festivalska uspješnica
Ova vrckava komedija u mnogočemu podsjeća na slikovnicu za odrasle, pojednostavljuje život na polarizaciju žena kao lukavih čavki te muškaraca kao samo naizgled razumnijih aktera koji se među njima snalaze, a svi žive u nepatvorenoj slozi i prihvaćanju bez propitivanja, jer ‘sve će se akomodat na kraju’.
Potpuno je razumljivo kako dubrovačka publika takve predstave voli, u mentalitetu se prepoznaje, te nalazi odušak u gledanju komedija koje čak ni ne evociraju gorko slatki Mediteran, niti realizam, nego svode život na eskapističku sličicu kakve u stvarnosti nema, no baš zato je i dopadljiva.
Takvu sličicu, ruku na srce, treba znati duhovito i u prvome redu zabavno scenski postaviti, u čemu je redatelj Dolenčić u potpunosti uspio.
Reakcije i smijeh premijerne publike, te opetovani spontani pljesak za vrijeme izvedbe to su mu potvrdili, kao i cijelom glumačkom ansamblu, pa će ova ugodna komedijica zacijelo postati nova festivalska uspješnica.
