LIFESTYLE
09.11.2019 u 10:31

PRIČA NAŠE MLADE SUGRAĐANKE: Godinama me fizički, psihički i seksualno zlostavljao, a ja sam šutjela

Ne osjećam više sram, ni poniženje, generalno ne osjećam ni strah. Više puta se u meni pojavila želja da podijelim ovaj dio moje priče sa širim krugom ljudi. Kao upozorenje. I pouku. I ako se zbog ovog tekst barem jedna cura uspije izvući iz začaranog kruga straha, poniženje i zlostavljanja, vrijedilo je. Rijetki su oni s kojima sam podijelila ovaj dio mog života. Isprva je razlog bio sram koji me paralizirao i slamao, a riječi o onome što sam proživljavala i preživjela pretvarao u muk ili suze - napisala je u pismu kojega nam je dostavila naša mlada sugrađanka, potaknuta jučerašnjom pričom četiriju invalidnih žena koje su zlostavljali njihovi supružnici.  


komentara  0

Oni s kojim sam podijelila tih nekoliko stravičnih godina mog života su ostajali šokirani, u potpunoj nevjerici i bijesu. Jer to što sam im govorila nikako nisu mogli povezati sa mnom. Okolina me smatra inteligentnom, samopouzdanom, hrabrom i odlučnom. Tih par godina u kojima sam bila zlostavljana bila sam daleko od toga. Bila sam hodajuća olupina koja se utapa na suhom i u svakom razgovoru traži pomoć. Ali hrabrosti za potražiti pomoć nisam imala.

Godinama me zlostavljao bivši partner. Sreća u nesreći je da smo oboje bili mladi, da nismo živjeli pod istim krovom, da nisam bila financijska ovisna o njemu i da na svu sreću nisam ostala trudna. Da su svi ti uvjeti bili ispunjeni vjerojatno bi i danas živjela tim životom ili me više ne bi bilo. I zato se smatram itekako sretnom.

Prošlo je nekoliko godina od našeg rastanka. Neke rane su zacijelile dok su neke traume na vidjelo izašle tek nakon nekoliko godina.

Mislim da oni koji znaju, ni dan danas ne razumije kako se to baš meni odgodilo. Ne osuđujem ih. I meni samoj je trebalo jako puno da osvijestim kroz što sam sve prošla.

Istina je da me godinama seksualno, fizički i psihički zlostavljala, i tjerala da samu sebe zlostavljam, osoba koju sam voljela i kojoj sam vjerovala. Napisati ovu rečenicu bilo je bolnije od cijelog uvoda u priču. U vrijeme kad mi se to događalo nisam to zvala seksualnim zlostavljanjem već ispunjavanjem njegovih želja. Danas to zovem pravim imenom. Da sam bila fizički i psihički zlostavljanja, to sam i tad znala, ali jednostavno nisam imala snage prekinuti to.

Zlostavljanje, za vas koji ste imali tu sreću da vas voljenje osobe nikad na ovaj način nisu iznevjerile i ugrozile, ne počinje šamarom, već suptilno, podizanjem glasa, ne uvažavanjem vašeg mišljenja, izoliranjem od prijatelja, suptilnim spuštanjima zbog kojih se osjećate glupo, verbalnim napadima i prozivanjem da baš vi maltretirate tu osobu. Povod uopće nije bitan.

Tako je nekako i moje zlostavljanje počelo. Ne sjećam se više trenutka koji je vezu na rubu propasti pretvorio u pakao. Samo znam da je osvješćivanje i shvaćanje onog što mi se događa stiglo prekasno.

Prihvaćam svoj dio krivnje. Prihvaćam da sam, a sad ovo pišem uz rezervu, ja to dopuštala. Dopustila sam svaku uvredu, svaku grubu riječ, dopustila sam svaki šamar, svaku seksualnu agresiju jer drugog izlaza u mojoj glavi nije bilo. Jer nije postojao nitko osim njega kojeg sam neizmjerno voljela i gajila nadu da i on voli mene. Jer je to jedino što sam od njega željela, da mi pokaže barem mrvicu ljubavi. On je to jako dobro znao. Nakon svakog zlostavljanja dobila bi upravo to, kap ljubavi, kao i obećanje da se to više nikad neće dogoditi.

I cijelo to vrijeme nisam žalila sebe. Žalila sam njega i opravdavala njegove postupke, jer njemu je teško, dogodilo mu se to i to, nisam ga naljutila ja već netko drugi. Pokušala sam racionalizirati situaciju.

U to doba sam  studirala i zbog svega što sam proživljavala izgubila sam par godina na fakultetu i postala kronično depresivna. I fakultet mi je postao savršen izgovor za sve one koje su bili zabrinuti za mene i koji su vidjeli da se sa mnom nešto događa. Jednostavan odgovor "fakultet mi ne ide" odagnao bi sva ona pitanja s kojima  se u tom trenutku nisam mogla nositi. Posljednja godina koju sam provela u tom odnosu je bila najteža. Zlostavljanje se intenziviralo,  a ja sam pucala po šavovima. I ono malo prijatelja koji su do tad ostali sa mnom su mene napustili jer više nisu pokraj sebe mogli podnositi hodajućeg mrtvaca. I roditelji su me na dnevnoj bazi počeli stiskati i izvlačiti informacije iz mene, što bi svaki put rezultiralo mojim vrištanjem i svađanjem. Nisam bila spremna javno izgovoriti što mi se događa, jer bi tad to postalo stvarnost. I nisam im htjela priuštiti bol takve spoznaje o vlastitom djetetu. Na dnevnoj bazi sam ga molila da prestane, ali bez uspjeha. 

Priča je završila naprasno, imala sam sreću da je u moj život ušla osoba koja me u kratkom roku osnažila i uvjerila  da zaslužujem bolje od toga, a on se iz straha da se ne sazna kakav je iza zatvorenih vrata udaljio od mene. Rijetko ga više i sretnem. Iako su mi glava i emocije danas mirne, dovoljno je da sa stotinjak metar shvatim da sam ga vidjela ili mi se učini da sam ga vidjela. Tijelo pamti dulje od glave i srca i u tim se trenucima jedva održim na nogama. Potrebni su mi sati da se u potpunosti primirim i prestanem tresti.

Od tog komadića mog života prošle su godine. Najveće traume su na površinu isplivale  tri godina nakon što je zlostavljanje završilo. Tek sam tad zatražila psihološku pomoć. Rečeno mi je da  imam PTSP i da će mi trebati najmanje godina dana tretmana. Zbog razloga koje sad neću iznositi terapiju nikad nisam završila. Danas sam više-manje dobro i rijetki su dani kad se toga sjetim. Sjećanja mi navru kad im se najmanje nadam, kad sam sretna, kad se osjećam sigurno, kad se osjećam kako sam se trebala osjećati u svakom trenutku svog života.

Nikad nisam prijavila nasilje. Nisam htjela ponovno proživljavati te trenutku niti živjeti u prošlosti. Zlostavljaču sam oprostila. Žalim ga. Nisam oprostila samoj sebi i ne znam hoću li si ikad oprostiti.

Možda zvuči paradoksalno, ali ne smatram se žrtvom. Ponekad sam ljuta na ovo društvo u kojem tek rijetki pokazuju razumijevanje za žene koje su proživjele zlostavljanje i u kojem im  samo rijetki pružaju pomoć.  Ljuta sam i na one koji misle da bi u istoj situaciji postupili drugačije, odlučnije, da bi već nakon prvog zlostavljanja napustili zlostavljača. Stvari su uvijek puno kompliciranje nego što se čine.

Ne osuđujte osobe koje su pretrpjele zlostavljanje i nemojte ih sažalijevati. Budite im oslonac, potpora, rame za plakanje. I nadasve imajte razumijevanja. Prebroditi traumu koju vam nanese osoba koju ste u jednom trenutku voljeli je vjerojatno najteža stvar na svijetu.


 







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija