LIFESTYLE
30.06.2019 u 11:51

PREDSTAVLJAMO
PORUKA IZ CRVENOG MUZEJA: Ma, najviše bih volio da se plaća kad si dobar čovjek

„Dobar dan i dobro nam došli“, dočekuje goste s ljubaznim osmjehom i mnoštvom korisnih informacija na ulazu u muzej diplomirani novinar, kojemu se karijera u lokalnim medijima nije omilila, pa je nakon diplome radio sve i svašta, dok nije odlučio svu svoju ušteđevinu i ostavštinu od none uložiti u novi kulturno-društveni projekt. „Ma, najviše bih volio da se plaća kad si dobar, dobar čovjek. Mislim da bi onda ljudi bili bolji, ako ne radi sebe onda radi para“, govori kroz šalu. Ovaj tridesetogodišnjak završio je fakultet, radio kao fizikalac na građevini, kao pomoćnik na filmskim setovima, kratko kao novinar, puno je putovao i upustio se u avanturu privatnog poduzetništva. Predstavljamo vam Nina Glavinića jednog od suvlasnika dubrovačkog Muzeja crvene povijesti.


komentara  0

Rođen neposredno prije početka Domovinskog rata jedino jugoslavensko čega se sjeća su granate, koje su padale na grad dok je imao tek dvije godine.

- Najdraži dio grada i danas mi je Čokolino, gdje smo živjeli u djetinjstvu s nonom. Odrastao sam u Lapadu, gdje sam završio osnovnu školu, a onda smo se preselili u Gruž. Završio sam klasičnu gimnaziju. Dvoumio sam se između turističke i klasične, ali onda mi je stariji brat rekao da je klasična dobra škola. Poslušao sam ga i četiri godine, među ostalim, učio i starogrčki. Pokušao sam studirati u Zagrebu, ali izgleda da veliki gradovi i nisu najbolje okružje za mene.

Završio sam novinarstvo u Mostaru, a tijekom prve tri godine, shvatio sam zašto je klasična gimnazija tako dobra škola. Novinarstvo sam odabrao jer me najmanje odbijalo od svih drugih izbora. Uz minimalno učenje prolazio sam ispite zbog prethodno stečenog znanja. Nakon diplome kratko sam radio u jednom lokalnom mediju. I nije to bilo ono što sam očekivao od novinarstva, nisam se našao u dugom sjedanju u uredu i pretraživanju interneta. Odlučio sam tražiti dalje. Radio sam svašta od fizikale na gradilištima, konobarenja, transporta. A povremeno sam radio na filmskim setovima Game of Thrones, Star Wars, Robina Hoda i to mi se jako svidjelo.

Povremeni poslovi, česta putovanja za Nina su bili sve što je u tom trenutku života priželjkivao. O sebi kaže da je zadovoljan jednostavnim i malim stvarima, no je li baš tako?

- Ne planiram život, nisam imao neke velike planove. Ono što sam uvijek radio je da sam sebe držao otvorenim prema prilikama koje mi život nosi. Kad me je stariji brat pozvao da sudjelujem u projektu Muzeja crvene povijesti, pristao sam i dao se potpuno. Dvije godine sam radio dva posla od jutra do mraka i štedio. Svu ušteđevinu i ostavštinu, koju sam naslijedio od none, uložio sam u ovaj projekt. Brat Krešo, koji je glavni idejni začetnik, također je prodao sve što je mogao pa i jedrilicu, koja mu je bila posebno draga, Kristina Mirošević, treća suvlasnica, također je radila 300 raznih poslova. Uza sve to podigli smo i kredite i uz pomoć prijatelja i vlastitog rada na građevini, otvorili smo muzej. Bilo nas je malo strah kako će ljudi prihvatiti tu dosta osjetljivu temu. Trudili smo se taj dio hrvatske povijesti prikazati što objektivnije.

Nino je danas gotovo svaki dan u Muzeju, ljubazno dočekuje goste, upućuje ih u postav, odgovara na pitanja, prodaje karte i suvenire, a sve to iz trafike, kakve su nekad krasile i dubrovačke ulice. A kakve su reakcije domaćih ljudi, a kakve stranaca?

- Neki nas zovu jugonostalgičarima, ali jedino jugoslavensko čega se ja sjećam su granate. Dakle o nikakvoj nostalgiji nema govora. Ljudi su u velikoj većini dobro prihvatili Muzej i način na koji je predstavljen taj dio povijesti.

Neki ljudi ekstremno desnih stavova nalaze shodnim da nam upućuju razne kritike i opaske, a da u muzej nisu ni ušli. Oni pak koji su, recimo ekstremna ljevica, također nisu zadovoljni, osobito „crnom sobom“ u kojoj smo predstavili tamnu stranu povijesti, kao što je UDBA, zločin na Daksi, Goli otok i totalitarizam koji je bio dio te povijesti. Mislim da smo upravo postigli svoj cilj jer nas kritiziraju ekstremno lijevi i ekstremno desni, znači objektivni smo. Domaći ljudi su nam također ustupili brojne predmete, fotografije, dokumente, ali i vlastite uspomene i priče iz tog vremena i baš smo im zahvalni. Upravo te osobne priče i uspomene najviše privlače pažnju. S njima se svi mogu povezati.

Stranci su oduševljeni, a nakon prvih tjedana, baš su nam oni uglavnom i jedini gosti. Sviđa im se interaktivnost muzeja, objektivnost i jednostavan i sažet pristup. Stariji više vole čitati, dok mlađi radije tipkaju po aplikaciji.

Na izlasku iz Muzeja posjetitelje pozdravlja bista Nikole Mašanovića, koju im je ustupila upravo tvornica u čijem se prostoru nalaze, a koja je i sama nosila to ime od svog otvaranja do rata. Pitam Nina je li Muzej ispunio njegova očekivanja i kad očekuju povrat investicije?

- Za sad smo zadovoljni. Posjetitelja ima. Uglavnom nas nalaze preko interneta. Na TripAdvisoru su nas proglasili najboljim muzejem u Dubrovniku i trećom najboljom atrakcijom od svih sadržaja za turiste. Možda bismo još trebali raditi na lokalnom marketingu.

Kad ćemo vratiti investiciju? Ne znam. Ne razmišljamo o ovome tako. Uložili smo u nešto svoje i ovo je za nas tek početak. Imamo planove o proširenju i prostora i sadržaja i svaka kuna više bit će usmjerena upravo u tom smjeru.

Volio bih u nekoj budućnosti imati ovo kao neku bazu, koja će mi omogućiti sadržajan život. No projekt će se sigurno razvijati i mislim da nikad neće biti sasvim gotov. Možda jednog dana bude tako razvijen da mi omogući putovanja i rad putem Interneta iz bilo kojeg kutka svijeta. Vidjet ćemo, zasad sam zadovoljan s ovim što imam.

A ako sve propadne, nema zime, posla ima uvijek tu su fizlikala, bauštela…Ma, najviše bih volio da se plaća kad si dobar, mislim da bi onda ljudi bili bolji, ako ne radi sebe onda radi para, dodaje Nino kroz smijeh.

A novinarstvo?

- Novinarstvo bi mi možda moglo biti hobi. Bavio bi se onim najlakšim, pisanjem vlastitog mišljenja o nečemu. Čini mi se da se novinarstvo upravo u to i pretvorilo jer istraživačkih i tematskih članaka sve manje, a sve je više tih mišljenja, a čini se i ljudi to vole čitati, više nego prave novinarske članke. A možda i novinari nemaju motivacije pisati i istraživati, kad na kraju od toga opet ne bude ništa. Pisati volim i pišem kratke priče, ali ih se nisam još nikome usudio dati na čitanje.

Nino je iz glazbeničke obitelji pa je tako šest godina svirao klavir, a onda je glazbu zamijenio sportom, točnije veslanjem, kojim se i danas bavi u slobodno vrijeme, dok po vlastitim riječima nigdje ne svira, osim što pjevuši s društvom, što „ne zvuči baš dobro???“. Život mu je kaže jednostavan, a o problemima u društvu ne voli baš „ galamiti u prirodi“. Ipak.

- Vidim sebe kao dio kulturnih organizacija koje promiču taj jedan građanski aktivizam. Zalažem se za dijalog i motivaciju te jedno aktivnije društvo. Na žalost pomirio sam se s tim da je moja generacija, generacija kukanja. Nadam se da će sljedeće generacije biti generacije djelovanja. U nas je aktivizam nekako pao upravo na kukanje po kafićima. Svi kukaju o gužvama, zelenilu, javnim prostorima, a onda trče dočekati goste u apartman. Nitko, uz čast iznimkama, nema vremena za djelovanje, samo za kukanje. Nisam ni ja neka iznimka. Zadovoljan sam ovim jednostavnim životom, završio sam školu i faks, razmišljam o nekom doktoratu vezanom za istraživanje medija. Otvoren sam za sve prilike koje život može ponuditi.


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija