LIFESTYLE
04.12.2019 u 20:24

Kad je shvatio da ovdje ne može uspjeti, preselio je u Ameriku i izgradio briljantnu liječničku karijeru

Nakon susreta i iscrpnog razgovora s jednim od vodećih svjetskih kirurga otorinolaringologa, dr. Dankom Cerenkom, preplavljuje dojam kako se razlozi zbog kojih je prije trideset godina napustio Zagreb i preselio u SAD gdje je izgradio zbilja zavidnu i briljantnu karijeru u struci, ponavljaju u našoj domovini i danas. Suočavanje sa činjenicom da ga se tretira nepodobnim, te da se njegovo znanje i želja za napredovanjem opstruira i doživljava ugrozom za ostale, bilo je teško iskustvo. Kad je shvatio da ne želi osrednjost, sve je bilo lakše. Iako je imao već 39 godina i obitelj, odlučio se za odlazak u SAD gdje je krenuo kako i sam kaže - ispod nule.  Trebalo mu je deset godina da dostigne status kojega  je imao u zagrebačkoj bolnici, radio je po 30 sati u komadu i slušao puno mlađe i manje educirane od njega. I, nije požalio. Baš u Dubrovniku je s punim pravom, kaže, dobio priliku govoriti o slobodi koju mu je osigurao rad i život u SAD-u.

Razgovarala: Lidija CRNČEVIĆ


komentara  0

Dr. Danko Cerenko je jedan od vodećih svjetskih otorinolaringologa, sve ono što današnja generacija brojnih liječnika proživljava razmišljajući o odlasku iz Hrvatske, proživio je prije tri desetljeća kada je kao veoma perspektivan specijalista otputovao za Sjedinjenje Američke Države gdje su ga dočekali širom raširenih ruku. U ondašnjoj državi se baš i nisu potrudili da ga zaustave. I današnji vhunski liječnici koji odlaze, to isto kažu. U Americi je izgradio briljantnu karijeru, iako je bio liječnik koji je mogao podučavati druge, morao je pristati krenuti od početka, jer mu se specijalizacija nije priznala. Nikada nije izgubio vezu s Hrvatskom, rado se vraća i dolazi u Zagreb, na Hvar i u – Dubrovnik gdje je njegov sin organizirao svoje vjenčanje za brojne goste iz cijeloga svijeta. I ovoga je ljeta boravio u našemu Gradu gdje se susreo i družio s dubrovačkim liječnicima s kojima ga povezuje prijateljstvo iz 1991. - dr. Marijom Radonić, dr. Lilom Beticom i dr. Antunom Carem. Porazgovarali smo s dr. Cerenkom i još se jedanput uvjerili kako karizmatičnost najvećih u svojoj struci proizlazi iz njihove jednostavnosti i čestitog pristupa životu i poslu.

Je li odluka da napustite zemlju 1989. kao vrhunski specijalist za otorinolaringologiju pogotovo zbog godina koje su uslijedile, dokazivanja i učenja u američkim klinikama, bila ispravna?

- Nalazimo se u Gradu koji poznaje značenje pojma slobode i mislim da nema boljeg mjesta na svijetu u kojemu mogu izgovoriti da je takva odluka dala slobodu mom radu i životu. Nije bilo lako jer sam ja tada već imao 39 godina što nije malo za ikakav početak, preuzeo sam, na kraju krajeva, odgovornost za cijelu moju obitelj. Puno sam radio, i po 36 sati u komadu, nisam imao privatnog života, bio sam spreman odreći se svog ega jer sam u sustavu počeo od početka i morao sam slušati "djecu" u odnosu na moje godine i znanje i iskustvo, ali sam stekao slobodu. Slobodu rada i slobodu života. Mogao sam napredovati zahvaljujući jedino i isključivo svome znanju i predanom radu, nisam za to trebao biti podoban niti privilegiran, mogao sam zaraditi dovoljno da danas ako želim mogu poći na kraj svijeta i da se ne moram brinuti zbog toga. Imam slobodu, a imaju je i moja djeca, sloboda o kojoj govorim je da me nitko "ne kontrolira", da me nitko ne može poslat u penziju, da me nitko ne opstruira u radu i želji da idem na neko dopunsko usavršavanje, da nitko ne može osporiti moj uspjeh da se netko tko je manje sposoban od mene ne bi osjetio ugroženim. To je sloboda o kojoj govorim i to najviše poštujem u Americi. U Gradu u kojemu se poštuje sloboda to mogu otvoreno reći.

Čini se da se stvari u 30 godina nisu suštinski promijenile, hrvatski liječnici odlaze u velikom broju, nerijetko kažu, ne primarno zbog primanja. Kako gledate na to obzirom na svoje iskustvo i pogled iz drukčijeg zdravstvenog sustava?

To mi je poznato iz medija i razgovora s liječnicima koji su odlučili otići, a neki su bili čak dovoljno otvoreni da kažu i razloge svog odlaska. Većina odlazi iz dva razloga: neki iz čisto materijalnog, a neki zbog onoga što najviše boli, a to je što njihov rad nije bio prepoznat, niti su bili podržani u tom radu zbog čega su se osjećali loše. To su razlozi zbog kojih sam i ja otišao. Čitao sam pismo jednog traumatologa iz splitske bolnice koji je otišao u jedno malo mjesto u Norveškoj nakon puno godina što je ovdje radio i ljudi su ga cijenili i pisali koliko im je žao što taj čovjek mora otići iz njihove sredine. On je samo rekao: meni je nedostajala podrška i priznanje za ono što radim i to ne od pacijenata, nego od onih koji odlučuju o napredovanju i nagradi, od struke. U Hrvatskoj nedostaje ta podrška ljudima koji žele biti bolji od drugih, koji žele napredovati. U Americi je to podmazan kotač u sustavu, oni podržavaju ono što je dobro u svakom segmentu njihovog društva, u svakoj gospodarskoj djelatnosti pa tako i u medicini. Što si bolji i što više doprinosiš ustanovi ili grupi u kojoj radiš, bit ćeš vrednovaniji u društvu. Ako sam u svom poslu briljantan, za mene će znati više i kolega liječnika i pacijenata koji će željeti doći k meni jer imaju povjerenja u moj rad i moje znanje. Rad liječnika je stalno na (pr)ocjeni pacijenata, ali i drugih kolega koji će potražiti moje mišljenje za svoje pacijente, jer vjeruju da će rezultati biti dobri i pacijenti zadovoljni. To znači da ću ja imati više pacijenata, da ću biti uspješan i materijalno bolje plaćen i to je ono što je u Americi odlična stimulacija ljudima da budu bolji, da rade više i da više pridonose svojoj sredini i struci. Napredak znanja i sposobnosti u Americi se cijeni jer se to može onda prevesti i u tu neku "dolarsku mjeru" ako baš hoćete. Rezultat svega toga je da su pacijenti izliječeni, da im je pružena najbolja moguća skrb. Ja danas u Americi imam svoju privatnu praksu i odrađujem jako puno operacija kojima na žalost, ispravljam tuđe greške krivih dijagnoza i postupaka u liječenju pacijenata.

Iako već godinama živite izvan Hrvatske ostali ste u kontaktu sa svojim kolegama, povremeno predajete na studiju medicine koji se u Zagrebu odvija na engleskom jeziku, trebamo li kao nacija biti zabrinuti tko će nas uskoro liječiti?

-  Apsolutno da, jer nije dovoljno samo imati brojku liječnika potrebnih po broju stanovnika nego je važno i kakvi su to liječnici po svojoj kvaliteti. Ako će se liječnici "uvoziti" samo zato što je evidentan manjak liječnika, to nikako ne može biti dobro. U Ameriku dolaze liječnici iz svih zemalja svijeta, ali oni moraju biti najbolji od najboljih. Bojim se da će ovdje početi dolaziti liječnici sa manje iskustva i sa manje motivacije i onda se čovjek stvarno mora zabrinuti za kvalitetu zdravstvene usluge koja će se u budućnosti pružati u Hrvatskoj. Važno je imati povjerenja u liječnika, u taj neki njegov recimo "pedigre", važno je da on ima iskustvo, ali i da mladi ljudi imaju priliku učiti od nekoga tko je bolji, to je za mene možda i veći problem nego sami broj liječnika. Kao problem vidim i rano umirovljenje liječnika koji su sposobni još raditi i pomoći izgraditi novu generaciju kvalitetnih liječnika koji će ih naslijediti. To je stvarno razlog za zabrinutost. U Americi vas nitko ne može umiroviti, vi možete raditi dokle god hoćete, ne možete biti šef odjela nakon 70-te godina života, ali vas nitko neće izbaciti s posla, pogotovo ako imate dobru reputaciju. Nećete biti šef odjela, ali ćete i dalje raditi svoj posao, operirati i učiti druge mlade liječnike i prenositi im dragocjeno iskustvo. U američkim bolnicama se izuzetno cijeni iskustvo starijih liječnika i ne događa se da administracija naređuje kada tko treba ići u mirovinu. Toga u Americi nema. Kako u akademskoj sredini, tako i u privatnoj praksi liječnici često rade i sa 80 godina, rade dok misle da mogu raditi. Sami liječnici znaju da će prestati operirati ako im se tresu ruke na primjer, ili  osjećaju da za to više nisu sposobni, ali svojim iskustvom mogu pomoći i podučiti mlađe i manje iskusne u rješavanju nekih kompleksnih dijagnoza.

Postoji li ikakva šansa da se vratite i radite u Hrvatskoj?

- Raditi ne, ali više kolega iz Hrvatske je bilo kod mene u Atlanti, gledali su i učili što radim i mislim da sam i na takav način barem malo doprinio hrvatskom zdravstvu. Spreman sam pomoći svakome tko bi bio zainteresiran za edukaciju, za praktičnu edukaciju da pokažem neke zahvate, operacije koje radim. Nakon godina i godina rada sada sam u prilici da kao jedan od specijalista kirurga za uho u Atlanti koja broji 6 milijuna stanovnika, da jedan mjesec radim, a drugi ne. Naime, dogovorio sam s timom specijalista za uho s kojima radim, a kojih je malo, možda ih najviše ima oko 5-6 u Atlanti, gdje zbog toga pacijenti čekaju na pregled i po tri-četiri mjeseca, da ih oni pregledaju dok mene nema, te da ih obrade i pripreme za operaciju koju ću izvesti. Nikad moje kolege nije sram doći i pitati neki savjet, kao što nije ni mene ako ne znam sam riješiti neki problem, jer je najvažniji uvijek konačni ishod za pacijenta. Nema sujete među liječnicima, ni specijalistima, radi se timski i onaj tko je najbolji u nekom segmentu medicine, to dobije da odradi. Zbog svog iskustva i godinama stečenog znanja, ja odrađujem ono u čemu smatram da sam izuzetno nadaren, a to su najdelikatniji operativni zahvati u području uha. 

Prije odlaska iz tadašnje države radili ste u Vinogradskoj bolnici, danas je to Klinički bolnički centar “Sestre Milosrdnice“, i bili jedan od najperspektivnijih specijalista „otorinaca“, spomenuli ste površno razloge svog odlaska. Tome je kumovalo, pretpostavljam i Vaše poimanje liječnikog poziva.

- Nikome tko ode u Ameriku nije lako, ja sam imao 39 godina kad sam otišao što je vrlo kasno, imao sam obitelj i tada dvoje djece i preuzeo sam na sebe veliku odgovornost jer sam krenuo od nule, čak i ispod nule. Krenuo sam ispod nivoa statusa kojega sam imao ovdje i trebalo mi je deset godina da dođem na taj isti nivo u Americi, po priznanju i po statusu kojega sam imao ovdje. Za mene je medicina uvijek bila poziv za kojega se čovjek odlučuje samo zbog toga što želi pomagati i liječiti ljude, bez ikakvog drugog interesa. To je poziv koji mora biti osnovni izvor osobnog zadovoljstva i nema prepreke za ostvariti ga ako je tako. Ja sam stvarno ušao u taj poziv svom svojom dušom. Bio sam izuzetno dobar student i imao sam jako dobar prosjek ocjena, govorio sam njemački i engleski jezik jer su moji roditelji veoma rano shvatili što znači naobrazba, završio sam fakultet u Zagrebu, otišao u vojsku, završio staž i pokušao dobiti specijalizaciju u kojoj sam mislio da mogu biti najbolji jer sam manuelno vrlo spretan.

Da, čuli smo da vam je hobi izrada nakita. Na takav način održavate prste gibkima ili?

- Ne, prvo sam naučio izrađivati nakit. Možda je to i nešto genetski jer u obitelji ima zlatara, moj djed je bio zlatar i kao dijete sam odlazio kod njega u radionicu i promatrao ga kako radi, kako popravlja nakit, kako se satovi rastavljaju i sastavljaju, i sve se to radilo ispod lupe i to sitno je mene počelo zanimati i tako sam i ja počeo izrađivati nakit. Kad sam bio u Londonu i gledao hippije kako izgrađuju nakit od žice počeo sam i ja savijati žicu i raditi sve kompliciranije komade nakita. To mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo i veselje. Tako sam zapravo shvatio da imam predispozicije kako bih i u medicini radio nešto tako precizno, fino. Da budem posve iskren, u početku studija nikako nisam mogao podnijeti krv, dapače, kada bi je ugledao, srušio bih se u nesvijest. Mislio sam da zbog tog svog hendikepa neću uspjeti raditi u praksi, te da ću postati mikrobiolog, ali sam kasnije to uspio prevladati. Kako je moja obitelj živjela u blizini bolnice Merkur, ja bih u svoje slobodno vrijeme kao student medicine odlazio tamo i u hitnoj bi šivao neke manje posjekotine, pokazali su mi kako to raditi i bio sam im od velike pomoći pogotovo noću, tako da sam uspio napraviti neku desenzibilizacija tog svog odnosa prema krvi. Poslije toga je sve bilo u redu, iako danas kao anegdotu spominjem kako sam kolabirao kada su mojoj supruzi s našim trećim djetetom radili amniocentezu. Jedna se sestra okrenula prema meni i sva zgrožena rekla mojoj supruzi kako sam legao sav blijed, a ona joj je posve hladno odgovorila da se ne brine, da sam samo kolabirao te da ću se dignuti „kad dođem k sebi“ i nastaviti gledati postupak. Tako sam reagirao kad sam vidio doktora i dvije sestre i ogromnu iglu u trbuhu moje žene. I to je istina i dan - danas. Neke stvari doživljavam vrlo osobno, padne mi tlak i moram malo „prileći“. 

Dakle, specijalizaciju ste birali na osnovu fine manuelne sposobnosti?

- Razmišljao sam o oftalmologiji, otorinolaringologiji, vaskularnoj  kirurgiji, neurokirurgiji, svemu u čemu je potreban precizan i minucoizan rad rukama. Bio sam na intervjuu kod šefa odjela za oftalmologiju koji mi je rekao kako je sve to lijepo i kako mu je njegova supruga koja je tada radila na pedijatriji na Rebru mene spomenula kao odličnog studenta i da imam puno znanja, da govorim jezike i tako sve lijepe pohvale, a onda je ispalio kako nemam podobnost! Nije se dalje izjašnjavao što je to podobnost, nije to definirao, ali nisam smatrao da je to pravilo, naivno sam mislio da je to izuzetak. Pokušao sam i na kardiologiji, ali to isto nije prošlo. Tada sam saznao kako se otvorilo mjesto na Institutu za tumore u Zagrebu na otorini i šef je bio čovjek čija je majka bila moja profesorica latinskog u V. gimnaziji u Zagrebu, tako da me vrlo lijepo primio. Međutim, kad se saznalo da se tamo otvara mjesto bilo je intervencija za nekoga drugoga i vidio sam da će to biti dosta teško, pa sam pokušao i ja naći vezu jer to je tako išlo, pa sam došao do profesora Padovana koji je bio šef za uho, grlo, nos u Vinogradskoj bolnici i on me isto tako lijepo primio i zajedno sa profesorom Oreškovićem održao jedan mali intervju sa mnom da vidi kakav sam i što sam i bio je impresioniran svime što sam ja mogao ponuditi. Međutim, na kraju intervjua rekao mi je kako sve to na papiru izgleda vrlo dobro međutim kako bi on mogao znati da ja stvarno imam tu sposobnost u svojim prstima da bih radio tako finu kirurgiju kao što je uho, grlo, nos, a ja sam iz desnog džepa izvadio jednu vrlo komplicirano izrađenu ogrlicu od žice. Pokazao sam mu je i rekao da je to moj hobi...

... dakle hobijem ste ostvarili put do željene specijalizacije.

- Da, to je bio kraj intervjua. Nije imao više što pitati. Dakle, djelo, a ne riječi. On je otvorio natječaj za to radno mjesto i ja sam dobio to radno mjesto u Vinogradskoj bolnici kod njega, s time da je on vjerojatno već tada znao da neću moći uspjeti u onom obliku kako sam ja to želio u bolnici, ali mogao sam mu poslužiti kao ozbiljan radnik s kojim je mogao nešto napraviti. On je znao da ja nemam nikakvo zaleđe, da se nemam nikome potužiti, da neću tražiti nikakav bolji tretman u radnoj sredini, nego samo da mogu napredovati svojim znanjem i svojim zalaganjem, da mogu napredovati samo ako sam najbolji i to je bila istina. Imao je povjerenja u mene te me je nakon dvije godine što sam radio s njime poslao na jedan međunarodni kongres upravo u Dubrovnik gdje sam se upoznao s vrhunskim liječnicima iz cijeloga svijeta, među njima je bio i najbolji svjetski kirurg za vrat i glavu iz New Yorka, Dr. John Conley. Tada se dogodilo jedno prijateljstvo koje mi je stvarno kasnije jako pomoglo u životu. Godine 1980-te sam u dobi od 30 godina završio specijalizaciju i zaista sam se htio baviti kirurgijom uha, no tada sam na žalost shvatio i kako neću uspjeti tu napraviti karijeru jer su neki već bili "predodređeni" za to. Svoje sam praznike provodio u Sveučilištu u Tubingenu u Njemačkoj, univerzitetskom gradu u kojemu je radio čuveni profesor Plester koji je bio u to doba najbolji kirug za srednje uho u Njemačkoj, odlazio sam tamo jer sam znao njemački i otvorila su mi se vrata. On je jako volio da ljudi iz raznih dijelova svijeta tamo dolaze i uče od njega, imao je veliku volju i želju da podijeli svoje znanje i iskustvo, gledao sam operacije a poslijepodne kasnije u noćnim satima sam vježbao na kostima srednjeg uha ispod mikroskopa sa svim instrumentima i on je to pregledavao. Bio je oduševljen i dao mi je da operiram u njegovoj klinici. Radio sam rješavanje perforacija na bubnoj membrani i takve sam tri operacije napravio po prvi put, iako u Vinogradskoj bolnici dotad nikad nisam to radio, taj profesor mi je dao da operiram na osnovu mojih pokazanih sposobnosti.

Napisao je prof. Padovanu pismo u kojemu je stajalo da kada bi mi se dozvolilo da kod njega provedem šest mjeseci, da bih postao vrhunski kirurg za uho. Učinak je bio posve suprotan od onoga kakav je trebao biti. Za mene je postalo izuzetno teško, gotovo zabranjeno operirati uho u Vinogradskoj bolnici. Prebacio sam se na tumorsku kirurgiju glave i vrata, te sam na jednom svjetskom kongresu  vidio tehniku jednog talijanskog profesora koji je vršio rehabilitaciju govora u pacijenta kojemu je zbog karcinoma odstranjeno grlo. On je uspio napraviti jednu malu komunikaciju između tog najgornjeg dijela dušnika i ždrijela i onda bi pacijent udahnuo i zatvorio taj otvor na vratu koji nazivamo traheostoma, i prilikom izdaha zrak bi bio usmjeren prema zdrijelu sto je bilo dovoljno da dođe do vibracija koje su u usnoj šupljini položajem jezika, nepca, i usana bili artikulirani u razumljiv govor koji je bio znatno bolji nego onaj takozvani „trbušni“ govor kojim su ti ljudi do tada mogli govoriti. Problem te tehnike stvaranja takozvanog neoglottisa je bila aspiracija (hrana i tekućina bi iz ždrijela ulazili u dušnik što je dovodilo do kašljanja, a ponekad i upale pluća). Shvatio sam da moram napraviti neku svoju modifikaciju te njegove metode, osmislio sam tehniku koja je tada po prvi put bila izvedena u bivšoj državi i bila je veliki medicinski uspjeh. Na tadašnjem Jugoslavenskom otorinolaringološkom kongresu 1984. sam održao predavanje uz prof. Padovana na kojemu sam iznio sažetak svog doktorata s videom o toj tehnici i kako ti pacijenti nakon uklanjanja grla zbog karcinoma govore, kako jedu i piju i ne aspiriraju. Slično sam predavanje godinu dana kasnije održao na Svjetskom Otorinolaringoloskom kongresu u Miami Beach-u, i nakon tog predavanja su se javila dva profesora iz Amerike, jedan iz Indianapolisa, i jedan sa Emory University u Atlanti koji su se time bavila i koji su priznali da takvo nešto još nikad nisu vidjeli. Prvi me pozvao u svoj centar u Indianapolis, ispisao na licu mjesta ček na tisuću dolara za troškove puta, kako bismo razmijenili iskustva i znanja. No, iskreno mi je odmah rekao kako ja u Americi ne bih mogao raditi bez da ponovim cijelu specijalističku naobrazbu koja traje 5 godina. Uz pomoć ranije spomenutog doktora John-a Conley-a proveo sam mjesec i pol dana u New Yorku u The Mount Sinai Hospital gdje se radi vrhunska kirurgija karcinoma grla, ali i uha, što je mene zanimalo. Nekoliko mjeseci nakon povratka u Zagreb stigla je ponuda sa Emory University da sudjelujem na znanstvenom radu ispitivanja gutanja i govora nakon složenih operacija tumora u području glave i vrata.

Nisam bio spreman za odlazak, ali sam se nakon razgovora s prof. Padovanom odlučio otići na godinu dana.  Međutim, Amerikancima morate nešto i dati, nije to baš tako jednostavno i ne možete očekivati da će vam oni nešto dati i ništa ne tražiti zauzvrat. Radio sam na istraživanjima za doktorsku tezu svog mentora. Ispitivali smo funkciju gutanja koja dotad u jednom složenom, bazičnom fiziološkom obliku nije bila istraživana. On je razvio tehniku gdje se na više nivoa u ždrijelu istovremeno mjere pritisci koje mišići ždrijela i jezika stvaraju i na taj način potiskuju hranu koju bi htjeli progutati dalje u jednjak. Godinu dana je prošlo i ja sam radio samo na toj njegovoj doktorskoj disertaciji, a da ništa nismo stavili u tisak. Budući smo imali jako mnogo istraživačkog materijala produzio sam boravak na Emory University na još jednu godinu koja je u znanstveno-istraživalačkom radu bila više nego uspješna. Napisali smo preko desetak radova koji su objavljeni u vrhunskim američkim medicinskim časopisima i to je bio jako veliki uspjeh. Vratio sam se na kliniku u Vinogradskoj 1988. godine, gdje su se u međuvremenu stvari promijenile, prof. Padovan je otišao u penziju, a došao je novi čovjek kojeg je on predodredio za mjesto šefa, a ja sam unutar mjesec dana shvatio da nema nikakvog sluha za sve ono što sam naučio i što bih ja novoga mogao donijeti u našu radnu sredinu. Stvarno sam želio kandidirati za fakultetsko mjesto, međutim bilo je otvorenih izjava na sastancima kad je bilo razgovora o otvorenim radnim mjestima na fakultetu, gdje je rečeno da je meni djed bio ustaša, i da sam ja nepodoban. U ta 3 mjeseca po povratku puno toga je prolazilo kroz moju glavu, počeo sam stvari gledati iz jednog drugog kuta, s iskustvom iz sredine koja u vama vidi sposobnost i želju da to svoje znanje dalje unaprijedite samo da radite, da ne stojite na mjestu, da vas takva sredina gura samo naprijed, dok me je sredina u koju sam se vratio samo gurala nazad. I prije sam tu doživljavao kočenje na razne načine.

Ja sam uvijek bio entuzijast, pa sam kad bi mi se jedna vrata zatvorila, išao na neke druge subspecijalizacije, ali sad je ovo bila jedna direktna opstrukcija u kojoj su puno mlađe kolege od mene dobijale mjesto na fakultetu jer su bili podobni, dok je meni spočitavano kako mi je djed bio ustaša. Moj djed nije bio u ustašama, nego je bio zemljoposjednik i 1945. mu je konfiscirana cjelokupna imovina je izgubio sve to što je imao. Moje se obitelji nikada nisu bavile politikom, svi smo bili apolitični, radili smo najbolje što smo mogli u svom vremenu, nikome na štetu. U tom trenutku kad sam se vratio razmišljao sam dokad će ta podobnosti ići, te da sam ja već druga generacija, hoće li to ići i na moju djecu, jer ja bih mogao to i preživjeti, ali hoće li moja djeca patiti zbog toga i hoće li i oni biti kočeni u svom razvoju. Kad sam odlazio iz Amerike kolege s kojima sam radio su mi rekli, „kolega, vi ste toliko sposobni da bismo vam mi mogli priznati medicinski fakultet, ali vas možemo primiti samo ako želite ponovno proći „torturu“ petogodišnje specijalizacije“.

Dotad sam u Americi radio isključivo kao znanstvenik, a ne kao liječnik koji je bio u kontaktu s pacijentima. Da bih ponovno radio kao otorinolaringolog morao sam nanovo specijalizirati nešto što sam u bivšoj državi već obavio i stekao ogromno i znanje i iskustvo. Rekli su mi da sam za njih zanimljiv kao liječnik, iako sam već bio na pragu 39. godine života. Bio sam svjestan koliko je to teško i što će me sve čekati, ali sam očekivao da ću na neki način biti bolje primljen. Pocetkom 1989. godine sam shvatio da za ljude koji imaju sposobnost i koji žele raditi ne postoji granica. Ja sam radio kirurške zahvate na uhu, vratu, štitnjači, operacije karcinoma grla, složenu rekonstruktivnu kirurgiju i u svakom dijelu sam pokušao nešto novo napraviti i dati. Dr. Padovan me u mom radu uvijek podržavao i s njime sam napravio prvu transplantaciju cijelog bubnjića, radio sam neke velike rekonstrukcijiske zahvate gdje se kožni režanj s  grudnog koša prebacivao na defekte na vratu i to sam isto prvi napravio i sve je to objavljeno u stručnom časopisu koji je Vinogradska bolnica tiskala. Bio sam prvi u tadašnjoj Jugoslaviji koji je negdje 1983. vratio govor pacijentu kojemu je zbog karcinoma bilo odstranjeno grlo. Na žalost, spoznao sam da sam opet došao u sredinu kojoj smeta kada netko nešto zna, kada netko nešto novo donosi i to do te mjere da čovjek ima osjećaj da bi to moje znanje druge ugrozilo. Oni su tražili neki propust u mojoj profesionalnoj karijeri kojega nisu mogli pronaći pa su posegnuli za tim da me na neki način politički obilježe. Kako je to uvijek dolazilo odozgo, od nekoga tko je imao neko političko zaleđe, nije bilo za očekivati da će se kolege sa mnom solidarizirati, a svima je u principu i odgovaralo da imaju manju konkurenciju.

U medicini uvijek ima i boljih i lošijih liječnika, a najviše ima onih srednjih kojima zaista ne bi odgovaralo da imaju nekoga tko je progresivan i tko bi svojom željom za radom i uspjesima mogao ispasti "zvijezda". Vani je taj način na koji sam se ja ponašao i prema svom poslu i prema svojoj struci, bio posve normalan, tu nema nikakvih zvijezda, to je bio normalan način rada i napredovanja, ali ovdje se takav način ponašanja gledao drugačije. Ovdje se na to gledalo kao da čovjek koji se trudi i radi najbolje što zna, ugrožava druge koji ne žele raditi na taj način. To je prelilo čašu i taj osjećaj drugorazrednosti je bio razlog zašto sam donio odluku o odlasku. Do svog 39. rođendana sam dao otkaz i otišao sam, a da nitko nije pokazao nikakvo žaljenje niti su me pokušali zadržati.

Dan prije mog odlaska  javili su se sa Klinike za uho, grlo i nos na Salati u Zagrebu i rekli su da imaju mjesto asistenta jer je njihov asistent otišao u Njemačku, rekli su mi da oni znaju kakav sam jer sam tamo polagao specijalistički ispit i njihov šef je rekao da nikad u životu nije imao tako uspješnog liječnika na specijalističkom ispitu i da je moj specijalistički ispit u njegovoj karijeri bio najbolji, ne samo po znanju nego prema operaciji jer su mi dali da operira uho i vrlo lijepo sam to napravio. Međutim ja sam svoju odluku donio i ništa me više nije moglo zaustaviti.

I uslijedio je novi početak...

- Krenuo sam od početka, specijalizacija mi je trajala pet godina, nakon čega sam prihvatio mjesto profesora na Emory University, radio sam tamo godinu dana, a onda mi je šef rekao da se ne mogu baviti običnom otorinolaringologijom nego da moram izabrati subspecijalizaciju i pitao me šta bih ja želio. Rekao sam da bih želio subspecijalizirati kirurgiju uha i on je rekao da nema problema te da se odlučim za ustanovu gdje bih želio ići ,a da će trošak snositi Emory University. Razmatrali smo dvije ustanove u Americi, i jednu u Evropi. U Americi nisam dobio subspecijalizaciju jer sam za američke pojmove sa svojih 45 godina već bio prestar. No dobio sam mjesto (fellowship training) na Univerzitetskoj bolnici u Zurich-u kod svjetski poznatog profesora Fisch-a, pri čemu mi je  pomogla preporuka već ranije spomenutog dr. Johna Conleya, te bivšeg konzula Švicarske u Zagrebu čija je supruga bila moj pacijent. Za takvo prestižno usavršavanje kod profesora Fisch-a javljali bi se se liječnici iz cijelog svijeta, no 1995. godine to sam mjesto uspio dobiti ja.

Za vrijeme trajanja subspecijalizacije dr. Cerenko je sa cijelom svojom obitelji živio u Švicarskoj, šest mjeseci, a troškove je pokrio Emory University. Kad je pitao kolege na svom fakultetu koliko će ih to koštati odgovorili su: sve ovo što ćemo mi dati za vašu subspecijalizaciju, vi ste već zaradili. Nećete nam ostati ništa dužni.

Radili ste po cijele dane u bolnici.....

- U Americi sam radio koliko i svi drugi. Kad je netko specijalizant odgovara onome tko je iznad njega po specijalizaciji, dakle, prva godina sluša onoga s druge, onaj s druge onoga s treće itd. Tu nema milosti, zato je mene šef i pitao hoću li ja moći primati naređenja od meni nadređenih koji su defacto bili djeca prema meni koji sam ne samo bio jedno 10 godina stariji, nego sam imao i više i znanja i iskustva. Prva godina je bila izuzetno teška, to je bila opća kirurgija, trebalo je pacijenta primiti, obraditi, pratiti sve njegove nalaze, rendgenske slike, MR, morao sam pratiti pacijenta, a da bi ga mogao pratiti, to je značilo proces od vađenja krvi za laboratorij i razgovora s drugim liječnicima, imati savjetovanja s drugim specijalnostima, a to je često značilo 36 sati rada u kontinuitetu. Onda bih nešto odspavao i onda bi počeo opet isto. To je bio ubitačan tempo i bilo je ljudi koji to nisu mogli izdržati, već su morali prekinuti. Nisam odustajao, morao sam tako raditi znajući da ću sljedeće godine i ja biti nadredjen nekom drugom. Već na trećoj godini su ti moji stariji kolege shvatili da oni od mene mogu nešto naučiti. Sistem je bio takav da bi stariji kolege ucili mladje, a specijalista bi se zvao u salu samo kada se radilo o najdelikatnijem dijelu operacije. Naime, specijalizanti vrlo rano počnu samostalno raditi vrlo složene stvari što je iznimno važno i korisno.

Jesu li adekvatno i primanja tolikom vremenu provedenom na poslu?

- Primanja specijalizanta su izuzetno, izuzetno mala. U tih pet godina od specijalizanta se ne očekuje da ima neki drugi, privatni  život, već se očekuje da bude vezan za bolnicu i da je gotovo stalno u bolnici. Ako imate neku dulju pauzu, provodite je u sobi dežurnog liječnika ali uvijek morate biti blizu bolnice i uvijek dostupni pokrivati hitne slučajeve. Specijalisti spavaju kod kuće i zovu se jedino kada specijalizanti ne mogu riješiti slučaj. Primanja su toliko mala da specijalizant može živjeti, ali ne da može kupiti auto, tu nema nikakve zarade to je samo učenje, tjedni sastanci na kojima bi. Jako je prisutan taj timski rad različitih specijalista sa različitih odjela i praćenje pacijenta jer uspjeh neke operacije ovisi o svima skupa. Njihovo zdravstveno osiguranje za moj rad ne plaća puno ili gotovo ništa, uvijek je sve morao potpisivati liječnik iznad mene. Tek kad sam postao specijalista mogao sam normalno naplaćivati svoje usluge, a nakon subspecijalizacije sam počeo raditi operacije na uhu u djece i odraslih, radio sam najsloženije tumore baze lubanje (operacije koje bi znale trajati od 12 – 14 sati, radio sam operacije odstranjenja tumora živca ravnoteže (acoustic neuroma) zajedno s neurokirurzima. Kad sam napunio 50 godina života, djeca su narasla i krenula na koledže, u privatne škole i sve je to trebalo plaćati. Vidio sam da s univerzitetskom plaćom neću moći sve to plaćati, a morao sam razmisljati i o mirovini. Sistem je bio takav da ako ja dajem do 3% svoje plaće za penziju, moj poslodavac to prati pa će i on dati 3%. Kako mi se i to nije činilo dovoljnim s obzirom na moj „kasni novi početak“ odlučio sam otići u privatnu praksu. Od 2001. sam u privatnoj praksi i tada se financijski situacija popravila. Privatna praksa je sasvim drugačiji sistem. U univerzitetskoj bolnici liječnik uživa jedan nivo zaštićenosti, jer je okružen drugim specijalistima koji su na „dohvat ruke“ i mogu priskočiti ukoliko se ukaže potreba. No kad idete u privatnu praksu takve zaštite više nema, tamo morate biti apsolutno sigurni da je ono što radite izuzetno dobro. Greške se izuzetno skupo plaćaju. Svaki privatnik mora imati osiguranje osiguravajućeg društva u slučaju da ga pacijent tuži ili zbog komplikacije, ili zbog nezadovoljavajućeg ishoda operacije. U svakom području medicine liječnik ne može dobiti licencu za privatnu praksu ukoliko nije osiguran, te ako na primjer, oštećeni pacijent na sudu dobije spor, vrlo je teško nanovo naći novog osiguravatelja. Vrlo često to znači i kraj karijere, osobito ako kirurg više ne može operirati. Neki se kirurzi prekvalificiraju u liječnika opće prakse.

Je li zdravlje u Americi namijenjeno samo imućnim ljudi, što je s nekom  primarnom zaštito za sve ljude?

- Koliko god kažu da u Americi ima na milijune neosiguranih ljudi, svaka osoba koja ima neku urgentnu situaciju bez obzira da li ima ili nema osiguranje, može uvijek otvoriti vrata hitne službe gdje će mu biti pružena sva njega koja je potrebna da se sanira akutna situacija. Nitko neće biti ostavljen da umre na cesti, svatko će biti obrađen i ako treba hospitaliziran ili riješen tijekom jednog dana. Ljudi koji ulažu u svoje zdravlje, koji  imaju kronična oboljenja i redovno odlaze liječniku ulažu više u zdravstveno osiguranje i opseg zdravstvene ponude je znatno bolji. Međutim, nakon reforme predsjednika Obame, država pomaže svakom zaposleniku s niskim primanjima da za mali mjesečni iznos može imati zdravstveno osiguranje. I meni dolaze pacijenti bez osiguranja, i kažu kako nemaju zdravstveno osiguranje, a u ruci drže skupi mobitel. Dakle zdravstveno osiguranje je stvar izbora, a vi možete izabrati hoćete li kupiti skupi mobitel ili ćete platiti zdravstveno osiguranje. Svako sam određuje svoj prioritet u život.

BIOGRAFIJA

S više od 40 godina iskustva u obuci i njezi pacijenata, dr. Danko Cerenko jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za bolesti uha i mogućnosti liječenja, poput slušnih pomagala, kohlearnih implantata i kirurških zahvata vezanih uz uho. Bivši profesor na sveučilištu Emory, dr. Cerenko pridružio se privatnoj grupi otorinolaringloga u Atlanti, ENTof Georgia South 2002. godine. Zanimanje dr. Cerenka za osjetljivu kirurgiju uha i pomaganje osobama oboljelima od bolesti uha započelo je 1978. na Sveučilištu u Tübingenu u Njemačkoj jos tokom specijalizacije otorinolaringologije u KB „Sestre Milosrdnice“ u Zagrebu. Kasnije je magistrirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Kao obučeni otolaringolog u svojoj rodnoj zemlji radio je od 1986. do 1988. na Sveučilištu Emory kao znanstveni suradnik, da bi 1989. kompletno presao na Emory University gdje je ponovio 5 godisnju specijalizaciju iz otrinolaringologije. Dok je bio na Emoryju, stekao je prestižno usavrsavanje (Fellowship) sa svjetski poznatim profesorom dr. Ugo Fischom na Sveucilisnoj klinici u Zürichu u Švicarskoj (1995.-96.) iz podrucja otologije, neurotologije, i kirurgije lateralne baze lubanje, subspecijalizacijom koja se bavi najzahtjevnijim problemima vezanim za uho, sluh, zujanje u ušima i ravnoteža kod djece i odraslih. Prije nego što se pridružio ENT of Georgia South, dr. Cerenko je proveo 15 godina u Emoryju učeći, podučavajući i brinući o pacijentima. Nekoliko godina brinuo se i za pacijente u dječjoj bolnici Egleston Children's Hospital, kao i pacijente u vojnoj bolnici u Atanti. Na potonjem je pokrenuo prvi program implantata za gluhe veterane. Dr. Cerenko je obavio stotine kohlearnih implantata, operacija odstranjenja tumora zivca ravnoteze (acoustic neuroma), slušnih pomagala implantiranih u kosti (Bone Anchored Hearing Aid – BAHA), laserskih operacija stapesa kod otoskleroze, te tisuća operacija srednjeg uha i mastoida zbog kroničnih bolesti uha, perforiranih ušnih bubnjeva i kolesteatoma.Također izvodi operacije prilikom curenja moždane tekućine iz uha, kao i operacije kod Meniereove bolesti. Kao sastavni dio ENT of Georgia instituta za sluh, dr. Cerenko pomaže u prepoznavanju prave prirode gubitka sluha. Zatim preporučuje ili konvencionalne slušne aparate ili najprikladniji korektivni kirurški postupak, uključujući nekoliko rješenja za implantabilni slušni aparat. Doktor Cerenko s jednakom strašću se brine za pacijente s općim problemima uha, nosa i grla, uključujući kirurškolijecenje kronicne pale paranazalnih sinusa, balloon sinuplasty,  alergijama, kroničnom promuklošću, poremećajima spavanja i hrkanjem.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija