LIFESTYLE
18.08.2019 u 09:31

PREDSTAVLJAMO
Katija Matušić, mlada maštovita profesorica povijesti i filozofije: nadam se da smo nasljedili mudrost, skromnost nismo sigurno

Iako mlada, 27-godišnja Katija Matušić, profesorica povijesti i filozofije, na zamjeni u jednoj srednjoj dubrovačkoj školi, duboko ispravno razmišlja o funkciji koju bi prosvjeta morala imati u našemu društvu u obrazovanju, ali i odgoju mladih ljudi koji grade zajednicu u kojoj žive. Kaže kako su učenici sjajno reagirali na njen predmet Povijest Dubrovnika te da su očarani ovim Gradom kada im se ukaže kuda prolaze svakog dana i što sve kriju ta mjesta i građevine oko njih. Iz razgovora se vidi da Katija u prosvjetu nije zalutala slučajno, ali i da u njenom životu nema dosadnih trenutaka u kojima ne zna što bi sa sobom - ona je i trenerica odbojke, ali i maštovita autorica "najslađih" kikara na svijetu. 


komentara  0

Osjećaš li se pomalo strancem u ovom izmaterijaliziranom kapitalističkom svijetu kao profesor povijesti i filozofije?

- Pa mogu reći da se ponekad baš tako osjećam Ljudi danas smatraju da je filozofija puko filozofiranje, nisu svjesni što kapitalizam radi od njih, nisu svjesni da je materijalizam nešto što ih čini nesretnima. Danas se više cijeni materijalna strana čovjeka nego duhovna, kada ja pokušavam ukazati na to ljudima, učenicima to je jako teško, jer je društvo izmaterijalizirano i više nego što mi mislimo.

Zašto si upisala te kolegije na Filozofskom fakultetu u Splitu?

- Kroz cijelo moje školovanje, povijest mi je bila jedan od najzanimljivijih predmeta, tome mogu zahvaliti i profesorima koji su mi predavali. Oni su povijest za razliku od drugih predmeta predavali na jedan drugačiji način, kroz priče, kroz usporedbe, kroz živote ljudi, to me najviše privuklo ti ljudi i njihovi životi, njihove borbe, i u konačnici to što je povijest učiteljica života, i što od nje jako puno možemo naučiti za sadašnjost. A filozofija je postala ljubav na prvo slušanje. Na prvom satu profesora Berdovića, i iz svakog sata u sat sve sam je više voljela. Filozofija je životna, u srednjoj školi me puno naučila o ljudima, vrlinama, smislu življenja i zato sam htjela upisati ta dva kolegija. Filozofija je izvorište svih ostalih čovjekovih znanja o svijetu. Htjela sam i nastaviti obrazovanje u našem Gradu, ali za to nema mogućnosti, i to je nešto što ne mogu vjerovati, taman kada sam htjela upisati poslijediplomski studiji Povijest stanovništva više nije postojala mogućnost upisa. To je nešto što me žalosti, da mi kao Grad povijesti nemamo mogućnost nastavka školovanja u tom smjeru.

Što trenutačno radiš i što bi voljela raditi, sviđa li ti se rad u prosvjeti, zašto, koliko kao mladi profesor možeš mijenjati sustav, prilagođavati ga mladima i njihovom interesu za te predmete?

- Trenutačno sam na zamjeni u Ekonomsko – Trgovačkoj srednjoj školi kao profesor povijesti i etike. Rad u prosvjeti mi se svidio od prvih ulazaka u učionicu pred učenike još dok smo imali na fakultetu praksu, čim stanem pred njih osjećam taj žar i ljubav koje im želim prenijeti prema povijesti, etici, logici i filozofiji. Sve su to predmeti kroz koje ih mogu naučiti kritički razmišljati, kreativno razmišljati, potaknuti njih same na neke usporedbe sa današnjim vremenom, putem kojim sami mogu doći do smislenog odgovora.
Naravno da se može mijenjati sustav, ne naravno u potpunosti jer za to trebaju biti uključeni svi čimbenici društva, ali malo pomalo može. Kroz sami naš pristup kao profesora prema učenicima i prema predmetu kojega predajemo možemo jako puno toga promijeniti. Učenici su željni znanja, ali ne suhoparnoga, ne samo bubanja određenih informacija i podataka, to jest važno ali ne najvažnije, željni su životnoga znanja, znanja kako će njima ta određena nastavna jedinica pomoći.

Može se kroz niz novih pomagala prenijeti svaki predmet na zanimljiviji način koji je prilagođen njihovom uzrastu. Ja koristim jako puno izvora, videa, vizualnih igrica, online kvizova, križaljki, priča o povijesnim ličnostima, priča u Etici o životima ljudi, gdje oni sami dolaze do određenih zaključaka, putem kojih ih navedem na dubinu učenja, na uspostavljanje veza i odnosa među informacijama, na zaključke zašto se to dogodilo, kako se to može primijeniti danas. Moji bi učenici sada rekli: „Opet ti papiri“ haha koje sa guštom na kraju u paru ili u grupi rješavaju. Učenici vole međusobno surađivati, pričati o određenim temama koje radimo na nastavnom satu i onda to uspoređivati. Ono što se danas provlači kroz medije je pitanje tehnologije u nastavi, ja smatram da tehnologija sa svrhom, ali ne sama, bez izvora, knjiga, pisanja može poboljšati školstvo.

Vidim da si sudjelovala na tribini pa i mene zanima što to znači biti povjesničar u ovom vremenu?

- Tako je, u sklopu Tjedna karijera na Sveučilištu u Dubrovniku, sudjelovala sam u panel diskusiji pod nazivom „Što znači biti povjesničar u novom vremenu“, kroz tu diskusiju smo studentima htjeli približiti sva zanimanja koja mogu raditi kada završe studij povijesti. Povjesničar u ovom vremenu znači biti osoba koja ljudima kroz niz zanimanja mora osvijestiti bit povijesti, konkretno bit našega Grada, da ga moramo čuvati, cijeniti i voljeti, da moramo znati i mi i stranci njegovu povijest, kulturu, ljude koji su ga činili ovakvim kakvim ga mi imamo danas. Moramo naučiti ljude poštovati to što nam je ostavljeno u nasljeđu!

Tvoj diplomski je „Uloga diplomacije u borbi za opstanak Dubrovnika nakon velikog potresa (1667.)“ što te najviše fascinira iz povijesti Dubrovnika i što smo, ako smo, naslijedili od mudrosti, skromnosti, ali i prosperiteta Dubrovačke Republike?

- Mogu slobodno reći cijela povijest Dubrovnika je fascinantna, kroz prethodnu školsku godinu u Ekonomsko – Trgovačkoj školi sam imala predmet Povijest Dubrovnika, gdje sam opet zaključila da je cijelo razdoblje fascinantno, sami učenici su bili oduševljeni sa onim gdje žive, kuda svaki dan hodaju, kuda svaki dan prolaze a ne osvrću se na te stvari koje vide. Kroz taj predmet još sam više zavoljela svoju profesiju, jer sam im na lokalnoj razini, njihovoga Grada mogla objasniti kako ljudi funkcioniraju, kako je bila jako lukava i mudra ta mala Republika. Shvatili su što imamo i na koji način oni mogu poštivati i čuvati svoj Grad. Mene fasciniraju ljudi koji su napravili od samih početaka Dubrovnik i oni koji su ga obnovili nakon kobne 1667., koji su svojim diplomatskim vještinama, trudom i mudrošću opet vratili Dubrovniku sav njegov sjaj. Ja se nadam da smo mi kao građani ovakvog jednog Grada naslijedili dovoljno mudrosti da ga sačuvamo, nadam se da ćemo shvatiti gdje nas ovakav turizam vodi, a skromnost nismo naslijedili haha to je sigurno (čast iznimkama). Prosperitet na neki način i jesmo, jer prosperitet je brza ekonomska zaposlenost i rast dohotka, što Dubrovnik ima, ali je pitanja u kojim zanimanjima? I gdje nas taj rast dohotka vodi? Hoće li taj prosperitet pomoći društvu?

Reci mi nešto o svom hobiju, kako je došlo do toga?

- Imam dva hobija, trenerica sam odbojke mlađih uzrasta, kroz ovu godinu sam završila i godinu dana trenerskog osposobljavanja za trenericu, odbojka me oduvijek čini sretnom i to je isto ljubav koju sam htjela prenijeti na djecu, a uz to je isto jedna vrsta odgoja.
A moj drugi hobi je pravljenje personaliziranih kikara, zdjelica, pribora, kuglica… do toga je došlo, mogu reći, slučajno. Htjela sam familiji, prijateljima pokloniti nešto drugačije, personalizirano, da ocrtava njih i tako je krenulo. Prvo sam djeci od rođaka poklonila kikare s njihovim najdražim likovima iz crtića, najdražim životinjama, čim su djeca bila oduševljena znala sam da je poklon uspio, i onda su me familija i prijatelji nagovorili da otvorim profil na društvenim mrežama sa slikama mojih uradaka i tako je nastao Creativity by K. Danas svijet funkcionira preko društvenih mreža, pa tako i moja kreativnost. Sama izrada od fimo mase me smiruje, tih par sati koje radim kikare mi služe da posložim misli, da uživam u miru i tišini i u onom što radim i još kada ljudi to vide i kažu da je ljepše nego što su očekivali, onda i srce radi.

Jesi li razmišljala npr. o prekvalifikaciji za konobara ili sobaricu, pizza majstoricu ili vozačicu Ubera, kažu da je dobro plaćeno, naravno, šalim se, ali osjećaš li da su profesori potplaćeni, ali ne samo potplaćeni nego i obezvrijeđeni u svojoj ulozi u ovom društvu?

- Uhh … nisam nikada razmišljala o bilo kakvoj prekvalifikaciji, jer ono što ja radim ja volim. To je isto nešto što učenicima pokušavam osvijestiti da moraju raditi i izabrati fakultete koje će voljeti, smatram da svatko mora raditi ono što voli, jer jedino tako to za njega neće biti posao nego ljubav. Ne mogu sebe zamisliti kao ništa drugo, ne mogu sebe zamisliti da govorim ajme tko će sada na posao, tko će sada to raditi, što svakodnevno čujem u razgovoru s ljudima. Jako malo ljudi radi ono što voli, a to je isto problem društva, jer društvo ne cijeni ono što radiš ni kako radiš, nego se cijeni novac, a to je problem. To je problem jer mladi ljudi kopiraju odrasle, i onda im nije bitno što će raditi nego koliko će zaraditi.

Sjećam se prije par godina kada su jedni maturanti imali majicu za zadnji dan škole „Što će nama fakulteti imamo apartmane“ to me probolo drito u srce, ne smijemo prenosti takve poruke mladima, oni od nas uče. Moje znanje, moja ljubav za posao koji radim, moje učenike, moje knjige meni ne mogu soldi zamijeniti. Slažem se s Vama da su profesori potplaćeni, jer u društvu nisu cijenjeni, jer se nitko ne pita zašto nam je društvo krenulo u krivome smjeru. Smatram da Republika Hrvatska mora uložiti u profesore u njihove kvalitete, ako žele poboljšanje, obrazovanje je kod nas na margini društva. Nitko ne priča o obrazovnom sustavu, kako ga promijeniti, kako pomoći profesorima, kako im poboljšati uvjete i plaću, jer se u nas priča o tome tko je neispravno izgradio vilu, tko je najviše u sezoni zaradio… dok ne promijenimo našu perspektivu neće biti poboljšanja u našem društvu.

Zanima me mišljenje mladoga čovjeka koji stekne takvu humanističku naobrazbu o vrijednostima u društvu u kojemu živimo, gradu u kojemu živimo, razmišljaš li ikad o odlasku negdje…?

- Vrijednosti u našem društvu su iskrivljenje, ne cijene se kreposti (vrline), a djelovanje u skladu sa vrlinama omogućava nam ostvarenje nekog dobra, tako da iskrivljenje vrlina dovodi i do iskrivljenja društva, dobro za društvo nije ono istinsko dobro.
O odlasku, neću lagati, sam razmišljala, moj momak je košarkaš tako da pri završetku moga fakulteta je postojala šansa da odemo negdje zajedno van Hrvatske, ali je prevladala moja ljubav prema familiji i profesorskom zvanju. Iako je jako teško naći posao u mojoj struci i evo još sam na zamjeni, ali bilo mi je u glavi ako netko od nas mlađih ne krene mijenjati ovaj sustav neće nitko, ako ja ne krenem od učenika i njima promijenim perspektivu gledanja na svijet, možda to netko neće učiniti. Vodila sam se za mojim profesorima sa fakulteta koji su uvijek govorili učitelj nikada nije samo izvoditelj nastavnog sata, nego je njegov odgovorni autor! Što znači da ih ja kao profesorica moram naučiti toj nastavnoj jedinici koju imamo taj dan, ali i životu, moram ih naučiti razmišljati.

Je li ti zbog svega što se događa ugodno živjeti u Dubrovniku?

- Ja jako volim naš Grad, i zato se jako ugodno osjećam u njemu, volim sve njegove prednosti i mane, volim ljude iz Grada. Ono što nije ugodno je što se Grad uzima zdravo za gotovo, i ta činjenica da ne cijenimo ono što imamo. Nadam se da ćemo se na vrijeme probuditi.


L.C.





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija