LIFESTYLE
20.08.2019 u 15:52

Nikola Baće: došli smo do granice na kojoj se čini da kazalište mora bježati iz Grada

Praizvedba dramske adaptacije prve Vojnovićeve tiskane novele Geranium izvest će se u večeras u vrtu Muzičke škole. U predstavi glumi i mladi Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom. „Volim Vojnovića zbog tih jakih ženskih lica, koja stavlja u epicentar iz kojeg kreće potres. Ta su ženska lica jako uzemljena, nose veliki teret. Gledati njihov život iz pozicije našeg vremena u kojem se i dalje vode bitke za ženska prava, za ravnopravnost, a iz pera pisca, koji je živio krajem 19. stoljeća, mislim da je to fantastično, a osobito da je jedan tako mali Dubrovnik imao takvog pisca“, kaže Nikola Baće s kojim smo razgovarali o glumi, sadašnjosti i budućnosti Igara i predstavi Geranium. Otkrio nam je i tko ga je gurnuo u ovu profesiju u kojoj je, u četiri godine od diplome, već ostavio trag igrajući glavne i sporedne uloge u predstavama matičnog mu kazališta Gavella, ali i na filmu i naravno Igrama.


komentara  0

U Geraniumu igrate profesora, koji preko Mare (Doris Šarić Kukuljica) želi doći do izbranice svog srca, Marine sestre Luce (Tena Nemet Brankov) i pri tom je uzrok Marine patnje. Kako ste se snašli u ovoj ulozi?

- Profesor koji je u samoj pripovijetci nespretan i nemušt, u predstavi je još nespretniji i nemuštiji. On zapravo ne zna kako bi pristupio ženi, koja mu se sviđa i to radi preko njene sestre, što njoj ostavlja veliku ranu. On to radi nehotice jer jednostavno ne zna drugačije. Njegov je način nepošten iskorištava Marinu dobrotu svjesno da bi došao do druge žene. Mare je žena koja nosi teret cijele obitelji, tko god dođe nakrca joj na leđa još jedan kamen i ona sve nosi. Tema Geraniuma je mala feministička bomba, čija će eksplozija, nadam se, odjeknuti. Volim Vojnovića zbog tih jakih ženskih lica, koja stavlja u epicentar iz kojeg kreće potres. Ta su ženska lica jako uzemljena, nose veliki teret. Gledati njihov život iz pozicije našeg vremena u kojem se i dalje vode bitke za ženska prava, za ravnopravnost, a iz pera pisca, koji je živio krajem 19. stoljeća, mislim da je to fantastično, a osobito da je jedan tako mali Dubrovnik imao takvog pisca.

Baće nam je otkrio kako su, Dubrovnik u kojem je rođen i u kojem je provodio ljeta, često radeći na Igrama te Zagreb u koji se njegova obitelj preselila nakon Domovinskog rata, utjecali na njegovu ljubav prema kazalaištu i na kraju na odabir glume kao životnog zanimanja? 

- Poslije rata doselili smo u Zagreb i stalno smo putovali na relaciji Zagreb – Dubrovnik. U Zagrebu sam završio i osnovnu i srednju školu, a na Igrama sam bio svako ljeto. Zagreb je mjesto većih prilika i mjesto u kojem sam od malih nogu upoznavao kazalište. Mislim da nisam završio, silom prilika, u Zagrebu da danas ne bih bi ovdje, nego bi vjerojatno navegavo ili nešto tako. Predstava Rene Medveščaka "Hamper" zalijepila me za kazalište. 2007./8. radio sam kao biljeter na Igrama.

Na Lokrumu se tada pripremao "Ekvinocij". U pauzama od proba, često sam razgovarao s pokojnim Nikom Kovačem. On je vidio da me zanima kazalište pa me uputio u ZKM, gdje je kao pedagog radio njegov dobar prijatelj Ivan Đuričić. Tako sam krenuo prema glumi. Tih nekoliko ljudi me ohrabrilo. Gledao sam predstave i poželio biti dio njih, htio sam vidjeti sebe tamo, na pozornici.

Akademiju je upisao 2011. , završio 2015. u klasi profesora Tomislava Rališa, a uskoro je dobio i prvi angažman u kazalištu.

- Imao sam sreću da sam bio kod najboljeg profesora, kojeg naša Akademija ima, koji je odgojio generacije najboljih hrvatskih glumaca. Odmah nakon diplome počeo sam raditi u Gavelli. Najdraže uloge događale su se onda kad ih nisam očekivao i nikad nisam mislio da ću baš te uloge voljeti igrati. Takva je recimo uloga Maršal dvora iz Kiklopa. Radili smo sa Sašom Anočićem "Kiklopa", redateljem koji je ljubitelj glumaca. Mislim da nam danas fali takvih ljudi koji sa zaljubljenošću gledaju prema sceni, prema glumcima.

Uglavnom u Kiklopu svi igramo više uloga, ali ta moja uloga Maršala dvora mi je dosad najdraža. Melkior Tresić završi u ludnici i tamo ga dočekaju duševni bolesnici, a jedan od njih je i Maršal. Imali smo te slobodne probe sa Sašom, koje glumcu daju slobodu da radi što god hoće s ulogom i kroz razgovore i takve probe, rodilo se nešto fantastično. Imao sam i tu sreću da kao relativno mlad glumac igram glavnu ulogu u dosta zahtjevnoj predstavi.

Bio sam Jozef K. u "Procesu" i volio sam igrati i tu ulogu.  Mislim da se naš posao teše upravo u tim velikim ulogama i da bi svi mladi glumci trebali dobiti priliku igrati glavnu ulogu jer kroz nju čovjek shvati i osjeti tu scensku odgovornost. Odgovoran si za ritam predstave, za kolege. Na neki način, kad redatelj ode, glavna uloga drži uzde.

Kako se pripremate za uloge?

- Mislim da je glumcu dovoljan tekst da sa svojim umijećem uz vodstvo redatelja i interakciju s kolegama napravi dobru ulogu, a da publici trebamo ostaviti da zamišlja detalje i na neki način kroz nas čita i nadopunja likove. Neposredna glumačka razmjena, takozvano slobodno „loptanje“, jedino je što drži kazalište živim.

Vežete li se za likove koje glumite? Kako izlazite iz njih nakon predstave?

- Demistificirao sam potpuno posao. Dođem na lokaciju, obučem kostim, odigram predstavu, poslije se presvučem i popijem s ljudima piće i nastavljam dalje život. Uloge me ne opterećuju, ali mi odmor od fokusiranosti koncentracije dobro dođe.

Pogađaju li Vas loše kritike?

- Kazališna kritika u Hrvatskoj ne postoji. Postoje ljudi, koji su razvili afinitete prema kazalištu, pa su im njihovi urednici dali da pišu o kazalištu, a bez ikakvih preduvjeta, bez osnovnih znanja o kazališnom procesu. To što oni pišu nije kritika, nego njihov osobni stav, koji je vrijedan jednako kao i stav svake druge osobe sa Straduna, koja je pogledala predstavu. Na osnovu čega oni kore ili hvale glumce ili preporučuju ili ne preporučuju predstave? 

Pravi kritičar mora biti dio cijelog kazališnog procesa kako bi ga mogao kritizirati ili s nekom težinom procijeniti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ne možete baš svakome dati da piše kritiku. Zamislite da netko tko je razvio afinitet prema medicini, kirurgu govori kako operirati čovjeka. To nikome ne pada na pamet, ali kritiziranje kazališta, glazbene i likovne umjetnosti dozvoljava se svakome. Frustrira me što dozvoljavamo svima da u nas bodu prstom.  Upravo zbog svega što sam nabrojio, kritike ne čitam, a ako ih i pročitam, ne diraju me upravo zato što ih pišu ljudi koji za to nemaju reference.

Nikola obožava Danče, dubrovačka ljetna kina i Igre. Kava u Talira, piće u Lučija, druženje s ekipom, dubrovački su momenti, koje voli, a što ga nervira?

- Dubrovnik ima toliko tih malih, neistraženih i nepronađenih dragulja iz prošlosti i to me fascinira. Na žalost Dubrovnik već dugi niz godina živi na staroj slavi, na baštini koju smo naslijedili, a nikakvu novu vrijednost već dugi niz godina ovaj Grad nije stvorio, ako pri novoj vrijednosti na mislimo na novac od turizma. Govorim o kulturnim, društvenim i umjetničkim vrijednostima. Usprkos tome još toliko ima te neistražene, neobjavljene stare slave i baštine, da se još 500 godina na njoj može živjeti. Pitanje je što ćemo mi ostaviti budućim generacijama? Sad Dubrovnik živi od ostavštine, kao neki bogati mladić, koji je prodao skupu kuću i živjet će dok ne potroši novac, a u jednom trenutku sve će se iscrpiti i više se neće imati čime hraniti.

Stvaraju li Igre nove vrijednosti?

- Igre su izuzetak u toj priči. One stvaraju, ali njihov se prostor neprestano sužava. Nekad su Igre i kultura općenito imali status prave institucije. Bez puno problema moglo se zatvoriti neki trg ili ulicu zbog predstave, danas je to nemoguće. Velik je pritok novca od turizma, i razumijem da treba napraviti ravnotežu, ali nekakav minimum uvjeta bi Igrama trebalo osigurati. Dat ću Vam primjer. Premijera Geraniuma je u utorak 20. kolovoza. Probe su zadnjih nekoliko dana u punom jeku, ali što nam to vrijedi, kad smo dva dana za redom na probama, umjesto sami sebe, slušali koncert s tarace Revelina. Bolje smo čuli svaku riječ tog koncerta od onoga što su govorili glumci. Naravno da treba biti koncerata i zabave, ali ne znam gdje kazalište, koje u Dubrovniku ima veliku tradiciju, upravo na otvorenom u ambijentu, može naći svoj mir. Na Lokrumu? Možda. Izvan zidina? Možda. Ali došli smo do granice na kojoj se čini da kazalište mora bježati iz Grada.


Katarina Fiorović / FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija