LIFESTYLE
05.07.2019 u 12:11

ZAR OVO JOŠ UVIJEK POSTOJI? Ovo nije priča o jednom čovjeku, ovo je priča o obitelji

Priča koju smo zapisali u Župi dubrovačkoj, u Rovanju, na OPG-u obitelji Tonka Grbića - Paja je priča koja ima korijenje, ali i široko rastvorenu krošnju. Ovo je priča o obitelji i ljudima koji su shvatili što je srž sretnog života, isprepleli su se u njoj i potreba za stvaranjem, poštenim radom, obrazovanjem, preispitivanjem, pomicanjem granica koje od ljudi čine - bolje ljude.


komentara  0

Tata Tonko je otvorio OPG 2003. i to je oduvijek obiteljska tradicija i posao, poznati smo u Župi i po Gradu, znaju ljudi da se bavimo baštinom, otac redovito ide na placu na Gundulićevoj. Kako sam sazrijevao i kako se bliži kraj studiranja uvidio sam potencijal za daljnji razvoj ove obiteljske priče. U moru nekvalitetne, brze hrane, sumnjivog podrijetla i raznoraznih konzervansa znao sam da bio i eko proizvodnja hrane mora imati svoje kupce. Ljudi postaju polako osvješteniji i ne žele unositi u sebe bilo što, govori nam Pero Grbić Pajo, koji je odlučio preuzeti odgovornost za obiteljski posao, prebacio je OPG na sebe i znanje stečeno na Medijima i kulturi društva na dubrovačkom Sveučilištu  odlučio sa svojom djevojkom Anteom Mlinarić "uložiti" u proširenje posla.

- Osim rada na zemlji, počeli smo izrađivati i suvenire, koji su opet zapravo plod našeg rada u baštini. Radimo dostavu hrane na vrata, što je u Gradu gdje vam ni pizzu ne donesu pred vrata skoro izoliran slučaj. No, to je samo djelić slike koju planiramo razviti. Nismo mi ništa izmislili novo, samo smo posao koji već postoji preuzeli, malo usavršili, iskoristili svoja znanja i prezentirali ljudima zdrav proizvod koji im stiže na kućnu adresu. Koristimo se dosta društvenim mrežama za komunikaciju s ljudima i prezentaciju svega što radimo. Mnogi mi govore "Sinko uhvati se toga!" Međutim uz faks, nogomet i druge obveze ranije nisam imao vremena, sad su se otvorile neke nove prilike i sve se  posložilo. Nogomet je pao u drugi plan, ali nije mi žao.

25-godišnji Pero razmišlja puno zrelije od svojih vršnjaka, možda i starijih od sebe.

- Vidim ogromnu perspektivu u ovom poslu i radu na zemlji. Volim raditi rukama, volim stvarati, proizvoditi. Istovremeno kroz ovakav način proizvodnje hrane pokušavamo mijenjati navike ljudi i percepciju o okolišu u kojemu živimo. Važne teme za mene, a trebale bi biti i za sve nas su osim zdrave hrane i reciklaža, gdje se i kako odlaže otpad, kako od nekih vrsta otpada napraviti gnojivo i koristiti ga dalje. Moja poruka svima je da se malo osvijeste. Ne trebate kupovati hranu isključivo kod nas, ali molim vas pazite što stavljate u svoje tijelo. Svatko može u sebe u đardinu posaditi par pomadora, neko povrće. Nema ništa slađe od povrća koje ste sami posadili i pratili ga od sjemena, do sazrijevanja. 

"On ti ide u poje!"

- Društvo u kojemu živimo i ljudi kojima smo okruženi bježe od posla, nitko se neće šporkati i oznojiti. Ljudima se može, ali nije mi to baš prihvatljivo. Danas kad netko ima deset koza i kravu odmah je seljak, dok seljačine sjede pod klimom i čude se onima koji rade. Podcjenjuju se ljudi koji rade u baštini. Mi smo ovdje skloni osuđivanju, ograničeni smo mišljenjima i svojim i tuđim i nekim krivo naučenim predrasudama. Svi misle da mogu biti direktori i menadžeri.  Nadam se da će ljudi po našem primjeru jednom moći reći "Vidiš da se može", bez obzira čime se bavili. Radom, trudom, odricanjem može se daleko stići. Nadam se da ćemo uspjeti ostvariti i svoj posao i sebe do te razine. Uskoro sam magistar svoje struke, škola mi je važna, ali najsretniji sam u baštini.

Tata Tonko je još uvijek onaj tko drži kormilo u rukama, tko drži sve pod kontrolom.

- Od njega imam još puno toga naučiti. On je Alfa i Omega i bez njega ne bi bilo ovako kako jest sad. Od jutra je na zemlji. Samouk je, njegove tehnike uzgoja malo tko danas koristi. On pikira svako sjeme, sadi, tek kad nikne prebacuje u rasadnik. Uglavnom ljudi pobacaju sjeme, pa što se primi primilo se. Detaljan je, pedantan, strpljiv, puno je tu vremena, truda i ljubavi. Često ga ljudi zovu i mole za savjete, neki bi tu uslugu naplaćivali, a on je takav da je sretan kada može pomoći, pokazati i prenijeti znanja i iskustva u radu na zemlji. 

Iako Pero obavlja isporuke na kućna vrata, tata nije odustao od place u Gradu.

- Metoda prodaje na placi, koliko god romantičarski i lijepa bila pomalo izumire. Župska placa nikad nije skroz zaživjela, preko vikenda bude nešto posla, tako sam čuo. Moj otac i dalje ide u Grad srijedom i subotom, ja koristim društvene mreže i dostavljam narudžbe ljudima na vrata. Ljudi nemaju vremena, i ako ga imaju često se dogodi da na placi ne nađu ono što im treba ili im taj dan nije došla "ona njihova teta iz Konavala" kod koje inače kupuju. Ono što im mi garantiramo da je naš proizvod prvoklasni. Stalno mi je do mojih mušterija, i redovito mi se vraćaju, uspjeli smo stvoriti  povjerenje i to je ono što se cijeni i zbog čega napredujemo. Usluga dostave nije skuplja ništa od onoga da sami pođete na placu. Sve što je ubrano je dan, za dan.

Zasad Pero ima 20-ak obitelji kojima redovito dostavlja hranu u Gradu, a među njima su, kaže, najčešće obitelji s malom djecom, sportaši i "fanatici" koji u sebe ne bi stavili ništa što nije iz eko uzgoja, a u njih imaju povjerenje.

- Kad sam tek krenuo učiti raditi ovaj poso, kititi i spravljati spenze, prebiro sam jednom prilikom rikulu.  Otac me pogledao i pitao "Sinko bi li ti to stavio u sebe na trpezu?" Rekao sam da ne bi, a otac je kazao kako onda to neću ni prodat! Takva vam je naša politika. Što je u nas na trpezi to se i prodava.

Baština u Grbića obiluje sezonskim povrćem: imaju graha rogačića, kukumara, pomadora, paprika, poveruna, balančana, blitve, kopra, petrusina, kapule, tikvica. Rade na proširenju voćnjaka, a uzgajaju i začine mentu, mažuran, bosiok, ružmarin, pepermint. Nekad su Grbići sadili i do 4 000 struka pomadora, ma bilo je drukčije vrijeme kada su radile cijele obitelji.

- Današnji stil života, nedostatak vremena, obveze ne dopuštaju više takve brojke, a obujam posla mora biti takav ga možeš odraditi kvalitetno, sam, uz pomoć dva, tri para ruka. Od kvantitete nema ništa, a ako mi moji kupcu zatraže nešto što mi nemamo, kupim kod ostalih proizvođača u Župi dubrovačkoj i prodavam po istoj cijeni. Želim zarađivati od svog rada i truda, a ne od "dilanja" zdravom hranom.

Osim ekstra djevičanskog maslinovog ulja, koje se toči u boce obitelji Grbić, proizvodnja je od nedavno pojačana s aromatiziranim maslinovim uljem, što je zasluga Perove cure Antee koja nam pojašnjava:

- Kreirali smo dvije linije tih proizvoda, klasičnu u kojoj se maslinovo ulje aromatiziralo s bosiokom, ružmarinom, česnom, petrusinom i sušenim chilli papričicama, te Gourmet za one koji vole eksperimentirati u kuhinji, s aromama naranče, kombinacijama mente i limuna, te pečeni česan i lovor. Onima kojima nedostaje inspiracije, svakodnevno na našim fb profilima dijelimo recepte kako se ulja i povrće mogu kombinirati u jednostavna, a zanimljiva jela. Aromatizirano maslinovo ulje nije predviđeno za kuhanje, već se koristi za završavanje jela, pri serviranju. Uz ribu, salate, različita mesna jela, paste, umake pa čak i deserte - ovisno o ukusima. U gourmet liniji imamo jako zabavnu kombinaciju koju smo sami smislili menta i limun, koja je savršena za sladoled i kolače, super ide i uz čokoladu. Pečeni česan i lovor je isto vrlo poseban, okus blaži od svježeg, malo slatkast, savršen je za bruskete, jela od povrća, juhe, umake i salate. Dok citrusna aroma naranče, otvara novi nivo kreativnosti.

Zbog lokacije i tradicije našeg podneblja nazive smo odlučili ostaviti po “naški”. Važan nam je i taj dio govora i "tog nečeg našega" prenijeti na naše proizvode, pa da i turisti nauče više o nama, a i domaća čeljad uvijek voli vidjeti nešto svoje. Pravimo i Kantarionovo ulje, koje se u zadnje najčešće koristi za sunčanje da bi postigli bolju boju, a zapravo je to prirodni lijek za sve. Mnoge žene ga koriste u menopauzi jer im ublažava simptome kroz koje prolaze. Odličan je za gastritis i druge probavne probleme, za depresiju, lakše opekline, djelotvoran je za niz kožnih nepravilnosti i bolesti. Ten i mekana koža su zapravo i najnezanimljiviji razlog za korištenje ovog blaga prirode.

Svjesni da nije sve samo na nepcu, već je podosta toga i u oku, posebnu su pozornost posvetili dizajnu ambalaže.

- Osim što je sve 100% prirodno, drvene kutijice i čepovi u koje se ulje pakira, ručni su rad. Naime, drvene kutijice izrađuje brat Mato koji je vrhunski stolar. Vrlo brzo je realizirao našu ideju. Prednost je da uz znanje ima i sav potreban alat. Poanta je da cijela obitelj sudjeluje, sve su ideje naše, podržavamo se i svi skupa smo sretni kad nešto učinimo zajedno. Zato naš slogan i glasi: “Ovo nije priča o jednom čovjeku, ovo je priča o obitelji” - kaže Pero.

Potvrda da rade dobro stigla im je od jedne - mlade.

- Kad nas je jedna cura kontaktirala da joj napravimo zahvalnice za vjenčanje u obliku naših ulja u drvenim kutijicama dobili smo potvrdu da smo u tome i uspjeli. Ne planiramo proizvoditi na veliko, niti to možemo, a na tako velike količine gubi se taj moment lijepoga, nečega što možete iskoristiti u prehrani, a može biti i suvenir. Ljudi to vole, magija je u detaljima, sitnice mijenjaju naše živote, tako i naša ulja mijenjaju doživljaje na nepcima svima koji ih koriste - slažu se Pero i Antea.


OVO NIJE PRIČA O JEDNOM ČOVJEKU … tako je, drvo i kutijice radi moj brat, Antea je osmislila etikete i dizajn, otac se bavi maslinama i baštinom, zaštita drva čini rođak. Od materijala, proizvodnje, njegovanja, branja .. sve prolazi kroz ruke svih članova obitelji. Mater je ona koja kao i većina matera "drži tri kantuna kuće", ništa joj ne može promaknuti i kad god je potreba uleti i odradi što treba. Ljudi si često pripisuju zasluge za nešto što nisu sami napravili, bez tima nema ništa. Na obitelj se uvijek mogu osloniti. Ne mogu vam opisati ponos i zadovoljstvo što vam prezentiramo proizvod iza kojeg stojimo svi mi skupa - priča Pero.


Dok nam Pero i Antea pričaju svoju priču, svoj plan, svoj životni izbor s nama na taraci obiteljske kuće je i Nikolina Šimunović, strpljivo je dočekala i svoj red, jer njezina ideja također uključuje Rovanj i OPG Pajo.

"Dolazim na Rovanj već 12 godina, kao cura od Perovog rođaka, isto Paja." Započela je svoju priču Nikolina, koja je s bratom započela jednu zanimljivu avanturu "Funky wheels"

- Kao veliki zaljubljenici u ovaj Grad željeli smo svima onima koji iz svih krajeva svijeta dolaze u Dubrovnik omogućiti da kroz našu priču dožive Dubrovnik, ne samo kroz povijest i arhitekturu nego i ono što čini ovaj grad, a to je čeljad. Danas je većim dijelom turistička ponuda u nas više manje ista – turisti su turisti i nema tu nekog odnosa osim čisto poslovnog. Nakon što sam napustila prijašnji posao, nisam imala nikakve planove, ali sam znala da definitivno želim raditi nešto što ima dušu. Dok su se većini moje ideje činile naivnim, moj brat Hrvoje ih je shvatio ozbiljno i predložio da povežemo cijelu priču sa Zastava automobilima, koji su obilježile naše djetinjstvo, mladost naših roditelja, ali i još starijih generacija. U tom trenutku je dogovor pao i započela je naša poslovno - obiteljska priča. U Yugu i Stojadinu sam se osjećala kao doma i znala sam da je to to! Probudilo je u nama sva ona lijepa sjećanja kad smo kao djeca s mamom i tatom proputovali cijelu Hrvatsku i susjedne zemlje u našem čuvenom bijelom Yugu DU-506-M. I tad shvatite da je doživljaj ono što se pamti, ono što ostaje, a svako od tih auta ima svoju priču i dušu. U autima imamo one frižidere prijenosne, s hrvatskim sokovima kao što su Cedevita, pipi i naše pive. Slušamo muziku iz vremena kad je zastava bila najbolje auto na ovim prostorima. Radimo s manjim grupama do 9 ljudi. Važno nam je da imao prisniji odnos s turistima, da im se možemo posvetiti, da im možemo ispričati o našem načinu života, našoj kulturi, našoj svakodnevici. Jedan od tura je i župska tura koju nam je Pero pomogao osmisliti. Nismo kao na traci, ne želimo samo prodavati proizvod, nudimo doživljaj i iskustvo, što je u našem Gradu postaje rijetkost, a to je ono na čemu bi trebali temeljiti cijeli naš turizam. Na Rovanju vlada jedna iskrena i opuštena atmosfera. Tu je sve prejednostavno i prirodno i morate se osjećati kao doma. Ovo je jedno od rijetkih obiteljskih imanja koje je zadržalo autentičnost i izvornost izgledom i životom kojim odiše. Iznijeli smo dundu Tonku i Peru našu ideju, a oni su nam još pomogli i doradili je. Autentični lokalni doživljaj u svakom smislu – to je Rovanj!

Nakon đira kroz "ono neko vrijeme" u Zastavi u Rovanju goste dočekuje domaćin. Dok se spravlja sač, turisti sami u polju beru koje povrće žele kao prilog. Cijela priča se temelji na tome da "oni" nama dolaze u kuću, u naš Komin koji je oduvijek mjesto susreta i druženja obitelji i prijatelja. Zimi se tu suše pršuti, za Božić obavezno palimo badnjak. Naša familija se stvarno drži tih običaja i to nas odvaja od ostatka. Komin je sam po sebi atrakcija i već na prvi pogled priča priču o obitelji, tradiciji, običajima, kulturi, prije svega nas Župljana. Želimo da naši gosti  znaju da smo mi Župljani vrijedni ljudi, dobri domaćini, a znamo bit i duhoviti. Ljudima koji žive u milijunskim gradovima i kupuju povrće u celofanu već poluspravljeno je apsolutni doživljaj uopće vidjeti, a kad sami uberu tikvicu koju će pojest, to im je hit.

Zaključak je "Bolje izgubiti selo nego običaje", a dok je nas Paja i Rovanj i običaji mogu biti s mirom - priča Nikolina.

U međuvremenu nam se za stolom pridružio i tata Tonko kojeg smo toliko puta kroz razgovor spomenuli. Nije htio puno govoriti osim "Sretan sam i zadovoljan kad ih vidim ovako da imaju volje. Želim im svu sreću. Oni imaju svoje ideje i planove i neka rade".

Na pitanje kako je uspio sina odgojiti da bude tako pošten, vrijedan i prav što je u današnje vrijeme endemska vrsta, tata Tonko je kratko uz smijeh kazao "a što ću mu ja".

Iako smo i prije pokušavali "izvući" iz Pera i Antee iskustva s 906 km dugog hodočašća u Caminu i nismo uspjeli, iskoristili smo priliku posjeta ovom OPG-u. Pa nisu imali "kud-kamo".

- Camino nas je naučio da živimo dan za dan, zapravo sat za sat. Nepredvidljivo je, nema smisla planirati puno unaprijed. Iako smo išli nas dvoje u paru, naučili smo biti sami sa sobom, naučili smo se nositi sami sa sobom. Imaš društvo, ali ima dosta te tišine koja te tjera na razmišljanje. Ne smijete se bojati te tišine. Camino svatko doživi na svoj način i svatko ima drugačije razloge za taj put. Tu nema izgubljenog dana, svaki dan je uspjeh i kad se sve to akumulira i kad završi taj put osjeća se veliki ponos. Ogroman je osjećaj uspjeha nakon svakog dana, ne možete ni zamisliti emocije koje se događaju na kraju puta. 

RADI DA BUDEŠ SRETAN

- Naš Camino je bio “poduzetan”. Razmišljaš o svemu, a mi smo najčešće razmišljali što ćemo i kako ćemo u budućnost. Od čega ćemo i kako živjeti, što ćemo raditi u životu. Oboje smo znali da ne želimo posao od 8 do 16 sati. OPG Grbić Pajo, naši suveniri, funky wheels ture, Komin, Čelopeci, Župa.. To je naša priča. Naš moto je “radi da budeš sretan.” Milijarde nam neće pomoćI da budemo sretni, poklali bi se u tom stresu i ludilu dok radimo nešto što nas ne ispunjava i motivira da budemo bolji. I baš dok smo pričali o planovima na putu sv. Jakova dok smo hodali sreli smo čovjeka koji je išao u suprotnom smjeru. Hoda čovjek svojim tempom, drži se desne strane. Nikoga nije pozdravio, bio je zamišljen i kad je došao do nas nasmijao se i pozdravio nas, pitao nas odakle smo i kratko smo popričali. Pero mu je na kraju dobacio, "idete u krivom smjeru, Santiago je tamo",  samo je odgovorio "svatko u životu ima svoj put, ovaj je moj." I bio je u pravu. 

Čudne se stvari događaju na tom putu, ne kažu zaludu “na tom putu sresti ćeš anđele!”. Slučajnosti ne postoje, postoji karma. Hodočasnici koji krenu iz iste Alberge, hodaju istim putem i doživljavaju različite stvari. Toliko da isti dan nekima pada kiša cijeli dan, nekome dva sata, nekome uopće ne pada. Događa ti se ono što nosiš u sebi i što daješ drugima.

Na Uskrsni ponedjeljak prolazili smo planinski klanac u pokrajini Castilla y Leon i uhvatila nas je susnježica, a moraš držat štapove. Bilo nam je hladno i nikako nismo mogli ugrijati, ruke. Što ćemo sad? Izvadili smo škapine, šporke, nošene i koristili smo ih kao rukavice. Ono što je posebno zanimljivo, propustile su mi nepropusne čizme, jer mi je voda prelazila gležnjeve, sva sam bila mokra pored sve opreme samo te čarape, smrdljive, šporke, obične pamučne - one su bile suhe, prepričala nam je svoje iskustvo Antea dok su joj se lagano zacaklile oči.

Po putu smo se znali često pogledati i zapitati "Je l' ovo moguće?", svakakvih iskustava i situacija, bilo je anđela.

29. dan je bio i naš zadnji dan hodanja. Ujutro kad smo krenuli, htjeli smo stići do podne, da čujemo zvona s katedrale sv. Jakova, ali nekako nam se to odužilo i podne je prošlo. Stigli smo u 12.50 i zvonilo je. Taj trenutak je za cijeli život, bilo je jako emotivno, bilo je suza. Nakon toliko kilometara, svega što smo proživjeli, bilo je i lijepo i teško u isto vrijeme, to je baš i fizički i emotivno zahtjevan put. Na samom tom kraju puta nismo htjeli da je kraj. Sve što se radi udvoje, zahtijeva više, puno više svega nego kad putuješ kao individualac. Kad si sam radiš što hoćeš, kad hoćeš. Kad si udvoje potrebno je puno strpljenja, puno više truda i angažmana. Enormno suosjećanje, razumijevanje, prilagođavanje.Treba se tu izbrusiti, puno se toga nauči tijekom jednog ovakvog iskustva - ova Perova misao za kraj o njih "dvoje", savršeno zaključuje ovu našu priču. Priču koja inspirira, priču koja stvara, priču koja vam se na prvi pogled činila duga, a sad sigurno želite čitati još.


Igor Mlinarić FOTO:Marina Miljković/privatni album





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija