VIJESTI
06.12.2019 u 00:48

VLASTIMIR VEKARIĆ: Tog 6. 12 Dubrovnik se branio na Srđu, ali i iz stanova i kuća

Vlastimir Vekarić, tad, u doba najtežih napada na Dubrovnik, 51-godišnji član Zapovjedništva obrane Dubrovnika,  pukovnik Hrvatske vojske i pomoćnik zapovjednika 163. brigade HV-a , danas 79-godišnjak, ostvario je večeras u Saloči od zrcala veliku želju. Okupljenim sugrađanima ispričao je svoja iskustva obrane Dubrovnik u periodu od 1991. do 1996., a većinu dvosatnog predavanja posvetio je opisu priprema za napad na Dubrovnik, bezuspješnim pokušajima potpisivanja primirja te svojim sjećanjima na sam 6. 12. 1991, kad se Dubrovnik branio sa Srđa, ali i iz stanova i kuća.


komentara  0

Vlastimir Vekarić je kao i mnogi Dubrovčani u rat pošao dobrovoljno, prijavivši se u svoju mjesnu zajednicu u Gružu, u kojoj su se kao i ostalim mjesnim zajednicama, u ljeto prije početka rata počeli organizirati nenaoružani odredi koji su se pripremali za obranu grada.

- Otišao sam i dao sam svoje podatke tajniku, a na kraju sam kao i svi ostali svoju prijavu vlastoručno potpisao. Potpis je garantirao da se svojevoljno prijavljujem. Hrvatska u to doba nije imala svoju vojsku, Teritorijalna obrana je ukinuta. U Rašici je tad bio jedan pojačani vod od nekih 30 do 40 gardista koji su obučavali dragovoljce. Tako je naša vojska počela. Siguran sam da sam bio jedan od starijih. Tad sam imao 51 godinu i imao sam volju i želju braniti svoj grad. Većina dragovoljaca su bili momci od dvadesetak godina – kazao je Vekarić te pojasnio kako je prija rata bio strojar, koji je odslužio vojni rok u Puli 

- Nisam imamo nikakvog iskustva s pješadijom. U lipnju sam dobio obavijest da su me odredili za Zapovjedništvo obrane Dubrovnika, odnosno Vod tehničkog osiguranja. Već se vidjelo da se spremaju nevolje. Svi pripadnici teritorijalne obrane u Dubrovniku su u to doba okrenuli leđa JNA i prešli u zapovjedništvo. Jedan od njih je bio i pokojni Željko Pavlović. Tad smo u Gradu imali samo trofejno oružje koje nam nije bilo od velike koristi. Dubrovnik je veliki dio svog naoružanja dobio zahvaljujući mladost iz Ploča, koja je u kolovozu, tijekom noći uspjela zauzeti ogromno skladište naoružanja JNA, Male Bare. Obavijestili su sve susjedne općine od Splita do Stona da pošalju sve raspoložive kamione kako bi se tijekom te večeri ta skladišta ispraznila. Upravo je pokojni Pavlović pošao u Ploče i doveo dobar dio oružja u Grad, ali nije bilo biranja, prvo na što su naišli su ukrcali. Tek po povratku shvatili su da je veliki dio tog oružja neupotrebljiv. Jedino što nam je tog oružja vrijedilo bili su trocijevci.

Upravo u tom periodu započele su prve provokacije s Ivanice, pogođena je kuća jednog pomorca, raketirane su i obiteljske kuće u Župi dubrovačkoj, a tadašnji načelnik Općine Dubrovnik Pero Poljanić obavio je prve ozbiljne razgovore s načelnik Trebinja Vučurevićem.

- Iako je Vučurević uvjeravao Poljanića da nam ne prijeti nikakva opasnost mi smo svoje pripreme nastavili. Jedan od prvih konkretnih znakova da se nešto ozbiljno sprema su bili naši sugrađani srpske nacionalnosti koji su se preko noći iselili iz Dubrovnika. Željko Pavlović je u to vrijeme kontaktirao Nojka Marinovića, tadašnjeg zapovjednika 8. trebinjskog garnizona, u kojeg je JNA imala potpuno povjerenje. Nojko je tad živio u Trebinju s dvoje male djece i suprugom. Rekao je da mora odvesti suprugu u vojnu bolnicu, poveo je sa sobom djecu, a mi smo ga pričekali na Dupcu. On je, i danas to tvrdim bio najveći dobitak za obranu grada. Bio je strog, pravedan, uveo je disciplinu i od svih nas je očekivao da damo 500 posto od sebe. Znao je što nam se sprema, znao je sve detalje i znao što trebamo poduzeti. Prije Trebinja, bio je zapovjednik garnizona na Korčuli, pa je znao s kojim oružjem oni raspolažu. Otišao je tamo s tehničkim vodom i nekoliko kamiona, a vratio se s dvije obalne baterije i četiri ZIS-a.

Sve te pripremne radnje, kako je pojasnio Vekarić, odvijale su se u potpunoj tajnosti, jer je Grad bio pun špijuna, pa je tako oružje dopremljeno s Korčule sakriveno u skladište na Batahovinu.

- Nojko mi je tad dao zadatak da sve to oružje za 14 dana dovedem u takvo stanje da ga on može rasporediti po položajima. JNA je s tog oružja, skinula sve vitalne dijelove. Problem je bio što ja nisam imao pojma o tom oružju, a moram sam izvršiti zapovijed, pa sam tako otišao u TUP, objasnio direktoru što se treba napraviti. On je odmah obavijestio svoje inženjere ali ni oni nisu znali kako, na kraju mi je direktor rekao da ima jednog mladog inženjera Branka Čuića, koji je tek završio studij i da pokušam s njim. Oni mi je rekao da mu dostavim nacrte, koje ja nisam imao i da će on napraviti te dijelove. Na kraju sam mu pokazao oružje, on je sve izmjerio i nakon sedam dana napravio sve što je bilo potrebno. Idući problem nam je bio kako to spojiti s oružjem, jer se to radi posebnim tehnološkim postupkom. U konačnici smo se poslužili starim kovačkim tehnikama i Nojko je s topovima izašao na položaje u Cavtatu, u Konavlima prema Prevlaci, u Kuparima.

U tom istom periodu zapovjedništvo je izdalo zapovijed da se po tona eksploziva postavi na Brgatu, na putu ispod Dubca, u Zavali, Dubokoj ljutoj, kako bi se ti prometni pravci u slučaju napada mogli dignuti u zrak.

- U Slanome smo imali jednog policajca koji je znao da je u Zavali postavljen eksploziv i s kojim je dogovoreno da digne put u zrak ako krene napad. Kad su nam javili da je napad iz pravca Popova polja krenuo izdana je zapovijed da se eksploziv detonira, a on umjesto da napravi naređeno nas je nekoliko puta zvao da potvrdi zapovijed, da bi na kraju sjeo u automobil i predao se JNA, rekao im gdje je postavljen eksploziv i ostao s njima. U to doba postavilo se pitanje tko je nama kao vojsci dao ovlast da prouzročimo toliku materijalnu štetu, pa smo pitali Poljanića da stane iza naše odluke i on je to napravio – ispričao je Vekarić te dodao da je stanje vrlo brzo postalo katastrofalno.

- Konavle su zapaljenje, pucalo se po hotelima u Župi, jedva smo držali Srđ, neprijatelj je došao na Strinčjeru. Čengija se morao povući s Brgata, četnici su već bili na Žarkovici. U razgovoru s Nojkom smo shvatili da u Gradu imamo 180 naoružanih ljudi.  Odlučeno je da tih 180 ljudi mora držati i pod svaku cijenu obraniti liniju od 5 kilometara, preko Belvedera do Sustjepanu. Inženjerija je dobila zapovijed da se minira Srđ i to linija čim se izađe iz šume, poviše magistrale. Miniralo se po noći i tijekom tog miniranja je poginuo jedan mladić. Neprijatelji su se nakon što su došli na Žarkovicu samo jednom probali spustiti niz stari put od Bosanke. Mi smo to primijetili i gađali smo ih s trocijevcima koji su bili u Posatu. Razbježali su se kao zečevi – kazao je Vekarić,.

Jedna od Vekarićevih dužnosti bila je izdavanje oružja dobrovoljcima.

Jednom mi je tako došla grupa mladića iz Župe. Pitao sam ih imaju li 18, rekli su da imaju siguran sam da su me neki od njih i slagali. Imao sam samo puške M48, koje nisu bile popularne jer nisu bile automatske i nekoliko ručnih bacača mina da mogu gađati tenkove. Kad su krenuli četnici ulaziti oni su zapucali i iako se većina razbježala, uspjeli su jednog zarobiti i  dovesti ga zapovjedništvu u Lapadu. Tog dana sam bio na terenu, a predvečer sam se vratio u Lapad. Atmosfera je bila čudna, bio je pretiho. Kad sam ušao vidio sam nekoliko naših vojnika, Nojka Marinovića i zarobljenika za stolom. Nojko ga je pitao kako se zove, odakle je i u kojoj je postrojbi, a potom i je li oženjen i ima li djece. Odgovorio mu je da rezervist iz Bara i da ima dijete staro 4-5 mjeseci. Nojko mu je tad ponudio da se telefonski javi ženi, da ona ne bi od šoka, jer ne zna gdje joj je muž, izgubila mlijeko. On je to odbio, jer mu je kao Crnogorcu bio ispod časti da javlja ženi gdje se nalazi. Rekao je da će se rađe ubiti. Nojko mu je potom rekao da ide u zatvor i obećao mu je da ako ne bude pravio probleme da ga neće vezivati, a dao mu je i šteku cigareta – kazao je Vekarić te dodao kako je jedno od pitanja na mirovnim pregovorima u Cavtatu bilo vezano za ovog zarobljenika, no Marinović je izdao zapovijed da ga se ne spominje.

- Na svakim pregovorima su pitali za njega. Po tome smo shvatili da nije obični rezervist. Nojko ga je čuvao kako bi preko njega mogao ispregovarati puštanje naših zarobljenika iz crnogorskih logora. Od toga trenutka nam je zarobljavanje neprijateljskih vojnika bio jedan od prioriteta. S tim da je izdana zapovijed da ih se ne tuče, već da se s njima lijepo postupa. 

Vekarić je okupljenima pojasnio i funkcioniranje Zapovjedništva, osim obilaženja položaja i koordiniranja obrane održavana su i telefonska dežurstva s položajima.

- Upravo sam ja bio na dežurstvo kad me zazvao vojnik koji mi je kazao da sa svog položaja gleda kako mu pljačkaju kuću. Zvao me tri puta i svaki put mi je rekao da će pucati, a ja sam ga smirivao jer si nismo mogli dopustiti da nas isprovociraju. U hotelu Argentini su se nalazili europski promatrači, a uloga časnika za vezu je bila čim se počne pucati obavijestiti njih što se događa. Zvali su ih i naši i njihovi. Tad sam shvatio da su riječi nekad jače i od metak. Mi smo definitivno bili krivi, ali naš je časnik za vezu svašta napričao promatračima. Da je JNA otvorila vatru, da gađaju spomenike, da ima žrtava. Znao je da će časnik JNA napraviti istu stvar.

Ispričao je Vekarić i kako su tekli mirovni pregovori u Cavtatu.

- Pregovori su se odvijali u Cavtatu, na njima su sudjelovali Poljanić, Čičo Obuljen, Hrvoje Macan, Đuro Kolić, a Mišo Mihočević je prevodio, a tu su bili i europski promatrači. JNA je tražila da pošaljemo vojnog delegata. Na brzinu smo morali donijeti odluku i obući ga u uniformu, koju tad nismo ni imali, odlučili smo se za Antuna Karamana. Sudionici tih sastanak ispričali su nam da je atmosfera bila teška. JNA nas je pošto poto htjela europskim promatračima prikazati kao otpad ljudskog društva, da smo ustaše, da koljemo Srbe i pijemo njihovu krv. Pregovori su se prekinuli, a oni su htjeli da idući dan dovedemo deset uglednih Srba, da potvrde ili demantiraju takve navode. Nojko je to odbio. Karaman nam je po povratku s pregovora rekao da on to ne može ni psihički ni fizički više podnositi i zamolio nas da ga razriješimo te dužnosti. Odlučilo smo da ga zamijeni Ivo Šimunović.

Europski promatrači iznijeli su tad svoj zahtjev, da upoznaju Zapovjedništvo obrane Dubrovnika i sami se uvjere tko su i kakvi su ti ljudi.

- Nojko je i tu odigrao fantastičnu ulogu. Izabrali smo hotel Argentinu jer su oni tamo boravili. Morate znati da smo mi tad bili gladni, ali dolazili su nam gosti i morali smo ih nekako počastiti. Stavili smo na stol nešto pršuta, sira i vina i čekali ih, a gledamo to i ne smijemo, a gladni smo. Nojko nas je tad svakog ponaosob predstavio delegaciji. O svakome je ispričao čime se bavio prije rata, koji je fakultet završio, koliko tko ima djece. I kad su shvatili da smo strojari, arhitekti, da imamo djecu, ostali su s nama do kasno u noć, čak smo i zapjevali uz gitaru. Glavni predstavnik te delegacije nam je na kraju sastanak rekao da će svaki promatrač odmah obavijestiti svoju vladu što se to zapravo u Dubrovniku događa.

Vekarić je ispričao kako mu je Marinović po završetku mirovnih pregovora u Cavtatu 5.12. 1991. kazao kako mu je čudan taj mir koji je tog dana dogovorio te da ja zapovjedio svim postrojbama da podignu razinu opreza na maksimum.

- Dogovorili smo se da se nađemo u 5 sati ujutro idućeg dana. U zapovjedništvu sam našao Nojka kako pije kavu i puši, a tad je zazvonio telefon. Zvali su nas sa Srđa u potpunoj panici. Vrištali su da su četnici na tvrđavi i da će ih svih pobiti ako im ne pomognemo. Nojko je prestao pušiti i  zapovjedio im da zatvore sve ulaze u tvrđavu. Naređeno je da minobacači od 120 mm tuku po tvrđavi, oni od 80 mm u krugu oko tvrđave, a da trocijevci tuku po cijelom Srđu. Taj dan je bio pakao. Išao sam po gradu i raznosio ono malo oružja što smo imali. Morate znati da su naši momci bili sedam dana na položaju, a sedam dana doma, a oružje su nosili sa sobom. Tad sam vidio da se pucalo iz kuća i stanova. Pucalo se iz cijelog grada, cijeli grad se branio. Borbe su trajale cijeli dan. U tom trenutku se u zapovjedništvu našao i Cvijeto Antunović, koji je inače vodio grupu dragovoljaca koji su nosili opremu na Srđ. On je samo u jednom trenutku rekao da ide gore i nestao. Uspio je nekako neozlijeđen stići do tvrđave. Kako je često bio gore znao je svaki komadić, pa je tako znao i za jedan kanal, na dva ipo metra visine, koji smo mi koristili da izbacivanje fekalija, kako ne bi zagađivali tvrđavu. On je bombama izjurio četnike iz toga kanala i ušao u tvrđavu. To im je strahovito diglo moral i u tom trenutku se iz tvrđave zaorila pjesma.

Osim što je podigao moral boraca, kako je Vekarić ispričao, Antunović je zaslužan i za spašavanje teško ranjenika sa Srđa.

- Čovjek je bio teško ranjen, ispala su mu crijeva, na Srđu su ga bandažirali, a iz bolnice su javili da ga snesu do početka šume na Srđu. Za vas koji ne znate iznimno je teško podignuti osobu koja je tako ranjen, tijelo se opusti. Oni su ranjenika stavila Antunoviću na leđa. On je imao i motorolu pomoću koje smo ga mi iz zapovjedništva hrabrili i govorili mu da nastavi jer nam je govorio da više ne može. No, na kraju ga je uspio spustiti  i čovjek je preživio.

Marinović je čekao noć kako bi Vekarića pitao koliko im je municije ostalo.

- Ostalo na je samo 18 granata. I tad je Nojko fantastično reagirao, gledao je na sat i po protoku određenog vremena bi zapovjedio da se puca, kako oni ne bi mislili da smo ostali bez municije. Četnici su nakon dugih borbi vidjeli da ipak neće uspjeti osvojiti Imperijal. Presreli smo njihovu poruku u kojom traže da im se pošalje pojačanje, inače oni napuštaju položaje. Kad su se oni stvarno počeli povlačiti naši su tražili dopuštenje da krenu vanka i dovrše posao. Nojko im to nije dopustio. Oni su tad doveli transporter i kad su vidjeli da mi ne pucamo, izbacili su sve oružje i ukrcali svoje mrtve i ranjene. Kad su shvatili da su poraženi počeli su bombardirati grad. Od tog trenutka poginulo je 18 ljudi. Vatrogasci kod hotela Libertas, gađana su civilni ciljevi, sva križanja.

Vekarić se prisjetio i daljnjih borbi na dubrovačkom području ali i uloge generala Janka Bobetka.

- General nam je jednom prilikom rekao da je ovo šansa koju mi kao narod čekamo 700 godina, da stvorimo svoju državu i da to moramo napraviti ne samo zbog sebe, nego i zbog generacija koje slijede i da nemamo pravo ovaj rat izgubiti.

Na samom kraju rata Vekarić je bio na dužnosti u Kuparima, gdje je bio zadužen za prihvat municije razvojačenih branitelja.

- Vojnici su mi ostavljali hrpe streljiva i bombi. Cijelo to vrijeme me je bilo strah da to sve ne eksplodira, cijela bi Župa letjela u zrak.

Vekarić je na kraju okupljenim otkrio kako je organizirana opskrba Dubrovnika vodom za vrijeme 1991.

- U jednom trenutku nam je u zapovjedništvo došao načelnik Poljanić i direktori svih komunalnih poduzeća koji su od Zapovjedništva tražili da na sebe preuzmu uloge u njihovim poduzećima. Nojko je to odbio, ali se s njim dogovorio da će svaki dan dolaziti do nas i da će im biti rečeno što moraju napraviti kako bi grad nastavio funkcionirati. Otkrit ću vam i kako smo riješili pitanje vode. Došao nam je Pavo Bečić, koji je godinama radio u Vodovodu. Kazao nam je kako zna gdje se nalaze ventili od starog depozita na Konalu i kako doći do njih. Zbog izgradnje tog dijela grada napravljen je novi viši depozit, no stari vodovod nije zatrpan već su samo ventili zatvoreni. Objasnio je Nojku da je samo potrebno otvoriti ventile u Komolcu, ali u njemu su tad bili četnici. Kroz tu cijev se provukao Nojko s još nekoliko vojnika, uspjeli su se provući između četnika i otvoriti taj ventil. U 24 sata nakon otvaranje ventila dotok vode je bio toliki da to mreža nije mogla podnijeti. Zbog toga su otvoreni punktovi na kojim su ljudi dolazili po vodu. To je bila tajna  zbog koje je mogla letjeti glava, to ni naše žene nisu smjele znati – zaključio je Vekarić.


L.Pavlović





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
knjige
VIJESTI
0      24|01|20 u 17:03
NATJEČAJ ZA MLADE Napišite najljepšu ljubavnu pjesmu!
zupanija6
VIJESTI
0      24|01|20 u 16:22
Izaslanstvo Skupštine regije Tirana u službenom posjetu Županiji
radionice_hbor
VIJESTI
0      24|01|20 u 13:06
Predstavljanje kreditnih linja za male i srednje poduzetnike
vodovod_ugovor_kanalizacija_lopud01
VIJESTI
0      24|01|20 u 11:38
POTPISAN UGOVOR: Lopud - prvi elafitski otok s kanalizacijom
skalini_pos
VIJESTI
0      24|01|20 u 11:26
Novi skalini kod POS-a I u Mokošici

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija