KULTURA
19.10.2019 u 21:01

Vedran Benić se dvoumio hoće li napisati izbor najdražih knjiga, otkrijete i zašto

Ruku ne srce, prilično nevoljko sam se prihvatio sudjelovanja u ovoj rubrici. Naime, stjecajem okolnosti, odnosno činjenice da se i sâm bavim tim i takvim temama, posljednjih godina sve češće su mi u ruci publicističke knjige vrlo usmjereno vezane uz pisanje mojih tekstova, a ovdje se nekako očekuje da nekom budućem čitatelju preporučim zgodna djela obuhvaćena pojmom književnosti. Potom, kako iz gomile knjiga koje sam do sada pročitao, izabrati njih deset? Ako spomenem samo klasike, hoće li komentar biti – piše li ovaj školski kurikul? Ako izaberem neko novo izdanje, je li izbor samo iz razloga što sam ga nedavno pročitao? Uz sve to, već sam u nekim godinama kad me počelo kopkati kako bi danas na mene djelovale neke knjige koje su me davno oduševljavale? Recimo, Karl May u danima dječaštva ili Remarque i Hemingway koje sam gutao u tinejdžerskim godinama! 

Napisao: Vedran Benić


komentara  0

Gabriel Garcia Márquez: STO GODINA SAMOĆE

Za ovu sam knjigu potpuno siguran, a prošlo je pedesetak godina (uf!) otkako sam je prvi put uzeo u ruke - niti jedna druga knjiga nije me na prvu toliko usisala kao ova. Ostavila me bez daha već od početne čudesne rečenice: „Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aurelijano Buendia morao se sjetiti onog dalekog poslijepodneva kada ga je otac poveo da upozna led.“ I potom slijedi koloplet zbivanja za koji niste sigurni je li takvo što uopće moguće, ali priča se sa svakom novom stranicom romana neprekidno dalje valja i valja, tako da ne možete prestati dok ne dogurate do kraja. Pa, onda, koju godinu kasnije, opet osjetite potrebu da navratite u Márquezov Macondo.
Zahvaljujući ovoj knjizi, „progutao“ sam cijeloga Márqueza, uključujući i „Razgovore s Márquezom“ koje je objavio njegov prijatelj Plinio Apuleyo Mendoza.

Geert Mak: U EUROPI (putovanje kroz dvadeseto stoljeće)

To je publicistika koji pokušavam i želim raditi. Napisao je kolega novinar, par godina stariji od mene, koji je novinarskim zadatkom posljednje godine tisućljeća 1999.cik-cak putovao Europom. Svakodnevno je za svoju matičnu novinu morao pisati kolumnu smještenu „desno dolje na naslovnici“, odgovarajući na pitanje kako izgleda naš kontinent na kraju XX. stoljeća. Uradio je to onako kao bih i ja radio, razgovarajući sa svjedocima vremena, ali ne s preživjelim državnicima ili političarima, nego s tzv.malim ljudima, onima preko čijih se leđa prelamaju povijesni događaji svake epohe. Rezultat: čudesna povijest našeg kontinenta viđena „iznutra“, onako kako su je doživjeli suvremenici. Uz pisanje kolumne, Geert Mak istodobno je napravio jednako zanimljivu i TV seriju, koja je svojedobno bila emitirana (i) na HTV-u. Sasvim primjereno, špica serije počinje zvukovima željezničkog perona, jer takva se povijest može napisati samo na slow motion način, daleko od low cost zrakoplova. I da, Geertova prva rečenica prologa jednako me oduševila, gotovo kao ona Márquezova: „U selu nitko nikada nije vidio more – osim Nizozemaca, načelnika općine i JószefaPuszke koji je sudjelovao u ratu.“

Aris Angelis: LJUDI XX. STOLJEĆA

Iz istoga razloga kao u slučaju Geerta Maka preporučujem dvije knjige još jednog kolege novinara Arisa Angelisa. U njima su tiskani Angelisovi razgovori s 50-ak zanimljivih svjedoka prijelomnih povijesnih događaja u prošlom stoljeću. Među njima su „političari i špijuni, umjetnici i znanstvenici, sportaši i glumci, diplomati i klošari, pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obratno!“ Kako su razgovori snimani, jer su rađeni za istoimenu seriju Hrvatskoga radija koja se emitirala više od dva desetljeća (1988.-2010.), uz svaku je knjigu priložen i odgovarajući tonski CD. Dubrovački pandan Arisovim knjigama je također dvotomni izbor iz redovite rubrike u „Dubrovačkom vjesniku“ Sonje Seferović pod naslovom „Dubrovčani XX.stoljeća“. Knjige su to koje ne morate čitati u kontinuitetu, pročitate dva-tri razgovora, pa onda opet još nekoliko kad vam dođe želja.

Danilo Kiš: ČAS ANATOMIJE

Kiš je također jedan od onih pisaca čija sam sva ključna djela „progutao“, počevši od „Grobnice za Borisa Davidoviča“, „Enciklopedija mrtvih“, „Peščenika“ i da dalje ne nabrajam. Cijenim ga kao jednog od najvećih pisaca s ovih prostora, kako se to danas uobičajeno zna reći. Ujedno, zahvaljujući Milanu Milišiću imao sam sreću poznavati ga i družiti se s njim, jer je često boravio u Dubrovniku. Ipak, u naslovu sam izdvojio jednu njegovu drukčiju knjigu – „Čas anatomije“. Briljantna je to polemička knjiga kojom je odgovorio na orkestrirane bezrazložne napade iz određenih krugova srpskih književnika da je njegova „Grobnica za Borisa Davidoviča“ plagijat. Kiš je sjajno secirao sav jad napadača, uklopivši pri tom ta zbivanja i u širi društveni kontekst. Izdvojio sam tu knjigu jer sam iz nje spoznao koliko preciznosti i pozornosti treba posvetiti baš svakoj napisanoj rečenici, što je Kiš pokazao na nizu primjera iz tekstova svojih oponenata. Recimo, u pripovijesti jednog od njih, u posjet glavnom liku došla su „sedmorica uglednih varošana“, da bi ih u idućoj rečenici bilo samo - šest („četvorica sedoše u fotelje; jedan se izvali na krevet; onaj najkrupniji …ostade da stoji.“)!

Josip Bersa: DUBROVAČKE SLIKE I PRILIKE

O ovoj kultnoj knjizi ne treba previše pisati, drugi su o njoj u ovoj rubrici već sve rekli. No, ona može biti zgodan primjer za opis mogućih čitalačkih putovanja. Objavljena je prvi put potkraj 1941. uz uvod i uredničke intervencije Tiasa Mortigjije, što u knjizi nije navedeno. Razotkriva to Ljudevit Krmpotić u tri sveska knjige „Neprilike Josipa Berse oko 'Dubrovačkih slika i prilika' u svjetlu njegove književne ostavštine“ (2003.) U drugom svesku tiskan je zapisnik recenzije Tiasa Mortigjije, iz kojeg je vidljivo da je Mortigjija kao priređivač knjige skratio dobru trećinu Bersina rukopisa. Uz to, preinačio je za režim NDH neke nepoćudne Bersine konstrukcije (što bi inače suvremeni korektni recenzent stavio u fusnotu, kao objašnjenje), te prepravio još dosta toga. To me zaintrigiralo za lik „cenzora“ Tiasa Mortigjije, koji je bio novinar, među ostalim bio ravnatelj i glavni urednik lista „Spremnost“ Ustaškog nakladnog zavoda. Nakon sloma NDH, pobjegao je u inozemstvo. Englezi ga vratili 1946., da bi pravomoćnom odlukom Vrhovnog suda Hrvatske bio strijeljan potkraj 1947. Revizijom procesa, Okružni sud u Zagrebu presudu je 2003. poništio. Prije smrti, Mortigjija je istražnom je zatvoru na zahtjev istražitelja sastavio životopis, koji je Matica Hrvatska objavila 1996. Eto, dokud radoznalog čitatelja jedna knjiga može odvesti, poput lutanja Internetom.

Antun Vučetić: MALI VOGJ PUTNICIMA ZA DUBROVNIK I OKOLICU

Možda će vam izgledati smiješno, ali volim čitati stare dubrovačke bedekere, počevši od „Malog vogja“ iz naslova, objavljenog 1910. godine. Turističke vodiče Dubrovnika nabavljam na svom mogućim internetskim aukcijama, jer se u njima može pratiti svekoliki razvitak Dubrovnika, pogotovo u onom praktičnom dijelu, gdje su tiskani savjeti aktualnim putnicima-namjernicima. Vodiči u tom dijelu odišu duhom vremena, kao što svjedoči kratki naputak iz „Vogja“: „Za Moćnik u Gospi treba se sahat vremena prije navijestiti u Gospinoj sakristiji, dase donesu ključi, koji ga otvaraju. Može ga se posjetiti dva put na nedjelju: u srijedu i subotu u 11.s. prije podne, ako nije svetkovina. Treba mali dar na ruku poslužiteljima.“

Renato Baretić: OSMI POVJERENIK

Kad sam prvi put počeo čitati Baretićev roman čim je objavljen 2003. godine, palo mi je na pamet – ovo zvuči kao Márquez na hrvatski način. Izmišljeni otok Trećić, čak i vrlo zgodno konstruirani nepostojeći tretjitjoanski dijalekt. Zanimljiva fabula, realno/nadrealni likovi i zapleti. Iako je Renato počeo pomalo gubiti dah što se roman bliži kraju, knjiga je to koju vrijedi pročitati i opet joj je vratiti. Može to biti i prije, ali i poslije gledanja istoimenoga filma kojeg je po Baretićevom romanu 2018. režirao Ivan Salaj.

Ivana Bodrožić: HOTEL ZAGORJE

Roman Ivane Bodrožić (2010.) priča je devetogodišnje vukovarske djevojčice o sedam godina prognaništva u istoimenom hotelu s majkom i bratom u skučenoj sobici, uz stalnu neizvjesnost o očevoj sudbini. Što bi se popularno reklo, knjiga je to koja ne optužuje, nego svjedoči. O odrastanju u tragičnim okolnostima pisana je jezikom djevojčice još neopterećene kasnijim društvenim ogradama: bez zadrške, iskreno i hrabro. U takvu kategoriju knjiga, primjerice, uvrstio bih i knjigu „U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo“ (2017.) u kojoj je svjedočanstva 30 hrvatskih intelektualaca različitog profila na tu temu prikupio Drago Pilsel. Ili jednu davnu knjigu o vijetnamskom ratu talijanske novinarke Oriane Fallaci „Ništa, i – amen!“ (1971.).

Hrvoje Ivanković: DRŽIĆ NA IGRAMA

Ovu sam knjigu, objavljenu 2016. proteklih mjeseci često držao u rukama, radeći sa sinom Lukšom dokumentarac posvećen 70. obljetnici Dubrovačkih ljetnih igara. Pisana kronološki, precizno, informativno, ali vrlo živo i pitko, prepuna citata iz ondašnjih „tiskovina“, sasvim drukčije od često „visokoumno“ suhoparnih monografija o Igrama. Vrlo je vrijedno da je Hrvoje na početku poglavlja posvećenog svakoj pojedinoj sezoni Igara, prije teme Držića, ukratko pobrojao sve ono drugo što se te festivalske godine moglo vidjeti u dramskom programu dubrovačkoga Festivala. Koga zanima tema Igara „na drugi način“, preporučujem i dvije knjige Ivice Kunčevića: „Ambijentalnost na dubrovačku“ (2012.) i „Redateljske bilješke“ (2017.).

Branko Čopić: JEŽEVA KUĆICA

Možda će vas iznenaditi ovaj zadnji prijedlog, ali stvarno mislim da bi lijepa priča o Ježurki Ježiću koji „po šumi, širom, bez staze puta…povazdan luta“, trebala biti dio svakoga djetinjstva, pa je od srce preporučujem mladim roditeljima. Možda će mi spočitnuti jezični čistunci da se ipak nastupile nove „društveno-državne i jezične“ okolnosti, ali priča je sjajna, bez napora se kovitla, nepretenciozno podučava i poučava o mnogim životnim stvarima, o dobru i zlu, o skromnosti, o domu i domoljublju. Treba zadržati nevinost u dječjim dušama koliko je god to moguće. A kada narastu, već će saznati da je, nažalost, autor tragično skončao svoj život samoubojstvom.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija