LIFESTYLE
20.08.2019 u 10:49

LJETNE IGRE '70
„INFETANI“ IGRAMA / "Ajde Zore, odnesi im kavu, zaslužili su..."

Odkad znam za sebe povezana sam s Ljetnim igrama, bez njih bi mi Grad bio nekako kusast, kaže umirovljenica Zora Brajević, koja festivalske izvedbe dramske, glazbene, a napose baletne prati „odvazda“. Pripadam generaciji Dubrovkinja i Dubrovčana koji su imali sreću i zadovoljstvo odrastati i stasati uz Igre što mi danas, u mojim ozbiljnim godinama, predstavlja istinsko zadovoljstvo. Oplemenile su me Igre kroz protekla desetljeća, jako sam ponosna što sam svjedokinja dobrog dijela čudesnih trenutaka koji su se u Dubrovniku tijekom ljeta zbivali pod okriljem Festivala, priča gđa. Zora, dok uspomene same naviru.

Razgovarao: Luko Brailo


komentara  0

Gledala sam, recimo, sve predstave Dunda Maroja, od prvog Fotezovog i Stupičinog na Ljetnoj pozornici na Gracu, do najnovijih postava. Kao djevojčica i kasnije djevojka, bila sam fascinirana ženskim likovima, napose Laurom. U tim predstavama očarala me igra Mire Stupice, pa sam mladenački dio života maštala kako bi bilo lijepo „da sam i ja Laura“. Ali to su bili samo lijepi snovi, a život me odveo na druge strane, reći će naša sugovornica. Dodaje kako je za ljude njezinih godišta odlazak na predstave i koncerte Ljetnih igara pedesetih, šesdesetih i kasnijih godina prošlog stoljeća bio poput „kulturnog blagdana“.

Danas je teško riječima dočarati, nastavlja gđa. Zora, kakav je doživljaj bio, na primjer, ići gledati Spaićevu  Dubrovačku trilogiju. Prvo se išlo u Knežev dvor na „Allons enfants“, nakon toga u Sponzi se davao „Suton“ da bi se dan kasnije išlo u Gruž, u Gundulićev ljetnikovac kako bi se odgledalo „Na taraci“. Ili još ranije, prvi „Plakir“ na Gracu u kojemu je naslovnu ulogu igrala tada prelijepa glumica Selma Karlovac, pa sjajnu Ifigeniju s Marijom Crnobori i Tonkom Lonzom, također na Gracu… A Lovrjenac i svi ti pusti Hamleti koje sam odgledala, od Jurice Dijakovića do Frana Maškovića, prvog Dubrovčanina u toj ulozi, to su doživljaji koji ti ostaju u pameti za cijeli život. Izetov Skup, Aretej, Kafetarija, Kolumbo, Eduard II, Othello, Macbeth… tko bi svega sjetio. Današnje generacije mladjih i ne znaju da se svojedobno i u Portu igralo, gospar Miše Račić je tamo postavio „Ribarske svađe“, a dio predstave se igrao i na barkama, bez 'bubica' i ostalih današnjih tehničkih čuda, priča gđa. Zora.

Kroz sve te godine upoznala sam jako puno glumica i glumaca, od Žuže Egreny i Selme Karlovac do Pera Kvrgića i drugih. To su dragi i divni ljudi koji su Dubrovniku toliko toga dali. Sjećam se kad se na igralištu podno Minčete pripremao Calderonov „Život je san“. U toj predstavi su, uz ostale igrali Radko Polič i Branimir Lečić koji se po Minčeti penjao poput pauka. Stanovala sam tada na Pelinama, s majkom, i svakodnevno smo čule što se događa na tim probama. Moja se majka zabrinuto pitala: pa kakav je to glumački život, stalno gore, pa dolje,ajde ovo-ajde ono, nije dobro, idemo još jednom i tako po stotinu puta. Ajde Zore, odnesi im kavu, zaslužili su, govori naša sugovornica.

Gđa. Zora pamti i mnoštvo sjajnih koncerata, ali će u svojoj „festivalskoj memoriji“ posebno mjesto naći za baletne izvedbe i ansamble koji su proteklih desetljeća gostovali na Igrama. Za taj dio je „kriv“ moj prijatelj Miljenko Vikić koji je sa Zefirellijem na skalinima od Jezuita radio Romea i Juliju. Pa sam gledala plesne ansamble Marthe Graham i Alvina Aileya, čudesnu Bejartovu koreografiju Romea i Julije ispred Sponze i sv Vlaha… sve do nedavnog gostovanja ruskog Marijinski baleta. 

Zbog svega toga sam neizmjerno sretna osoba, napominje naša sugovornica, a bilo bi joj jako drago i kad bi vodstvo Igara zajedno s gradskom vlašću porazmislilo i o „ skonto cijenama ulaznica za dubrovačke penzionere“. Posebnim je pak zadovoljstvom ispunja činjenica što je prigodom lanjskog otvorenja Igara kao predstavnica vjerne festivalske publike odigrala nekoliko scena s Natašom Dangubić i Krunom Šarićem. Kruno mi se ponudio da će šaptat, ustreba li, ma mu nijesam dala, veselo će gđa. Zora.

Ljute je pitanja tipa trebaju li Igre Gradu. Trebaju, kako ne trebaju. Osim zidina koje su nam ostavili naši stari Ljetne igre su u proteklih 70 godina postale neodvojivi dio identiteta Grada. Komu to nije 'kjaro, žo' mi je, ali se tu malo što može učinit, poručuje naša sugovornica. U Dubrovniku se činu veliki soldi, pa za kulturu valja i dalje izdvajati. Ne zbog mene nego radi naše mladosti, zaključuje gđa. Zora Brajević. 


Foto: dubrovniknet team i Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija