Ovoga tjedna u rubrici “Od A do Ž”, ugostili smo Marka Mijatovića, po struci oblikovatelja svijetla i sveučilišnog prvostupnika Nautike, a po radnom mjestu majstora rasvjete i videa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što nam je rekao o svjetlosti i tami, dubrovačkoj ambijentalnosti, radnom tempu Igra, trenucima opuštanja između proba i izvedbi, projektima na kojima bi volio raditi, građanskom aktivizmu, životu na Pelinama nekad i sad te o nadolazećoj nogometnoj sezoni pročitajte u nastavku.
Kako se postaje oblikovateljem svjetla?
– Oblikovanje svjetla dalo bi se jednostavno objasnit tako da kada uzmete sobnu lampu i postavite je u prostoriju na neko željeno mjesto, učinili ste to iz nekog motiva. Pri tome ste utjecali na razinu osvjetljenja, estetiku i općenito ugođaj boravka u toj prostoriji, čime ste ujedno oblikovali svjetlo. Dakle, manje više, svi smo mi u na neki način oblikovatelji svjetla u prostorima kojima boravimo, bio to vlastiti restoran, kafić, trgovina ili pak spavaća soba, kuhinja, dnevni boravak i sl.
Formalno, na ADU već godinama postoji diplomski studij Snimanje koji uključuje i smjer Oblikovanje svjetla. Uvjet je završeni preddiplomski smjer Snimanje ili bilo koji drugi preddiplomski sveučilišni studij uz uvjet polaganja prijemnog ispita.
Završili ste srednju pomorsku školu, smjer nautika, što vas je odvuklo od toga načina života i usmjerilo k svjetlosnim kreacijama?
– Ne samo srednju pomorsku već i fakultet, preddiplomski sveučilišni studij Nautika.
Odvlačenje od mora i plovidbe bih pripisao životnim okolnostima i egzistencijalnim (ne)mogućnostima, gdje sam uz studiranje jednostavno morao počet radit da bih mogao ispratiti troškove studiranja i svega onog što studentski život nosu. Olakotna okolnost je bila oslobađanje plaćanja školarine, s obzirom na to da sam u srednjoj ostvario dovoljno dobre ocjene te upao u kvotu studenata s cjelokupnom potporom tadašnjeg Ministarstva znanosti i tehnologije. Međutim, potrefilo se da sam bio zadnja generacija starog sistema, te kao relativno neuspješan student tadašnjeg starog sistema studiranja, uspio sam se prebacit na “Bolognu” – ali ispočetka, godina za godinu. Sve skupa je utjecalo da u međuvremenu odem drugim putem, a pomorski finem onako, iz nekog despeta.
Upravo ta odlučnost me i vodila kroz izazovan period kombinacije rada i studiranja. Jednostavno su to doba kad se tražiš i gradiš sebe svakom prilikom.
Je li vam draža svjetlost ili tama?
– Između ta dva ekstrema težim ipak nekoj umjerenosti. Tama omogućuje svjetlosti da dođe do izražaja, tako da ljepota leži u njihovom balansu.
Volite li više raditi na ambijentalnim pozornicama ili klasičnim unutarnjim prostorima? I što je izazovnije?
– Svaki prostor izazovan je na svoj način. Unutarnji prostor ili “crna kutija” kako ga volimo zvati, daje puno veću širinu mogućnosti izražavanja. Dok se ambijent uglavnom gradi iz nule, bez obzira bili negdje u otvorenom ili zatvorenome prostoru. I nikad nisi siguran da će konačni rezultat biti onakav kakvog ga zamisliš. Dakle, za razliku od zatvorenih teatarskih uvjeta, realizacija u ambijentu temelji se na kompromisu između onoga što hoću i što mi taj ambijent dozvoljava da mogu.
Rad u eksterijeru je dodatno otežan s obzirom na to da cijeli posao ovisi o izmjenama dana i noći, nadajući se lijepom vremenu itd. Narav mi je takva da volim izazove, pa samim tim više volim raditi u ambijentu.
Koji vam je najdraži, a koji najizazovniji projekt na kojem ste do sada radili?
Što su za vas Dubrovačke ljetne igre?
– Nakon dvadeset i pet sezona, te više desetaka umjetničkih suradnji, teško je nekako odrediti koji je najdraži. Puno ih je takvih. Najizazovniji na Igrama definitivno Pirne drame, gdje sam istodobno surađivao s 3 redatelja za 3 predstave postavljene na 3 lokacije: na, u i ispod Minčete. Probe su se održavale gotovo istodobno. Ni dan danas ne znam kako smo uspjeli.
Van Igara, i općenito teatra, najizazovniji projekt mi je bio oblikovanje svjetla za svečanu ceremoniju otvaranja Europskog prvenstva u vaterpolu na bazenu u Gružu, gdje smo u niti dva dana od opreme korištene na dočeku Nove na Stradunu, trebali postavit opremu i isprogramirati cijeli show spreman za direktni TV prijenos. Sve to naravno tek između probi i treninga vaterpolista.
Kako iskorištavate pauze između probi ili izvedbi?
– Posao je takav da u tom periodu tek manji dio dana imaš za odmor i svoje privatno, tempo je iscrpljujuć, a sezona na terenu se protegne i do 70 dana rada u komadu. Dvokratni, noćni, radiš dok u potpunosti ne dovršiš zadatak predviđen za taj dan. Nafrkneš ako se dobro ne isplaniraš.
Inače kad se s poslom fine u neke pristojnije ure, da nisu baš sitni sati, stignemo se malo podružit, skočit u more, ofreškat se prije nužno potrebnog sna. Iako u glavnini težim otići doma spavat. Kad sam u autorskom angažmanu, praktički sam cijelo vrijeme “unutra”, tako da i ono što smatramo pauzom ili odmorom, koristim za kreativni proces.
Najljepša dubrovačka ambijentalna pozornica je?
– Veoma nezahvalno pitanje. Ambijent dođe do izražaja onoliko koliko ga se implementira u djelo koje se odigrava, i obratno. Nekad neki naslovi ne bi fitali u prostoru koji bi ih izdominirao ili se jednostavno ne bi uklopilo. Drugim riječima dobili bi teatar u ambijentu.
U novije doba, tj period u kojem sam prisutan na Igrama kao gledatelj ili radnik, rekao bih da su vrhuncu dubrovačke ambijentalnosti ostvareni u izvedbama Juvančićevog Ekvinocija, Kunčevićeve Tužne Jele i Magellijeve Grižule.
Kao djetetu Grada koje je odrastalo uz Ljetne igre, koliko su se one kroz proteklih nekoliko desetljeća promijenile?
– Mislim da sam još uvijek premlad za dati relevantan odgovor na ovo pitanje. Ali mogao bih se referirati uz pomoć svog diplomskog rada u kojem sam se bavio upravo primjerima ambijenta i ambijentalnosti, te zaključiti da tu i nema nekih bitnih promjena. Naravno, tehnološki i estetski je nekako za očekivati da se razvija i napreduje. Međutim, produkcijski gledano, glazbeni i dramski programi, koji su ujedno i najpopularniji kao takvi, dan danas su okosnica festivala kao takvog. Ako ćemo još spomenuti i produkcije suvremenog plesa koje su se ugošćavale zadnjih nekoliko godina, te sad i više od desetljeća prisutan gostujući balet, zaključio bih da ne stagnira već napreduje. Festival ima taj neki svoj ciklički tempo uspješnih i nazovimo to tako – manje uspješnih sezona.
Da možete birati, na kojem bi projektu voljeli raditi?
– Definitivno neka velika međunarodna umjetnička suradnja. Takvi izazovi me posebno vesele.
Cijeni li se i koliko danas kultura?
– Kultura je dosta širok pojam pa ću reći da se cijeni. E sad, kakva? Danas eto, rapidno se razvija kultura primitivizma, koja potpomognuta sveopćem pasivnom odnosu briše granice između nečeg, općenito rečeno – prihvatljivog i neprihvatljivog u javnom prostoru. Kultura danas nije svetinja – ona je roba. Njena kvaliteta raste razmjerno broju pregleda, klikova i ugovora. I cijeni se uglavnom samo kad ne govori previše, ne propitkuje i općenito tolerira dok ne ometa redovite tokove tržišta.
Život u Gradu ljeti i zimi?
– Iz godine u godinu život u Gradu je kompliciraniji, bez obzira na godišnje doba.
Kakav je danas život na Pelinama?
– Kao i inače, tih i miran, zanemarimo li povremene incidente gostiju.
Postoji li više susjedstvo kakvog se sjećate iz djetinjstva?
– Općepoznato je da se dobar dio stanovništva iselio. U apartmanskoj ulici naziva Kunićeva, ostalo nas je svega petnaestak. Dakle niti petina nekadašnjeg broja. Stoga je jasno da su se mnogi segmenti življenja izmijenili, pa tako i susjedstvo koje praktički više ne postoji.
Za vas je građanski aktivizam?
– Odraz društva sposobnog da kritički promišlja. Međutim provedbeno, danas se uglavnom svodi na pokušaje civiliziranog bunta u svijetu koji više ne vjeruje ni u civilizaciju, ni u bunt, s obzirom na to da djeluje unutar sustava koji je naučio asimilirati bunt, otpor i općenito bilo kakvo neslaganje. Stoga da bi aktivizam bio uspješan, sustav mora počet osjećati nelagodu.
Gdje se kupate?
– Uglavnom na Lokrumu. Neprocjenjiv je taj odmak od gradskog kaosa u bilo koje doba godine.
Od nove nogometne sezone dijeli nas još mjesec dana, hoće li Rijeka obraniti naslov?
– Ne jedan, nego oba. Iako, prerano je za ikakve prognoze dok god traje mercato. Dojma sam da Rijeka nije podlegla euforiji nakon prošlosezonskih uspjeha, te u odnosu na ostale konkurente i dalje gaji stabilnost i racionalnost u poslovanju. Međutim, u više navrata se pokazalo da uglavnom pobjednik bude onaj koji poznaje pravila ali ih odbije poštovati. Stoga ćemo se morat strpjet i vidjet je li ovo bila nova iznimka koja potvrđuje pravilo ili se zbilja događaju pozitivne promjene u hrvatskom klupskom nogometu.
FOTO: Vedran Levi
