KULTURA
17.07.2019 u 20:31

OSVRT na repriznu izvedbu predstave "Pod balkonima"

Prva reprizna izvedba prošlogodišnje premijere Pod balkonima Ranka Marinkovića, u režiji Darija Harjačeka i dramatizaciji i dramaturgiji Vedrane Klepeice, i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla, s nevelikim je izmjenama ponovila lanjski uspjeh, ali donijela i slične dramaturške nedostatke na kojima se od lani radilo. 

Napisala: Petra Jelača


komentara  0

Mislim pri tome na problematičnost dvojnosti lika mladog i starog Mome. Ove su godine tek na kraju zorno povezani u jedan lik, premda ih tijekom predstave doživljavamo posve odvojeno. Nelogičnost je tim veća jer je Livio Badurina vrlo dobro odigrao ulogu lokalnog redikula koji ostavlja začudne ali vrlo duboke natpise po mjestu (uloga je odlično napisana), pa bi ta njegova funkcija bila i sama po sebi dostatna, bez da ga se povezuje u isti lik s mladim Momom.

Autori dramatizacije Vedrana Klepica i Dario Harjaček korsite većinom okosnice dvaju Marinkovićevih novela iz zbirke Pod balkonima, Ni braća ni rođaci i Mislilac nad osam grobova, nadopisane fragmentima brojnih drugih. U teskt predstave je naglašeno upisana političnost, čime je aktualiziran sadašnji, jednako buran i opasan trenutak, kao i na Visu uoči Drugog svjetskog rata.

Više je paralelnih priča i radnji u ovoj predstavi. Imamo dakle mladog pisca koji pokušava objavljivanjem knjige ispraviti obiteljsku nepravdu zbog koje je primoran vratiti se na rodni otok- Tomi Jusi Amerikanac (Marko Makovičić), majku mu Prosperu (Doris Šarić Kukuljica) i staru tetku Juvaninu (Helena Buljan), njegovog prijatelja iz djetinjstva, sada oponenta Mićela Sabundalovića (Jerko Marčić), mjesne ugledne odvjetnike, doktore prava-Pesakarevića (Nikša Butijer) i Sabundalovića (Maro Martinović), starog tetka Medarda Sabundalovića (Dušan Gojić), mladog i starog Momu (Ugo Korani i Livio Badurina), čovjeka koji je pokopao ženu i sedmero (u noveli, dvoje u adaptaciji) djece i sada ostavlja po mjestu natpise o tome kako je Bog zločinac i time bezuspješno pokušava isprovocirati neku reakciju; već spomenutu Olivu, njegovu ženu (Nataša Kopeč) koja šepa, čudno hoda, pije i karta, a ipak se, zahvljujući činjenici da joj je otac ostavio tri najbolja vinograda jer je kao takvu nitko neće uzeti za ženu, uspijeva udati za Momu, nakon što ga je zavela, vjerojatno iz bunta i zabave; njihove majke Žuvu (Jelena Miholjević) i Salvestru (Linda Begonja).

Političnost i razotkrivanje patrijarhata u prvome su planu, potcrtani naročito likovima troje Olivine braće koji se transformiraju u crnokošuljaše,vojnike i grobare (Josip Brakus, Marin Klišmanić, Ivan Pašalić). Po mnogočemu centralan lik Olive (Nataša Kopeč) predstavlja mladu buntovnicu i silnicu kroz koju se kritizira mentalitet i pripadajući mu društveni poredak. Ona otvoreno govori da joj nije dovoljno da bude ponizna pred činjenicom da se uopće može udati, i da bude zahvalna na svojoj fizičkoj manjkavosti jer je na račun nje od oca dobila nasljedstvo koje žene inače ne dobivaju. Glumačka kreacija Nataše Kopeč po mnogočemu je izvrsna. Pokret, govor, čitavo glumačko biće utjelovljuju mladu buntovnicu, ženu kojoj majčinstvo zaista nije važno, osobu koja ne prikriva svoju nesreću zbog društvenih normi.

Kruto realna, otočki bistra i uvijek izvrsna bila je Doris Šarić Kukuljica, majka nesretnog pisca, uz Natašu Kopeč najbolje glumačko ostavrenje. Čitav je ansambl jako dobar, zaista se radi o glumačkoj reprezentaciji, izdvojiti bismo još mogli Nikšu Butijera u ulozi otočkog advokata s toliko autentičnosti, kao da se transformirao i srastao s ambijentom svoga lika, te Jelenu Miholjević. U prividno ukalupljenu otočku udovicu uspjela je unijeti mnogo od svoje glumačke osobnosti. U odnosu na lanjske izvedbe novost je Jerko Marčić u ulozi Mićela Sabundalovića. Okrutnost ne pretjerano sposobnog mladića punog nedostataka zbog kojih su ga oduvijek ismijavali, stavljenog na poziciju moći bez odgovornosti dobila je u interpretaciji Jerka Marčića čvršću i samim time više zastrašujuću dimenziju od one lanjske.

Odabir kampusa Sveučilišta, odnosno livade blizu Graca dobar je ambijentalni potez ne samo zbog ograničenih mogućnosti mirnijih lokacija uopće, nego i zato što je vjerna slika otoka, mjesta radnje Marinkovićevih novela. Groblje u prikrajku, stara derutna konoba, režijski izvrsno iskorišten prostor te minimalna a efektom maksimalna scenografija upućuje svakako pohvale Vesni Režić, kao i izvrsnoj kostimografiji Doris Kristić, do u detalje u službi promišljene karakterizacije.

Uz glazbu Nenada Sinkauza, oblikovanje svjetla Elvisa Butkovića, te živi viški govor na kojemu je radila jezična savjetnica Irma Kovačić (ne govore svi likovi u dijalektu, samo oni koji nikada nisu otišli s otoka), ova je predstava vrlo živ podsjetnik na mjesta duboke ljudske nesreće, iz kojih se iščitavaju i mnoge društvene nepravde na kojima možemo i moramo raditi.

Šteta je da festivalska publika očito nema senzibiliteta za ovakav tip predstave. Na prvoj je izvedbi gledalište polu prazno (ili puno), pa je za zaključiti da Dubrovčani ili nemaju potrebe za temama i atmosferama koje nisu ugodne, ili ih izbjegavaju. No ne treba zaboraviti da su takve teme propitivajuće, obvezujuće i višestruko korisne, te da je kazalište tu i zbog njih.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija