LIFESTYLE
16.11.2019 u 14:11

Don Jerko Ban: U početku vjerojatno kod zlostavljane osobe postoji i nada da će se zlostavljač promijeniti

Bojim se da nasilje i agresiju nikada nećemo moći u potpunosti iskorijeniti jednostavno zato što je čovjek nesavršeno biće i kao takav čini nesavršenu zajednicu (brak, obitelj, društvo…). U takvim nesavršenim okolnostima događaju se i događat će se loše stvari. Ono što možemo i moramo učiniti jest početi od sebe i raditi na sebi kako bismo doista bili ljudi a ne životinje kojima upravlja isključivo instinkt - kazao nam je don Jerko Ban kada smo mu se obratili i zamolili za njegovo razmišljanje iz iskustva rada sa zlostavljanim osobama. Mnoge žrtve naime kažu kako u strašnim okolnostima života sa zlostavljačima, pronalaze utjehu u vjeri. 
 


komentara  0

IZA ovih vrata su 4 žene, 4 priče, 4 nevidljive sudbine...

Četiri životne priče invalidnih žena koje smo nedavno objavili ponukale su nas da porazgovaramo sa svećenikom, don Jerkom Banom koji nam je iznio svoja razmišljanja, naglašavajući kako on nije stručna osoba za ovu temu, te kako su njegovi odgovori prilagođeni njegovom osobnom iskustvu koje ima sa žrtvama.

Iz Vašega iskustva rada s osobama invalidnim i zlostavljanim, zašto se žrtve najčešće odlučuju za šutnju? 

- Žrtve obiteljskog nasilja često se odlučuju na šutnju zbog straha i stigme. Također, žene koje trpe nasilje u obitelji često nemaju kamo, ekonomski su ovisne o zlostavljaču, boje ga se a posebno je teška situacija kada žena ima djecu sa zlostavljačem. U takvim situacijama ženi je još teže naći alternativni smještaj i maknuti se od zlostavljača. U početku vjerojatno postoji kod zlostavljane osobe i nada da će se zlostavljač promijeniti. Dosta je često pojava da djevojke (mlađe žene) misle da će moći partneru promijeniti navike i karakter svojom ljubavlju. To je posebno teško i opasno u slučajevima kada se medicinska sestra zaljubi u narkomana koji je onda iskorištava i često uvodi u svoj svijet ovisnosti.

Koliko smo kao društvo zreli prihvatiti žrtve nasilja i ne stigmatizirati ih?

- Čini mi se da kao društvo napredujemo i da smo sve spremniji prihvatiti žrtve zlostavljanja a posebno kad je riječ o zlostavljanim ženama. Možda će nam više vremena trebati da prihvatimo istinu o zlostavljanim muškarcima. Jedno i drugo je veliki problem ali muškarci pri tome trpe veću stigmu od žena, a posebno u tradicionalnim, patrijarhalnim društvima u kojima je velika sramota ne biti „pravi muškarac“.

Koliko im pomažu institucije, koliko su opremljene i educirane za pružiti psihološku pomoć, naučiti žrtve da postave stvari na svoje mjesto, stave u životu prioritete i prestanu se bojati?

- Za to područje nisam ekspert ali čini mi se da imamo dovoljan broj institucija kao što su psihološke klinike i obiteljska Savjetovališta, a u većini škola postoje i pedagozi. Dakle, institucije postoje ali nisam siguran koliko su kompetentni stručnjaci koji rade u tim institucijama i jesu li dovoljno brojni. Ono što nedostaje zasigurno su sigurne kuće. Ipak, i tu se u Hrvatskoj vide pomaci na bolje. Vjerujem da sve te institucije i svi stručnjaci i volonteri koji rade tamo, daju sve od sebe da pomognu žrtvama nasilja i psihološki i materijalno.

Koliko im mi, kao ljudi, prijatelji možemo pomoći i na koji način? 

- Svatko od nas odraslih i zrelih ljudi trebao bi moći prepoznati žrtve nasilja i pružiti im podršku i pomoći. To, nažalost, gotovo nikad nije ni lako niti jednostavno a posebno kad je riječ o seksualnom zlostavljanju. Ono što trebamo postaviti kao prioritet jest ne osuđivati nikoga, biti strpljiv, ne donositi preuranjene zaključke ali biti odlučan i čvrst koliko je moguće kada treba djelovati.

Žrtve često izjavljuju kako nadu i snagu za trpljenje pronalaze u vjeri, je li to očekivano? 

- Naravno, zlostavljanje osobe koje su vjernici često utjehu i snagu pronalaze u vjeri jednostavno zato što je to dio njihovog bića, naravi i načina razmišljanja. Molitva nam pomaže da se oslobodimo nesigurnosti i strahova a posebno je važna ako ti strahovi prerastu u tjeskobu. Postoje pokazatelji prema kojima bi depresiju i anksioznost mogli nazvati kugama suvremenog društva, a jedan od problema suvremenog društva je nedostatak osjećaja za sveto u nama, oko nas i posebno u drugim osobama koje bi trebali prepoznati kao braću i sestre. Drugim riječima, trebali bi svakog čovjeka vidjeti kao svog bližnjeg, a bez poniznosti i molitve to je nemoguće postići.

Koliko se Vama kao svećeniku obraćaju, imaju li više možda povjerenja u Vas i Vašu diskreciju, nego u predstavnike svjetovnih institucija?

- Ne mogu uspoređivati to s koliko se povjerenja ljudi obraćaju svećenicima u usporedbi s ljudima drugih profesija u okolnostima o kojima govorimo, ali mogu pretpostaviti da je ispovjedna tajna jedan od najvažnijih faktora zbog kojeg ljudi imaju povjerenje u svećenike. Pritom mi kao svećenici ne smijemo zaboraviti na svojevrsno pastoralnu trijažu pri kojoj trebamo znati razlučiti kada i kako mi možemo pomoći, a kada osobu moramo preusmjeriti na nekog drugog profesionalca kao, npr. kada se osoba nalazi u posebno teškim i/ili patološkim psihičkim stanjima.

Postoji li, prema Vašim saznanjima i iskustvu, koordinacija svih instutucionalnih točaka koje bi trebale pružiti pomoć žrtvama nasilja?

- Nije mi poznato postoji li takva koordinacija.

Kako Vi gledate na to da žrtve progovore javno nakon godina i godina što ih je netko zlostavljao?

- Nedavno sam gledao jedan dokumentarni film („Untouchable“ o Harveyu Weinsteinu)
koji se bavi tom tematikom i mogu reći da mi je pomogao bolje razumjeti zašto žrtve tako dugo šute i zašto neke žrtve nikad ne progovaraju. Prvo, nikada ne smijemo sve ljude stavljati u isti koš jer svaka osoba ima svoju priču i svoje razloge zašto je došla u određenu situaciju i zašto je šutjela ili odlučila progovoriti. Međutim, vrlo često je riječ o zlouporabi moći i pri tome zlostavljač ne mora koristiti fizičku silu jer je nadmoć nad zlostavljanom osobom toliko velika da se žrtva često u strahu skameni (i zato ponekad nema fizičkih tragova silovanja). U poslovnim odnosima to je često povezano s ucjenama koje idu do toga da se prijeti uništavanjem karijere ili čak fizičkom eliminacijom. Ukratko, ne smijemo podcijeniti situaciju u kojoj zlostavljač ima stvarnu moć (upravljačku, političku ili ekonomsku) i može podređenim ljudima de facto uništiti karijeru i život.

Kako iskorijeniti nasilje i agresivno ponašanje ljudi jednih prema drugima, osobito u zajednicama koje bi trebale biti povezane ljubavlju, poput braka, obitelji....

- Bojim se da nasilje i agresiju nikada nećemo moći u potpunosti iskorijeniti jednostavno zato što je čovjek nesavršeno biće i kao takav čini nesavršenu zajednicu (brak, obitelj, društvo…). U takvim nesavršenim okolnostima događaju se i događat će se loše stvari. Ono što možemo i moramo učiniti jest početi od sebe i raditi na sebi kako bismo doista bili ljudi a ne životinje kojima upravlja isključivo instinkt. Meni osobno je za duhovni i ljudski rast presudno bilo osobno upoznavanje s osobom i porukom Isusa Krista. To ne znači da oni koji ne vjeruju u Isusa (to da je on Spasitelj) ne mogu biti dobre i moralne osobe, ali Isus je za mene najbolji učitelj, Put, Istina i Život. Kada bi više kršćana (odnosno onih koji se tako nazivaju) doista živjeli po nauku svoga učitelja onda bi i Hrvatska i cijeli svijet bili mnogo bolji i bilo bi mnogo manje nasilja.

U kojemu trenutku osoba mora osvijestiti da je odnos prema njoj nasilje?

- Nasilje ima mnogo formi i intenziteta i nije uvijek lako i jednostavno detektirati kada počinje i kako se prema nasilju trebamo postaviti. Određena vrsta verbalnog „nasilja“ kroz zadirkivanje može biti korisno za učvršćivanje karaktera (dosta je česta pojava kod muškaraca koji su vrlo dobri prijatelji da se bez straha od pogrešnog tumačenja međusobno „časte“ pogrdnim nazivima i opisima) ali to ne smije prerasti u bullying i zato je ključno da se kod djece aktivno i planski razvija empatija. Kako bilo, nitko ne bi trebao trpjeti bilo kakvo fizičko ili verbalno nasilje ili konstantno omalovažavanje. Naravno, lakše je to reći nego napraviti ali u konačnici se uvijek nađe neki izlaz i zato je moja poruka žrtvama nasilja da ne šute i da se s povjerenjem obrate za pomoć.


L.Crnčević





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija