KULTURA
23.08.2019 u 14:19

"INFETANI" IGRAMA / Neno Bonačić: Igrama se htjelo pokazati da živimo u zemlji liberalnijoj od onih iza zavjese

Sjećam se kad sam bio dežurni na Lovrjencu za Hamleta, uoči i tijekom predstave često sam obilazio šefove i orkestre koji su tada svirali na Brsaljama, u Oceanu i u Imperialu. Uspijevao sam ih uvjeriti kako nije dobro da se Hamlet u svojoj životnoj borbi dodatno bori i s preglasnom glazbom. Znate, kad se u talijanskoj Veroni odvija operni festival tamo se, za to vrijeme, nekako cijeli grad smiri. To mi se u uvjetima današnjeg turističkog trenutka u Dubrovniku čini gotovo nemogućom misijom - kazao je, između ostalog, Nenad Neno Bonačić, čovjek koji je na Igrama radio s najvećima u glazbenoj i dramskoj produkciji Igara.

Razgovarao: Luko Brailo


komentara  0

U Ljetnim igrama sam radio od 1967. do 2002., i mogu reći da mi je tih 35 godina jednostavno proletilo. Prisjećajući se tog doba osjećam iskreno zadovoljstvo zato što sam bio dio različitih programsko-produkcijskih i marketinških timova koji su se doista trudili da se tih ljeta u razdoblju od 10. srpnja do 25. kolovoza, u Gradu pripremaju i izvode vrhunska dramska, glazbena i ostala umjetnička djela. Sve s ciljem da Dubrovačke ljetne igre sa svojim ostvarenjima budu ukorak s onim što se tada događalo u kulturi diljem svijeta, napose u Europi. Bilo je, naravno, i uspona i padova, ali kad se osvrnem na razdoblje o kojemu razgovaramo doista me silno veseli mnoštvo čudesno-kreativnih i vrhunskih trenutaka koje je Dubrovnik tih ljeta doživio sa svojom vjernom publikom.

Riječi su to gospara Nenada Nena Bonačića, Bračanina i Splićanina sa zagrebačkom adresom i Dubrovnikom u srcu, umirovljenog festivalskog veterana (85) i čovjeka koji je relevantni svjedok dobrog dijela onoga što se kolokvijalno naziva „zlatnim dobom“ Ljetnih igara.

- Moje zanimanje za Igre počelo je šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam s Nenadom Turkaljem radio u festivalskom Press centru. Kako se obujam poslova povećavao, tadašnja direktorica Igara gđa. Fani Muhoberac odlučila je 1969. godine u Zagrebu otvoriti Ured DLJI-a čiji sam postao voditelj. Tu se obavljala većina pripremnih i ostalih poslova vezanih za festivalska ljeta, od dogovaranja i ugovaranja s glumcima, organizacije smještaja, prijevoza ansambala i umjetnika, termina proba, pripremanja publikacija, plakat. Kroz te i ostale poslove sve više sam ulazio i u produkciju glazbenog programa Igara. I mogu doista reći kako sam učio od najboljih, zato što sam radio s dirigentom maestrom Milanom Horvatom, dugogodišnjim šefom Glazbenog programa Igara i njegovim pomoćnikom gosparom Joškom Depolom, tadašnjim glasovitim direktorom Zagrebačke filharmonije.

Oni su, već ranije surađujući, postavili postulat da je umjetnička vrijednost programa i sudionika Igara glavni kriterij, da će nastupati domaća i strana elita, i da koncerti koji se izvode u Dubrovniku budu ukorak s onima u svijetu. Kad bi se, primjerice, počelo razgovarati o obrisima glazbenog programa maestro Horvat bi gosparu Depolu i meni znao reći “Dečki, dajte mi malo vremena da obavim nekoliko telefonskih razgovora“. Nakon određenog vremena pojavio bi se i rekao nam kako se uspio dogovoriti s nekoliko svojih „prijatelja / dirigenata“ i solista koji su čvrsto obećali doći u Dubrovnik, govori gospar Neno.

- Svjestan sam, naravno, da se tada priprema programa dijelom mogla i tako obavljati, i da je danas posve drugačije u surovim tržišnim uvjetima gdje su menadžeri i agenti koji zastupaju najbolje umjetnike i ansamble preuzeli glavnu riječ. Ali, nastavlja, naš sugovornik upravo je nevjerojatno koliko su tada šefovi najboljih ansambala, kao i vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta htjeli doći u Dubrovnik. Što bi se reklo: nije u šoldima sve…

U tome nam je umnogome pomagala činjenica što se tih godina ondašnja država, i preko Igara, nastojala pokazivati liberalnijom zemljom od onih iza „željezne zavjese“, pa su Igre u to vrijeme stvarno postale „prozorom u svijet“. Išlo nam je na ruku i to što su se, primjerice, u godinama o kojim razgovaramo između umjetnika ondašnjeg tzv. sovjetskog glazbenog korpusa i njihovih kolega sa Zapada vodile nekakve „muzičke bitke“ za nastupanje na Igrama. U tom smo odabiru i balansirali i profitirali i u atrije Kneževa dvora i palače Sponza, te na Držićevu poljanu i u Franjevačkoj i Dominikanskoj crkvi, to su prostori u kojima se najčešće muziciralo, doveli brojne domaće i svjetske zvijezde s Istoka i Zapada.

Berlinska, Amsterdamska, Leipziška, Češka, Moskovska, Slovenska i ine filharmonije su ovdje gostovale, dirigenti poput Milana Horvata, Lovre pl Matačića, Karajana, Menuhina, Mehte… su u Gradu bili kao kod kuće, a umjetnici kao što su Henryk Szeryng, Leonid Kogan, Gidon Kremer, Nikita Magalov, Isaac Stern, Uto Ughi, … su veoma često bili festivalski gosti. Iz tih dana pamtim izjavu violinista Henryka Szerynga koji je je nakon nekoliko sjajnih večeri sa Zagrebačkim solistima kazao kako je „Atrij Kneževa dvora najljepši koncertni prostor na svijetu“. Ili izjavu maestra Matačića koji je znao reći kako“ne voli baš odviše dirigirati vani“, jer mu „sva muzika otiđe u nebo“.

I tada je u Dubrovniku, napominje, naš sugovornik, bilo dosta turista i restorana, ni blizu koliko ih je danas, pa smo i mi iz vodstva Igara nastojali osigurati što je moguće bolje uvjete ansamblima i solistima za njihove izvedbe. Sjećam se kad sam bio dežurni na Lovrjencu za Hamleta, uoči i tijekom predstave često sam obilazio šefove i orkestre koji su tada svirali na Brsaljama, u Oceanu i u Imperialu. Uspijevao sam ih uvjeriti kako nije dobro da se Hamlet u svojoj životnoj borbi dodatno bori i s preglasnom glazbom, kaže gospar Neno. Znate, kad se u talijanskoj Veroni odvija operni festival tamo se, za to vrijeme, nekako cijeli grad smiri.  

- To mi se u uvjetima današnjeg turističkog trenutka u Dubrovniku čini gotovo nemogućom misijom, jer sam u Dubrovniku prvi put nakon 2003. godine. Stoga se najtoplije nadam da će se konačno početi ostvarivati višegodišnji planovi o gradnji prave polivalentne dvorane u kojoj će se moći održavati vrhunski koncerti, baletne predstave, folklorni nastupi… Mi smo godinama koristili Držićevu poljanu za velike koncerte, danas se tuda jedva može proći. Osim toga, ne znam kako i zašto, Grad i Igre su izgubile i jedini alternativni zatvoreni prostor kakav je godinama bila dvorana Revelina, napominje gospar Neno dodajući kako je gradnja spomenute „višenamjenske dvorane neophodna“.

Imao sam sreću u svom radnom vijeku pa sam radio s Matačićem, Horvatom, Depolom, Pavlom i Valterom Dešpaljem, Ivom Dražinićem… u glazbenom dijelu programa, te s Kostom Spaićem, Georgijem Parom, Joškom Juvančićem… u dramskom dijelu Igara, doživio mnoštvo krasnih predstava i koncerata.

- Ali kad me već pitate što bih izdvojio iz cijelog mog 35-godišnjeg razdoblja onda je to bez ikakve dvojbe baletna izvedba „Romea i Julije“ na glazbu Hectora Berlioza koju je 1970.godine ispred palače Sponza i sv Vlaha s Ansamblom Belgijske nacionalne opere postavio glasoviti francuski koreograf Maurice Bejart. Sve je tu bilo vrhunsko, scena, koreografija, baletni ansambl, te su izvedbe jednostavno nezaboravne i neponovljive, ističe naš sugovornik.

Žao mu je što je posljednjih godina operna produkcija na Igrama slabo prisutna pa se sa sjetom prisjeća uprizorenja Donizettijeva 'Don Pasqualea' pred Dvorom, Verdijeva 'Simona Boccanegre' pred sv Vlahom… Spomenuta polivalentna dvorana, opet će gospar Neno, potrebna je i da bi Igre u primjerenim uvjetima ponovno mogle ugostiti svjetski priznate baletne ansamble i glazbenike.

Evo na brzinu: na Revelinu su gostovali Baletni ansambl Alvin Aileya, Martha Graham Dance Company, Balet Glena Tetleya,  Plesni flamenco ansambl  Antonia Gadesa… na taraci Revelina svirao je Duke Elington sa svojim orkestrom, tu je muzicirao i Dizzy Gilespie, Igre su 1970. godine ugostile  anglosaksonsku hipi komunu koja je izvela rock musical Stomp…    

Na pitanje je li se i novovjeka publika promijenila u odnosu na ondašnju naš sugovornik odgovara potvrdno.

- Evo vam primjera. Za vrijeme izvođenja ovoljetnog Gala koncerta, 11. srpnja, ispred sv Vlaha sjedao sam s prijateljima izvan prostora gdje je svirala Donjosaska filharmonija sa zborom i solistima pod ravnanjem maestra Ivana Repušića. Kad je u finalu Oda radosti dosegla svoje vrhunce neki turisti uokolo nas su počeli plesati. Oni su 'čagali' na Beethovena, ostao sam bez teksta, zdvojno će naš sugovornik.

Još bih nešto htio reći, napominje gospar Neno. U mojih 35 godina rada u produkciji Igara, ponajviše glazbenoj, surađivao sam s direktorima i intendantima Fani Muhoberac, Joškom Depolom, Nikom Napicom, Ivom Čučevićem, Lukom Obradovićem, Franom Matušićem, Tomom Vlahutinom, Slobodanom P. Novakom, Ivicom Prlenderom… Tijekom tih silnih godina nikad nisam bio u sukobu ni s kim od njih. Znali smo se, ali kao profesionalci i ljudi odani svom poslu 'pofajtati' oko organizacijsko-produkcijskih stvari. No te su 'svađe' uvijek bile sa željom da se na Igrama ostvare što bolji i što 'svjetskiji' programi.

A na pitanje trebaju li Igre Dubrovniku i dalje odgovorit ću ovako: bolje da nestane sela nego običaja, zaključio je gospar Nenad Neno Bonačić.


Foto: dubrovniknet team i Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija